Izvor: KMnovine.com, 14.Apr.2015, 20:08 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vojo Mistović - Serbski homo politicus
Da se sve objasni političarem, možda je ovo sad najpogodniji trenutak, jer smo toliko obamrli, što bi crmnička bukvica rekla: utulili smo ga, kao narod.
Piše:
Vojislav Mistović
U proteklih stotinjak godina, često dižemo velelepne spomenike, baš onima, koji su umjesto jabuke, uvalili kamen. „Uvaliti“ je postao sinonim naše svakodnevnice, >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << to je najčešća naša misao, iako dosta puta nesvjesni, što bi „komjuterska ulica rekla“: po difoltu, činimo najgnusnije stvari.
No, ta gnusoba je rasprostranjena kroz sami vazduh. Zemlja je premrežena, a mi uhvaćeni.
Eto, kakav može biti političar iz našeg sokaka?
Srpski političar made in librese, opijen penjanjem na društvenoj ljestvici, ubiježden svakoga dana da je mudriji i pametniji, i da nepogrešivo vodi svoju aktivnost, uvijek, il' da kažemo redovno ispostavi narodu račun: nokaut i pad!
Izvršili smo mi Srbi podosta harakirija, priznajem, pomagali su nam i naši okolni neprijatelji neštedimice. Ali ima jedna stara pjesma, od Sloba Kovačevića čini mi se: „Sami sebi mi smo krivi“.
Hajdemo malo u istoriju.
Kraljevina Srbija je hitala u navečerje prve svjetske vojne da potpiše konkordat sa Vatikanom, što bi kralj Milan Obrenović rekao za biskupa Štrosmajera, kako bi se „kurtalisala“ uticaja Austrougarske. Vatikan je bio iznenađen na šta je sve Srbija pristajala, pod dirigentskom palicom Nikole Pašića. Bilo je dosta protivnih glasova u Srbiji, ali se novinska pažnja, (mada je bolje reći, cijelo mnjenje) polako, ali sigurno, vezivala za ovu tezu o „kurtalisanju“. Glas Pravoslavne Crkve sve se manje čuo. Gušila ga je država, tačnije „homo politicus“.
Tadašnje srpske vlade punih trideset godina nisu, osim opštih ustavnih odredbi, donijele zakon kojim bi se zaštitila Crkva Pravoslavna i materijalno i duhovno (simfonija zemaljske i duhovne vlasti), te poradile na njenom napretku. Crkva Srbinova je izvojevala pobjedu i oslobođenje od Turaka. Ona je bila brana i štit srpskoga naroda. „Kad smo s Bogom jaki, ko će protiv nas“?
Ministar prosvete i crkvenih djela je obrazovao 1913. komisiju koja bi ispitala i proučila, te na kraju, iz političeskih razloga, poradila na sklapanju Konkordata, i ona je to sjajno učinila u pravcu koji je htjela zvanična srpska vlada. Izdvojeno mišljenje protojereja Stevana Veselinovića se nije uzimalo u obzir.
Srpski političari se nijesu htjeli osvrtati iza sebe, jer kad bi se osvrnuli čuli bi ispovjednički glas mitropolita Mihajla, pa makar samo onu jednu rečenicu da „bez Srpske Crkve i njene saglasnosti država ne može i ne smije potpisati Konkordat“. Srpska Pravoslavna Crkva nije imala ništa protiv da se neka konvencija ili ugovor potpiše sa Vatikanom, ali nikako na štetu većinskog pravoslavnog naroda.
Srbija je dala i više nego što je Vatikan tražio, o tome slikovito govori primjer mješanih brakova. Ranije, na predloge biskupa Štrosmajera da se vaspitanje djece u takvim brakovima prepusti slobodnoj volji supružnika (a to nije po katoličkim pravilima) Srbija je odgovarala negativno, dok je u novopečenom Konkordatu tu ulogu prepustila katoličkom supružniku.
Zanemario se i stav nadbiskupa barskog Nikole Dobrečića, velikog srpskog patriote, da jurisdikciju nad katolicima u Srbiji preuzme nadbiskupija barska. Takav predlog je davao i Vesnik Srpske Crkve 1897. godine, obrazlažući, između ostalog, da bi se tako Srbija zaštitila i od Austrougarske i od prozelitske politike Vatikana.
O istorijskom pravu barske nadbiskupije je pisao i Nikodim Milaš, čuveni kanoničar, povodom afere oko Svetojeronimskog instituta u Rimu (kada je Vatikan sve južnoslovenske katolike proglasio Hrvatima).
Možemo naglasiti i to da je Srbija ratifikovala, u licu regenta Aleksandra, konkordat u jeku rata 1914, dok je Vatikan to učinio tek 1915. godine, i to pod pritiskom Italije i Engleske.
Rat je dao odgovor na pitanja da li je trebalo prihvatiti Konkordat i do čega on dovodi. Istorija nam lijepo kazuje, da su Turci zauzeli Carigrad ubrzo po padu tadašnje Pravoslavne Crkve u uniju sa Vatikanom (unija u kojoj se Vatikan nije vratio vjeri apostola i svetih otaca). Zajednički se sasluživalo u hramu Svete Sofije.
To je bio duhovni kompromis, da bi se zaštitilo zemaljsko Vizantijsko Carstvo nečasnim sredstvima, izdajom svoje vjere, izdajom onoga što su nam ostavili oci i predanje.
U vidu neizbježnog stradanja stigla je kazna, koji je u vidu nokauta, ili „fleša“ - što bi rekla današnja ulica, popio narod.
Austrougarska monarhija je bila zaštitnica katoličkih interesa, duboko je Papa, u tom periodu, bio u saglasju sa Carem u Beču. Iz pijeteta prema Papi, Car nikada nije htio posjetiti revolucionarnu Italiju. Ali da bi došao u Vatikan, mora doći u Rim, tako da austrougarski suveren nije preduzimao nikakve posjete.
Vatikan je i ranije pozivao Austrougarsku da kazni Srbiju (povodom balkanskih ratova; istorijska je činjenica da se katolički klir molio prvo za pobjedu turskog oružja, a kasnije i bugarskog, jer su Papi Bugari bili mili zbog „stremljenja uniji sa Vatikanom“), a sada je, zbog atentata u Sarajevu, bio izričit da se to uradi.
Dok je austrougarska vojska zvjerski ubijala, silovala, palila, žarila po Mačvi, Pašić je slao depeše u Rim, da naš poslanik izričito nađe katolike - jugoslovene, da pridobiju Papu za južnoslovensku ideju.
Pobjeda Srbije pretpostavlja slom Austrougarske monarhije, i kako je Papa mogao biti za tu ideju? On se, zaista, prilagodio stanju poslije prvog svjetskog rata, i rovario, iznutra rušio, ne Jugoslaviju, već svaku sreću i napredak srpskoga naroda. To je mržnja koja se taložila vjekovima, i njihovi udarci, od 1054. do dana današnjeg, nisu prestajali.
Pašić je imao informacije iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, a i sama ga je politička istorija njegovih prethodnika mogla naučiti „odakle nama zli vjetar duva“.
Kazaćemo i to da su Srbiju gledali kao Pijemont, kao osloboditeljku svih južnoslovenskih naroda. Čak je i vladika crnogorski P.P.Njegoš bio „zaražen“ idejama jugoslovenstva biskupa Štrosmajera, ali je, ipak, bio pri stavu da „se prvo Srbi oslobode i ujedine“ pa potom sve ostalo.
Postavlja se logično pitanje (a istorija nam je dala odgovor) da li bi katolički narodi bili sretniji u jednoj dominantno pravoslavnoj državi ili u katoličkoj, i to u zemlji zaštitnici katoličanstva Austrougarskoj?
Ne odričemo da je, pogotovo u Dalmaciji, dosta Srba katolika bilo za bezuslovno ujedinjenje sa Srbijom, ali ostali katolici nisu stajali na tragu katoličkog propovjednika iz Cavtata Ljudevita Vulićevića (jezuiti su ga dva puta, srećom bezuspješno, pokušali ubiti) koji je u sjajnom pismu biskupu Štrosmajeru objasnio pravu prirodu vatikanske politike prema Jugoslovenima.
Vratimo se, za čas, u starinu; pa i samim Hrvatima, voljom Vatikana i njihove tadašnje nesretne vlastele na Spljetskom saboru, nametnut je latinski jezik u crkvi, a narodni je izbačen iz upotrebe.
Politika Nikole Pašića i ostalih tadašnjih srpskih političara se pokazala kao izuzetno pogubna, što se dalo vidjeti u danima koji dolaze. Trećinu svog stanovništva Srbija je dala za oslobođenje. Nijednog Hrvata, Slovenca, muslimana, Šiptara nije procesuirala zbog stravičnih ratnih zločina, već je sve zagrlila i pružila oproštaj. Zahvalnost okolnih naroda i sama njihova ljubav se personifikovala u ličnosti hrvatskog poslanika koji je u sred Beograda, u skupštini, pljunuo i ponizio srpske žrtve.
Za nekoga je Nikola Pašić bio dalekovid i mudar. No, rezultati njegove politike govore dovoljno, duboko su porazni za naš narod (da ne bi nabrajali šta smo sve dobili ujedinjenjem, spomenućemo samo Jasenovac).
Čini mi se da je zanimanje „političar“ izuzetno pogubno za srpski narod u cjelini, navlastito jer su se svi, listom odrekli Boga i Njegovog promisla. Magijski opijeni srpski političari, u proteklih sto i više godina, direktno su radili na štetu i propast srpskog naroda.
Mi, kao narod, uvijek ćemo padati na istom ispitu, sve dok ga ne savladamo.
Piše: Vojislav Mistović
Vojislav Mistović se nalazi na čelu Odbora za borbu protiv ekumenizma koji je nedavno osnovan od strane Srpske liste u crnoj Gori. Radio kao voditelj i novinar u Anteni M, Elmagu, Radio Baru i Radiju Crne Gore. Pisao je za nekoliko periodičnih časopisa sa prostora Crne Gore. Muzičar je i autor muzike za pozorište, film i izložbe. Objavio je dve zbirke poezije. Oficir je plovidbene straže na brodovima većim od 500 BRT.
Pripremile: KM Novine
