Izvor: Politika, 11.Jul.2008, 23:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
„1941. Godina koja se vraća”
Objavljujemo delove iz knjige memoara Slavka Goldštajna, svedočanstvo o događajima tokom Drugog svetskog rata. Autor je faktografski i literarno pokušao da odgovori na pitanje šta se dogodilo 1941. godine. Knjiga je u Hrvatskoj dobila tri godišnje nagrade za publicistiku.
Slavko Goldštajn je objavio više od 600 novinskih, publicističkih i esejističkih radova, pisao je scenarije za igrane i dokumentarne filmove. Autor je knjiga „Okrug Karlovac 1941”, „Holokaust >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << u Zagrebu”, „Prijedlog 85”, a feljton objavljuje odlomak iz njegove najnovije knjige, iz drugog izdanja, „1941. Godina koja se vraća”. Knjiga je u Hrvatskoj dobila tri godišnje nagrade za publicistiku, „Kiklop” Sajma knjiga u Puli, Nagradu Jutarnjeg lista i Nagradu grada Zagreba. Uredio je i kao autor objavio brojna kapitalna dela hrvatske i svetske književnosti, istoriografije, leksikografije, opšte kulture i politike. U januaru 2007. godine izabran je za predsednika Hrvatsko-izraelskog društva prijateljstva. Osnivač je i urednik Novog libera, od 1990. do danas.
_________________________________________
Kad je prvi dio knjige „1941. Godina koja se vraća” već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga, Ivan Kosić, javlja da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića, pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvora 1941. napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno se vidi nadnevak „Zagreb – zatvor, 2. V. 1941”, a pismo je naslovljeno „Dragi Slavko!” Do mene je putovalo pune šezdeset četiri godine, a na mene djeluje kao da mi otac piše iz velebitske jame koja je njegov grob.
Narednog dana u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ruci držim veliki list požutjelog papira, s obje strane ispisan olovkom, uredno lijepim rukopisom mojega oca. Papir je osam puta pomno presavinut na jednake manje površine, na način koji je uobičajen za pisma što ih uznici iz zatvora i logora kradom šalju svojim obiteljima. Tanka zatvorska olovka s vremenom je izblijedjela, riječi su mjestimično teško čitljive, ali uz pomoć povećala i skenera cijeli se tekst može pročitati. Vidi se da je pisan bez žurbe i nervoze, jer rukopis je od prvog do zadnjeg retka kaligrafski pravilan i ujednačen. Ujednačeni su i razmaci među recima: na prvoj stranici 30 redaka, na drugoj 31. Na kraju druge stranice misao nije dovršena – prekinuta je usred rečenice. Kamo je nestao nastavak pisma? Otvara se niz neodgovorivih pitanja. Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika „Hrvatske revije” u emigraciji od 1951. do 1990. godine? Što mu je trebalo to pismo i zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi i vukao sa sobom po izbjegličkim stazama i bogazama do Buenos Airesa i Barcelone i opet natrag u Zagreb, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje, iako smo se više puta vidjeli i o mnogočemu razgovarali?
Moj mi je otac pisao:
„Zagreb – zatvor, 2. V. 1941.
Dragi Slavko!
Od Muti sam čuo da si prošle subote plakao, jer sam ja u zatvoru. Ta me je vijest više rastužila nego obradovala. Znadem da nisi plakao od stida, što Ti je otac u reštu! Znade naime biti takvih vremena, kad je veća čast biti u zatvoru nego izvan njega. Možda si plakao, jer se Tvom fati-u nanosi nepravda. Bolje je podnositi nepravdu, nego činiti je. Ili si možda plakao, jer žališ mene u mojem sadašnjem položaju. Istina da nije lijepo ni ugodno biti bez slobode, ali nije moj položaj takav da me moraš sažaljevati. A kada bi i bio mnogo teži nego što zapravo jeste, Tvoje suze ne bi bila ispravna reakcija. Ti si već u trinaestoj godini, a ja sam uvijek želio da postaneš – junak od mejdana. Kada si bio malih godina, predočavao sam Ti to junaštvo u fizičkom smislu (bolji boksač od mene, jači i od Kraljevića Marka), ali kasnije sam Ti nastojao prikazati drugu vrstu junaštva. Kolikogod me vesele Tvoji športski i školski uspjesi, volio bih da budeš i u onom drugom smislu, i to prije svega u tom smislu – junak. Nije tu riječ samo o jednoj nego o mnogim duševnim osebinama. Ja Ti ih tu neću nabrajati, jer se ne bih niti sjetio svake, ali sam Ti mislim već na svaku prigodomice pokazao.
Ovakvi junaci i nejunaci najbolje se razotkriju u ćeliji. O tom ću Ti – šaljivog i ozbiljnog – mnogo moći pripovijedati, pa ćeš me bolje razumjeti, kakav bih htio da budeš. Na primjer. Imademo u sobi među ostalima tri Slovenca; debeli su, rumeni i imućni. Dobivaju pune košare hrane. Zaposjeli su najbolje mjesto u ćeliji – pričnu do prozora. Moraš znati da nas većina ležimo na podu (beton), a nestašica svježeg zraka je najteža od svih oskudica koje podnosimo. (Da se Muti ne rasplače: sada je mnogo bolje, jer nas je ispod četrdeset, ali nas je bilo do šezdeset u sobi.)
Ova trojica se ne miču danju ni noću od svog ležišta, ne dijele svoju hranu ni cigarete s nikim, pa niti sa svojim siromašnim zemljacima, kojima nitko ne šalje jelo"”
Nastavak feljtona u štampanom izdanju „Politike”
[objavljeno: ]
