
Izvor: BujanovackiGlas.info, 08.Jan.2018, 00:04 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bujanovačke priče: Čuvaj se kraljče
Običavao je pop Stojadin Dimić da obiđe sve domaćine koji slave Sv. Nikolu, a poslednju posetu bi, godinama, činio kod dede Aritona Trajkovića. Posle završenog obreda seče slavskog kolača, otpočinjali bismo duge priče o raznim temama. Bio je izuzetno tolerantan sagovornik. Po njegovom nagovoru objavio sam nekoliko članaka u listu “Pravoslavlje” normalno, zbog okolnosti, pod pseudonimom, Dobrivoje Nedeljkov. Bile su to priče o satanizaciji pravoslavlja i rušenju srpskih bogomolja po Bosni u prošla dva rata.
Često bi pop Stojadin pričao o svojim bogoslovskim danima i školskim kolegama, od kojih su neki dostigli visoke činove u svešteničkom redu, a neki u komunističkoj vlasti odričući se pravoslavlja.
Jedna njegova priča ostala mi je u trajnom sećanju.
– Na povratku sa puta u Skoplje, kralj Aleksandar Karađorđević navrati u Staro Nagoričine da poseti crkvu, zadužbinu kralja Milutina – veličanstveno zdanje, kao i mnoga koja je veliki srpski vladar gradio širom Srbije, južne Srbije, Bugarske, Bosne i Like… Cilj posete bio je i da obiđe svog velikog prijatelja, ratnog druga, popa Stoiljka, paroha crkve u Nagoričinu.
Pop Stoiljko je ratovao u svim srpskim ratovima za slobodu. Dva puta je ranjavan u srpsko–turskom ratu, a sa kraljem Petrom Prvim prešao je Albansku golgotu. Pod komandom njegovog veličanstva Aleksandra Prvog, junački se borio na Solunskom frontu, zadobio tešku ranu. Dobio je Karađorđevu zvezdu u Kumanovskoj bici.
Pristiže svečana povorka pred crkvu.
Nedaleko od manastira, pop Stoiljko u belim dugim gaćama, beloj širokoj košulji do ispod pojasa, drži pano. Jedan mališan vodi volove u brazdi. Opomenu dečačić popa da su do manastira pristigli neki ljudi. Pogleda pop, Stoiljko, spusti pano, otrese rukama i krenu prema crkvi. Na nekoliko koraka pred svitom zastade. Podiže dlan da zakloni sunce koje mu udara u oči. Zagleda se. Zagleda. Obrisa rukama znoj sa čela. Pun radosti povika:
– Ah, ah, ti li si Kraljče, Kraljče moj dragi, ti li si? – Poče iskreno, bratsko, celivanje.
Pop Stoiljko, malo, malo pa se odmakne, posmatra Kralja, srce mu se razigralo.
– Kraljče, kako si, kako kraljica, kako deca, šta se radi?
Njegovo Veličanstvo sve odgovara kroz smeh i radost. Najzad, pop Stoiljko pogleda pratnju.
Pratnja, iznenađena srdačnim odnosom popa i Kralja, naivnim interesovanjem popa Stoiljka za kraljevsku porodicu, a posebno popovim izgledom, skrušeno gleda u zemlju, što ne promače pop-Stoiljku.
Kraljče, ko su ti ovi? – Odmeri ih redom, par puta.
– Moja pratnja, pope!
U nekom deliću duše pop oseti njihov podsmeh i razočarenje. Zgadiše mu se onako uštogljeni, ufitiljeni, tanani, misli u trenutku odlutaše daleko u ona davna ratovanja. Seti se pratnje starog Kralja i pratnje mladog Kralja. Kakvi su to junaci bili. Razbarušene momčine k’o od brda odvaljeni, sa grudima prepunim odličja za hrabrost:
– Veliš pratnja. Čuvaj se Kraljče, čuvaj, oni koji u svoj kur gledaju, nikom dobro ne misle. Izdaće te!
– Nije, nije pope. Dobri su i odani. Siguran budi.
Krenuše u crkvu. Pop Stoiljko obuče popovsku odeždu, poče pojanje u čast Kralja. Kralj obiđe bogomolju, zapali sveću, dariva manastir, poljubi ikonu i krenu iz crkve, spreman na pozdrav sa pop-Stoiljkom.
– A ne, ne, Kraljče, došao si mi pred kuću, a da ne ručaš? Popadija postavlja sofru!
Na Kraljevu molbu, pop prihvati da popiju po čašu rakije…
– Kraljče, kad već nemaš vremena za ručak, sačekaj da nešto pripremimo za decu. Popadijo, deco, naberite jabuka, krušaka. Popadijo, daj najbolju kokošku…
Dostojanstveno je sačekao Kralj Aleksandar dok su kruške i jabuke nabrane. Prihvatila je pratnja i korpu sa svežim jajima “dobro je za decu”.
Pozdravio se Kralj sa popadijom, decom, darovao ih, izgrlio se sa pop-Stoiljkom.
– Kraljče, pozdravi Kraljicu, izljubi decu i čuvaj se, dobri moj Kraljče. Čuvaj se, – ponavljao je držeći pod ruku Kralja do automobila.
Dugo je pop Stoiljko mahao za automobilom, pogleda odlutalog u neka daleka, a tako bliska vremena. Suza je potekla iz oka.
U Bujanovcu, 1997. godine. – Dobrivoje Ostojić
Ukoliko bi čoveku iz Bujanovca oduzeo šalu i smeh, bilo bi kao da si hlebu oduzeo so ili jelu začin.
(BujanovačkiGlas)
Nastavak na BujanovackiGlas.info...