Izvor: KMnovine.com, 07.Sep.2014, 03:44 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Veliki tzv. Srbi manite me se!
Danas isprovociran jednim pametovanjem jednog, kako on za sebe kaže, poznatog Srbina, odlučio sam da ovo napišem. (04. septembra, 2014).
...
Molio bi velike Srbe koji su se slikali sa Vladikama, Patrijarsima, u raznim Crkvama, sa nekim političarima da mi više ne mašu tim slikama ispred očiju, jer ću biti primoran da im sve te fotografije uguram u usta i to ne baš previše nježno. Molio bi i razne Srbske humanitarce koji su slali i šalju, kako oni >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << kažu, ogromnu pomoć Srbskom rodu, da mi o tome ne pričaju ako da je svaka rječ koji oni izgovore rječ hvale samo za sebe. Jer ubuduće će izazvati moju reakciju, poslije koje im neće pomoći nikakva pomoć.
Ja razumijem i znam, da Bogu hvala ima međ našim rodom pravih iskrenih Srba. Istinskih Srba koji su svoj život posvetili pomaganju svem Srbskom rodu. Znam da se oni i ne hvale sa tim,nego pomažu jer žele a često i ne mogu ali opet pomognu. Njima za sve hvala, i njihovoj veličini se poklanjam do zemlje. Takvu braću i sestre poštujem i cjenim. Ove koji samo pričaju šta su oni uradili i šta su dali i skupili, i samo svoje slike, sa gore navedenom gospodom, pokazuju ja običan Srbin ***....!
Vulgarno ali tako je!
Ja nemam ni jednu sliku, osim sa porodicom, prijateljima, familijom. I šta? Možda ja nisam Srbin? Nemam ni jednu sliku ni sa ratišta? Nisam nosio fotoaparat nego pušku i bombe. I nisam imao vremena da se slikam. Jer oni koji su nameračili da pobiju moj narod, nisu mirovali, tako da smo se mi morali boriti. Nemam ni sliku ni sa jednim generalom, ni sa jednim popom, ni sa jednim političarem.
Ja izgleda da nisam ništa uradio za svoj, Srbski narod. Nisam ni poslao polovnu garderobu. Nisam poslao ni kamion makarona. Nisam jer ja i moji nose tu polovnu garderobu, a jedem pretežno makarone i krompir. Nekako mi je to najeftinije. Pa takav, a ima nas hiljade i hiljade takvih kao i ja, nismo prikladno obučeni, a previše smo bjesni i iskreni, i normalno da niko i neće sa nama da se slika.
Jedino što imam-imamo, gelera u tjelu i metaka. Imam-imamo i bolesti razne od lijepog života provedenog na ratištima, života od 56 mjeseci. Imamo i sjećanja na poginule saborce, iskasapljene Srbe, zapaljena Srbska sela, srušena groblja, srušene Crkve, pobijene čak i mačke i psi u Srbskim mjestima.
Imam sjećanja na plač bez suza,majki za svojom djecom. Plač i lelek supruge za svojim mužem. Imam sjećanja plačnih cijuka Srbske djece za poginulim ocem. Imam sjećanje na glad, zimu. Imam-imamo sjećanje na gaće ne skinute po šest mjeseci, koje su nam rane na guzici stvorile. Imam-sjećanje na ne promjenjene čarape, Bog zna otkad, pa kad ih skineš a one se skorile, da nekog udariš sa njima u glavu ubio bi ga, a plikovi kao kese na tabanima. Imam-imamo sjećanje na mozak prosut po našim uniformama od svog saborca, ruke od krvi koje nose ranjenu petogodišnjakinju Srbkinju, plavih očiju i plavih uvojaka. Ranjenu od balijske zvjeri u stomak snajperom. Ranjene da umire polako ali bez glasa, jer bol njena zaustavila je i njen glas. Imam-imamo sjećanja, ali fotografija nemamo.
Valjda smo zato manji Srbi od ti islikanih!
Ako i jesam ne pokazujte ih meni, jer tako ćete probuditi ono što sam uspavao u sebi.
SRBINA, RATNIKA!
Sa društvene mreže Fejsbuk
U potpisu Borac Republike Srpske
Pripremile: KM Novine
