Izvor: JUGpress.com, 05.Jan.2024, 10:54
S kojim rizicima se suočava srpska opozicija – i kako na njih odgovara?
ZAGREB
Opozicija želi da internacionalizira pitanje pitanje izbora. Vučić im na to odgovara uključivanjem Rusije, tako da Srbija postane diplomatsko “bojno polje”
Piše Dejan Jović
Na prvi pogled su odluke Aleksandra Vučića da se dan nakon demonstracija pred zgradom Starog dvora (25. decembra) sastane s ruskim ambasadorom, a potom i da objavi novogodišnje-božićnu čestitku Vladimira Putina, kao i izjava Ane Brnabić da je ruska obavještajna služba >> Pročitaj celu vest na sajtu JUGpress.com << pomogla Srbiji da detektira pozadinu opozicijskih protesta, izgledale nelogičnima i potencijalno kontraproduktivnima. Tko bi se danas, skoro dvije godine nakon što je Rusija postala „nemogući prijatelj“ i „opasan partner“, oslanjao na Moskvu, demonstrirajući bliskost s njom – i to u situaciji u kojoj Srbiju i tako krive za preveliku bliskost s Putinom i za odbijanje da slijedi politiku Evropske unije u odnosu na sankcije protiv Rusije?
Ali političke poteze je moguće objasniti samo ako se pokuša ući u ulogu onoga koji ih povlači. Iz perspektive Aleksandra Vučića, a time i službene Srbije, oni – koliko god bili rizični – imaju smisla. Vučićev motiv bio je u „odvraćanju“ Zapada od bilo kakve intervencije u postizborne procese. Htio je Zapadu pokazati da će – ako oni podrže opozicijske proteste – Srbija poboljšati svoje odnose s Moskvom. Zapad, stoga, može birati: ili stati uz opoziciju i otvoriti još jedno polje sukoba s Rusijom (i Kinom, Srbijom i Mađarskom) ili ostati suzdržan kako bi se Vučića pokušalo zadržati na poziciji nominalne neutralnosti i pri politici „četiri stuba“ njene vanjske politike – od kojih su obje doktrine osmišljene za vrijeme Koštunice i Tadića, ali ih je Vučić nastavio i ojačao.
Taj Vučićev potez bio je, također, i odgovor na pokušaje opozicije da internacionalizira pitanje izbora. Ako opozicija računa na internacionalizaciju (a računa, kao što pokazuju njeni kasniji potezi – npr. peticija grupe intelektualaca od 30. decembra 2023. kojom se poziva na stvaranje međunarodne komisije za istragu okolnosti u kojima su održani izbori, kao i njihovo ponavljanje u skoroj budućnosti), Vučić će se također okrenuti „internacionalizaciji“, uvlačeći Rusiju u diskusiju o valjanosti izbora u Srbiji, naročito u Beogradu. To bi, pak, pretvorilo Srbiju u novo „bojno polje“ – nadajmo se samo diplomatskog – „ratovanja“ između Zapada i Rusije. Takav razvoj događaja sada odgovara više Rusiji nego Zapadu, što je i glavni razlog zbog kojeg Zapad oklijeva biti direktno prisutan ili to čak i direktno odbija (npr. SAD, preko izjave Christophera Hilla o izborima, ali i široj javnosti manje poznatih izjava iz State Departmenta da SAD ne pokušavaju primijeniti politiku „promjene režima“ u Srbiji).
Ako „Srbija protiv nasilja“ ne može pobijediti kroz proteste, pitanje je – zašto ih pokreće? Posebno stoga što tim protestima, naročito ako oni nastave biti djelomično nasilni, kao što je bio onaj pred „Starim dvorom“, dovodi u pitanje vlastitu kredibilnost, tj. kredibilnost svog glavnog zahtjeva, koji se odnosi na prekid svakog nasilja
Dopuštanje ulaska automobila s kosovskim registracijama u (centralnu) Srbiju smišljeno je – i ostvareno – kao način da se i Evropsku uniju „pacificira“, te da se od nje dobije pohvala u trenutku kad je opozicija priželjkivala kritiku i osudu vlasti u Beogradu. Ne treba zaboraviti ni to da unutar same Unije ima više onih koji ne zagovaraju brzo proširenje Unije na zemlje Zapadnog Balkana, te im stoga na neki način odgovara da imaju opravdanje za takvu poziciju. Promjena vlasti u Beogradu, naročito ako bi značila dolazak na vlast izrazito pro-evropskih stranaka prebacila bi lopticu u toj dugom „teniskom meču“ na stranu Unije. Unija se ne može dogovoriti kako bi na tu lopticu odgovorila, i što bi s njom uopće uradila.
Stvaranje novog kriznog žarišta u Europi više odgovara Rusiji, koja i dalje želi skrenuti pažnju s ukrajinskog rata na druge teme. Izraelsko-palestinsko ratovanje u Gazi im je u tome pomoglo. Eventualno pretvaranje izbora u Srbiji u polje sukobljavanja sa Zapadom bi dodatno zakompliciralo stanje u Europi, između ostalog i stoga što bi moglo imati posljedice i na Bosnu i Hercegovinu (u kojoj se Zapad sudara s Rusijom po pitanju Visokog predstavnika i odnosa prema Republici Srpskoj), kao i na mađarske odnose s drugima unutar Europske unije.
Rusiji bi takav razvoj događaja odgovarao, ali pitanje je bi li odgovarao i Zapadu, koji se već zbog skretanja pažnje s Ukrajine na Bliski istok (nakon otpočinjanja izraelsko-palestinskog rata u Gazi) pokazao nespremnim za diverzifikaciju kriznih žarišta i njihovo umnožavanje. Treba se sjetiti upozorenja Vladimira Zelenskog, predsjednika Ukrajine, da će Balkan biti sljedeće polje u kojem će se nastaviti taj širi globalni sukob, što je on pripisao namjeri Rusije da stvara nova žarišta kako bi „razvukao“ sposobnosti Zapada da na njih odgovore i time olakšao poziciju Rusije u Ukrajini. Eventualno involviranje Zapada u postizborne komplikacije u Srbiji bi, pritom, moglo poslužiti i kao razlog da se krivicu za takvo konfrontiranje prebaci na Zapad.
Zapad, koji ni izborima ni protestima zasad ne posvećuje neku posebnu pažnju, primijetio je ovaj potez vlasti u Srbiji, te je ostao suzdržan i prilično hladan prema opozicijskim zahtjevima. Američki ambasador Christopher Hill otišao je i korak dalje – inzistirajući na istraživanju prigovora opozicije, ali i naglašavajući da su napadi na institucije neprihvatljivi. Hill pritom ima na umu proteste koje su podržavatelji Donalda Trumpa organizirali u Washingtonu neposredno pred inauguraciju novog predsjednika, Josepha Bidena. Oni, također, nisu priznavali rezultate izbora i koristili su vrlo sličnu retoriku, premda je ona bila daleko manje logična – jer je Trump bio na vlasti kad je izbore netko navodno pokrao. Vučić se u razgovoru s Rusima oslanja na „sjećanje“ na „Majdan“, a u razgovoru s Amerikancima na „sjećanje“ na „Capitol Hill“, računajući da će tako negativno „uokviriti“ zahtjeve opozicije, koji se teško mogu ostvariti bez šire međunarodne podrške.
Izborni rezultat u Beogradu je bio još veći uspjeh opozicije, jer je bio još više „tijesan“ i ostavio je mogućnost za nove izbore, ako ne već i za formiranje vlasti koja bi iznjedrila opozicijskog (u odnosu na državnu vlast) gradonačelnika. Ali, međunarodna podrška neće se i ne može dobiti zbog lokalnih izbora, nego samo zbog nacionalnih
Izvan te priče, odnosno tog pokušaja, ostaje Europska unija – a posebno Njemačka, vjerojatno ona zemlja na koju je vlast u Srbiji mislila kad je spomenula da je jedna „važna zemlja“ direktno involvirana na strani opozicije. Njemačka je za Vučića posebno „problematična“ zato što su lideri opozicije iz koalicije „Srbija protiv nasilja“ bili u Berlinu – i time se pohvalili – dvadeset dana prije izbora. Vučić pretpostavlja da je tim potezom Njemačka zapravo dala podršku opoziciji. Njemačko-srpski odnosi bili su dobri za vrijeme kancelarovanja Angele Merkel, koja je Vučića smatrala svojim polusaveznikom budući da predvodi partiju konzervativne orijentacije, pridruženu članicu Evropske narodne partije, koalicije konzervativnih evropskih stranaka, uglavnom smještenih na desnom centru političkog spektra. Ali, nakon promjene vlasti, Zeleni su u Njemačkoj dobili ministarstvo vanjskih poslova, pa se moglo pretpostaviti da je sadašnja Njemačka (u kojoj o bitnim pitanjima vanjske politike, pa ni o Balkanu, ne postoji suglasnost između koalicijskih partnera, pa ni unutar same Socijaldemokratske partije, što smo svojedobno mogli vidjeti u rivalitetu između grupe koju predvodi Adis Ahmetović i one koju vodi Josip Juratović, po pitanju Bosne i Hercegovine) bliža zeleno-lijevom bloku u samoj Srbiji. Stoga je Vučićeva reakcija u odnosu na Njemačku bila zapravo pokušaj da se napadne Annalenu Baerbock, zelenu ministrica vanjskih poslova, i njenog izaslanika za Zapadni Balkan, Manuela Sarrazina.
U svom komentaru izbora objavljenom u „Velikim pričama“ dan nakon što su održani istaknuo sam potrebu da „Srbija protiv nasilja“ pristupi izbornim rezultatima afirmativno, preuzimajući ulogu čvrste parlamentarne opozicije, kako bi omogućila Srbiji da napokon – nakon dugog vremena – ima jaku opozicijsku stranku. Izborni rezultat im je dao tu mogućnost. Srbija je glasala za SNS na vlasti i Srbiju protiv nasilja kao najjaču grupaciju u opoziciji. Međutim, osporavanje legitimnosti i legalnosti samog izbornog rezultata je tu mogućnost donekle smanjio. Da bi se preuzela uloga jake opozicije potrebno je preuzeti mandate u Skupštini, a to je moguće samo ako se priznaju rezultati izbora. Prenošenje političke bitke na izvan-parlamentarni teren je rizično jer može – u krajnjoj liniji – oduzeti „Srbiji protiv nasilja“ ono što je osvojila na izborima. Oni koji imaju mogućnost parlamentarne borbe trebaju posebno uvjerljivo obrazložiti zašto su im uz to potrebni i izvanparlamentarni potezi. Ako se osporavaju rezultati izbora, logično je očekivati da će pro-evropska opozicija bojkotirati parlament, čime bi se Srbija vratila u stanje koje je praktički (ne i de iure) jednopartijsko. To je ono što vlast želi – ali ne i ono što birači žele.
Takva strategija je rizična i potencijalno štetna ne samo za opoziciju nego i za samu zemlju. „Srbija protiv nasilja“ osvojila je samo dvaput manje glasova od Srpske napredne stranke i njene koalicije „Srbija ne sme da stane – Aleksandar Vučić“. To je, kao što sam i tada rekao, ipak velik uspjeh te grupacije, naročito s obzirom na izrazito neravnopravnu situaciju u medijima s cijelo-državnom pokrivenošću, te na prljavu i neprimjerenu kampanju difamiranja kojoj su bili izloženi ne samo u kampanji nego otkako su se formirali. Posebno je velik uspjeh to što je Srbija protiv nasilja u potpunosti marginalizirala konkurente među opozicijskim strankama, te je stoga osvojila mjesto glavne opozicije, koja je dugo bilo upražnjeno. Svaka demokratska zemlja treba opoziciju – bez opozicije ona nije demokratska.
Izborni rezultat u Beogradu je bio još veći uspjeh opozicije, jer je bio još više „tijesan“ i ostavio je mogućnost za nove izbore, ako ne već i za formiranje vlasti koja bi iznjedrila opozicijskog (u odnosu na državnu vlast) gradonačelnika. Ali, međunarodna podrška neće se i ne može dobiti zbog lokalnih izbora, nego samo zbog nacionalnih. A na tim, nacionalnim, izborima rezultat nije tijesan. Stoga je teško uvjeriti Zapad da je opozicija zapravo pobijedila ali joj je pobjeda ukradena. Broj ljudi koji su dosad sudjelovali u protestima je respektabilan, ali ipak ne dovoljan da bi imao većeg utjecaja na stav Zapada. Osim toga, postavlja se pitanje – je li zbog Beograda potrebno i opravdano žrtvovati status kojeg je SPN izborio u državi. Je li opravdano „žrtvovati“ status glavne opozicije u državi zbog jednih ipak lokalnih izbora, koji – osim toga – još uvijek nisu definitivno izgubljeni?
Dopuštanje ulaska automobila s kosovskim registracijama u (centralnu) Srbiju smišljeno je – i ostvareno – kao način da se i Evropsku uniju „pacificira“, te da se od nje dobije pohvala u trenutku kad je opozicija priželjkivala kritiku i osudu vlasti u Beogradu
Ako „Srbija protiv nasilja“ ne može pobijediti kroz proteste, pitanje je – zašto ih pokreće? Posebno stoga što tim protestima, naročito ako oni nastave biti djelomično nasilni, kao što je bio onaj pred „Starim dvorom“, dovodi u pitanje vlastitu kredibilnost, tj. kredibilnost svog glavnog zahtjeva, koji se odnosi na prekid svakog nasilja. Ime obavezuje. Čak i ako je nasilje obostrano to neće toliko naštetiti vlastima koliko onima koji tvrde da su protiv nasilja. Stranka na vlasti će naći načina da manipuliranjem slikom koju proizvodi o karakteru opozicijskog protesta svu odgovornost prebaci na opoziciju. Već smo vidjeli da slika o „podijeljenoj odgovornosti“, koju je svojom izjavom o izborima uokvirio američki ambasador, ne šteti vlasti nego opoziciji. Ponove li se izbori u Beogradu – a to će se dogoditi ako SNS procijeni da na tim ponovljenim izborima može proći bolje nego na onima održanim 17. decembra – može se desiti da će SNS koristiti slike „napada na Stari dvor“ kako bi dobio više glasova nego što ih je dobio u decembru. Također, često blokiranje ulica i stoga saobraćaja nije popularno i teško može pomoći opoziciji – naročito ako blokadu izvodi relativno mali broj ljudi.
S druge strane, protesti – pod uvjetom da nisu nasilni, da su masovni i sinhronizirani s političkim odnosno parlamentarnim djelovanjem – imaju smisla za daljnje afirmiranje Srbije protiv nasilja (i ProGlasa, intelektualnog jezgra pro-evropske opozicije) kao glavne snage opozicije Vučiću. Njima se šalje slika o nezadovoljstvu sadašnjim stanjem, kao i o postojanju Srbije koja je okrenuta demokraciji i pluralizmu, koja se protivi monopoliziranju vlasti i cijelog društva, koja protestira protiv nepravde i manipulacija. Takva Srbija (nekad zvana i „Drugom Srbijom“, što nikad nije bio jasan i koristan pojam za nju samu) zaslužuje da bude predstavljena u političkom sistemu kroz artikuliranu opozicijsku grupaciju koja djeluje kao suvremena politička stranka. Institucionalizacija opozicije, a ne njeno daljnje fragmentiranje i samoisključivanje iz političke sfere, bio bi logičan odgovor na povjerenje koja je ona dobila od ipak značajnog broja birača.
Stvaranje slike o sebi kao izbornim gubitnicima koji teško podnose poraz je zapravo štetno za opoziciju. Umjesto toga, pobjednička slika, slika o opoziciji koja je postigla više nego se moglo očekivati, može biti temelj za daljnji razvoj i jačanje.
Izvor: Velike priče
I ovo Vam može biti interesantno
