Izvor: Vesti-online.com, 30.Nov.2012, 18:07 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zbeg u jednoj kući
Kada je Blagoje Mišić odlučio da napusti rodno Kosovo davnih 60-ih godina tragajući za boljim životom, nije ni slutio da će njegova nezavršena kuća u Grdici kod Kraljeva, postati luka spasa za 40 rođaka, prijatelja i bivših komšija koji su pod terorom albanskih separatista morali da napuste vekovna ognjišta 1998. godine.
Luka spasa: Blagoje Mišić sa pridošlicama sa Kosova
Blagojeva >> Pročitaj celu vest na sajtu Vesti-online.com << majka Leposava Mišić je tada imala 84 godine, preživela je dva rata, ali kuću nikad nije napustila do te kobne noći.
- U Zočištu je bilo desetak srpskih kuća. U noći 17. juna upadoše nam u kuće naoružani i maskirani, ne znamo ni ko su ni odakle su i sve nas isteraše. Mlađe muškarce utovariše u traktore i odvezoše, među njima i dva unuka mi, nama ženama i deci narediše da idemo u manastir Sveti Vrači. Dva dana pazilo nas sedam kaluđera i jedna monahinja, ali zlotvori zapucaše treće noći, mislili smo sve će nas pobiti. Spasiše nas kaluđeri. Izađoše, dugo pregovaraše i ubrzo potom teroristi dovezoše autobus i odvezoše nas u neku napuštenu školu. I tu smo bili dva dana i dve noći, a onda nas odvezoše do pred sam Orahovac. Tamo su nas dočekali predstavnici Međunarodnog crvenog krsta, nahranili nas i onda rekli da se snalazimo kako znamo. Tako sam došla kod sina i snaje. Sa mnom su došli i ostali. Svi su primljeni od srca, kako dolikuje. Ali, znam da smo Blagoju na teretu. On je penzioner i sam jedva sastavlja kraj sa krajem. U jednoj sobi već četiri meseca žive on, žena mu, dvojica sinova, snaje i troje unučića - pričala je Leposava.
A oko nje pretežno žene sa decom u naručju. Blagoje Mišić kaže da su pristizali ili u grupi ili sami.
Gosti u vlastitoj kući
Blagoje Mišić nije jedini čija je kuća postala luka spasa za prognanike tokom ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Anđelka Matijević iz Ciriha prva je širom otvorila vrata porodične kuće u Grabovcima prognanicima, Gojko Kovačević iz Frajburga pružio krov nad glavom u Slatini kod Danilovgrada unesrećenim zemljacima, Kajganići iz Bergiš Gladbaha udomili su jednu porodicu u Radincu kod Smedereva, Đorđevići iz Araua smestili su dvoje staraca u roditeljsku kuću u Smederevskoj Palanci...
- Šapatom su izgovarali imena muževa, sinova, očeva od kojih su ih teroristi brutalno odvojili. Dvadeset četiri muške glave iz Zoćišta, Retimlja i Opteruše odveli su i već četiri meseca od njih ni traga ni glasa. Nikoga nisam s praga vratio niti ću, a nismo svi ni stalno u istom broju. Mnoge žene odlaze na Kosovo ili u Beograd pokušavajući da saznaju bar nešto o svojima. Stigle su i do Demaćija, obilazile vidovnjake. Za sada ništa. Ali, daće bog, vratiće se oni. Do tada ova nejač ostaje u mojoj kući. A i gde će? Kuće su im popaljene, stoka odvedena. Mene ne brine teskoba nego dolazeća zima. Penzija mi je 770 dinara. Ogrev nisam kupio, struju platio, a pomoći niotkud...
Posle ovog reporterskog zapisa iz Grdice, telefon nije prestajao da zvoni u kući Mišića. Javljali su se ljudi dobre volje iz svih delova sveta. Paketi i novčani prilozi u nemačkim markama, švajcarskim francima, austrijskim šilinzima sustizali su jedni druge.
Četrnaest godina kasnije Blagoje Mišić ima 78 godina i seća se kako je pomoć stizala sa svih strana da preguraju teške dane.
- Svi su se razišli kud koji mili moji. Moja majka nikad se više nije vratila na Kosovu. Ovde je umrla i sahranjena. Od one 24 muške glave za koje smo brinuli, pet se nikad nije pojavilo - priča Blagoje.
Nastavak na Vesti-online.com...










