Izvor: Blic, 14.Mar.2006, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zatišje pred gromove
Zatišje pred gromove
Rajko Grlić (rođen 1947. godine u Zagrebu), jedan je od najnagrađivanijih filmskih autora s područja ex-Jugoslavije. Za dugometražne igrane filmove 'Samo jednom se ljubi', 'U raljama života', 'Čaruga', 'Za sreću je potrebno troje', 'Bravo Maestro', 'Kud puklo da puklo' i druge dobio je pedesetak međunarodnih nagrada, a brojne je nagrade dobio i za svoje kratkometražne i dokumentarne filmove. Pokretač je i umetnički direktor Motovunskog filmskog >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << festivala.
U javnosti se s nestrpljenjem iščekuje njegov najnoviji film 'Karaula', prvi film ostvaren u koprodukciji svih zemalja bivše Jugoslavije, te fondacije 'Eurimages', za koji je scenarij napisao zajedno s Antom Tomićem, jednim od najpopularnijih hrvatskih pisaca.
S Grlićem smo razgovarali u Zagrebu, dan nakon njegovog povratka iz Budimpešte, gde je odgledao definitvnu verziju filma. Jeste li zadovoljni 'detetom' koje se rodilo nakon tri godine rada?
- Kada čovjek krene na tako dug put, povremeno zaboravi razloge za to. No, sada kada sam film odgledao mislim da je imalo smisla krenuti na taj put.
Izjavili ste da ste napravili film o trenutku zatišja pred kataklizmu do koje je došlo početkom devedesetih. Možete li to pojasniti?
- Volim praviti paralelu s prirodom. Prije svake prirodne katastrofe nastupa trenutak tišine u kojem sve stane, ali i trenutak o kojem nitko ne želi govoriti. A onda krenu gromovi. Gledajući što se na ovim prostorima dogodilo unazad dvadesetak godina, moram reći da su me uvijek više zanimali izvori, ono od čega je sve počelo, a ne posljedice. Jer, kada se gruda jednom zakotrlja, vrlo je lako od nje napraviti lavinu. Mene je, dakle, kao i u slučaju filma 'Samo jednom se ljubi', zanimalo gdje je i kada sve krenulo, što se to u konkretnim sudbinama i životu ljudi dogodilo da su bili spremni u nešto takvo krenuti, kako su se u nekoliko mjeseci mogli pretvoriti u vojnike, izbjeglice, žrtve, kriminalce i kako je do rata moglo doći tako brzo i tako lako. Bavite se sudbinom petorice ljudi iz jedne karaule na jugoslavensko-albanskoj granici.
- Da. Pratimo intimnu priču te petorice ljudi koja nema veze sa Jugoslavijom. Ti ljudi žive u jednom prostoru, u jednom vremenu, slušaju jednu vrstu muzike, čitaju i slušaju vijesti i jednostavno ih to vrijeme polako priprema na nevrijeme koje dolazi. No, film je zabavno štivo, rađen je na bazi knjige Ante Tomića 'Ništa nas ne smije iznenaditi', koja je prije svega komedija. A da bi čovjek nekoga privolio da dublje kopa, mora ga najprije privoljeti da uđe u rudnik. Dakle, film ima nekoliko slojeva i zavisi od čovjeka koji ga gleda dokle će, do kojeg sloja jame, ući. Uspeli ste napraviti prvu filmsku koprodukciju između svih zemalja bivše Jugoslavije nakon njenog raspada.
- Nije to bila namjera. Nitko nije sjeo i rekao: hajdemo napraviti prvi regionalni projekt. Pragma je ono što čovjeka tjera da postupi tako. Nema finskog ili danskog filma koji nije napravljen u koprodukciji s još nekim zemljama - Švedskom, Norveškom itd. Evropski film danas nastaje u koprodukciji pet-šest zemalja. A i zbog sudbine projekta vrlo je važno da u njemu sudjeluje više zemalja. Filmovi se ne rade za mamu, tatu i svoje selo. Kako je krenula ta široka saradnja?
- Krenulo je tako da smo najprije dobili podršku u Makedoniji i Sloveniji, pa u Bosni i Hrvatskoj. I u Srbiji smo prošli na natječaju, ali je to izazvalo otpore i aferu za koju nismo znali kako će završiti. No, sve se na kraju završilo dobro. Producent iz Srbije iskazao se vrlo hrabrim, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Kako ste pronašli teren za snimanje?
- Roman se događa na Ohridskom jezeru, ali je nezgoda bila u tome što pisac nikada nije bio tamo, već je o karaulama pisao po pričama koje je čuo. A i ja nisam bio na Ohridu, iako sam puno puta bio u Makedoniji. I tako smo nas dvojica otišli tamo, lutali okolo s makedonskim producentom Vladimirom Anastasovim, vidjeli karaule o kojima je Ante pisao i na kraju na Galičici iznad Ohrida pronašli onu koja odgovara filmu, sa koje se vide Albanija, Grčka i Makedonija. Drugi dio smo snimili u Bitoli. U ekipi ste imali ljude iz više zemalja?
- Imao sam sjajnu ekipu. Raša Andrić i Zoran Andrić možda su najbolji pomoćnici s ovih prostora koje sam imao. U ekipi su bili zaista najbolji scenci iz Slovenije, najbolji električari iz Makedonije…Čitava je ekipa bila sastavljena od onih ljudi za koje smo mislili da su najbolji na ovim prostorima. I svi su za relativno male novce došli da bi sudjelovali u tom i takvom projektu. Jeste li zadovoljni glumcima?
- Jesam, i to jako. Tražio sam ih pažljivo i izabrao između 500-600. Bilo je važno da budu što bliži našim likovima, da Splićanin bude Splićanin, čovjek iz Travnika – čovjek iz Travnika itd. Na taj smo ih način 'slagali'. Zašto niste ostvarili najavljenu saradnju s Goranom Bregovićem?
- Zato što nismo pronašli odgovarajući ton, onaj za koji sam mislio da bi trebao biti. Muziku je tako radio Sanja Ilić i mislim da je napravio krasan posao. Mira Šuvar
