Izvor: Blic, 10.Apr.2003, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zagrlite se i zapevajte
Zagrlite se i zapevajte
Iako je desetak godina mlađi od svojih kolega i prijatelja Arsena Dedića, Gabi Novak i Tereze Kesovije, Kemala Montena mnogi svrstavaju u 'generaciju' tih i drugih velikih pevačkih zvezda. Rodio se u Sarajevu 1948. godine. Njegov otac Osvaldo Monteno, Talijan iz Monfalconea, 'zatekao' se (kao vojnik) 1945. godine u Sarajevu, gde se zaljubio u njegovu majku Bahriju, oženio i ostao da živi u tom gradu. Kemo je od malih nogu od oca učio talijanske kancone, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << a od majke sevdalinke, pa se lako može objasniti njegova ljubav ne samo za šlagere nego i za 'narodnjake', pisanje stihova za neke proslavljene pesme Tome Zdravkovića. U šali napominje da su mnogi dugo mislili da mu je prezime (Monteno) umetničko ime. Na festivalu u Opatiji pojavio se 1967. kada je imao 19 godina i prvi put susreo sa tadašnjim velikim zvezdama, a kasnije prijateljima - Arsenom, Gabi, Terezom... Njegovi hitovi 'Nije htjela', 'Sarajevo, ljubavi moja', 'Jedne noći u decembru' ... postali su popularni u svim krajevima ex-Jugoslavije, a jednako tako i neke pesme koje su pevali Zdravko Čolić i Indeksi, za koje je on napisao stihove. Kaže da mu je Zagreb (u kojem već dugo živi) 'isto što i Sarajevo' ('odakle ti je žena, odatle si i ti', napominje u šali). Ovih se dana priprema za prvi veliki koncert u Sarajevu od rata (u kojem je inače proveo teške ratne godine), a ulaz––nice za Skadarliju rasprodate su deset dana pre koncerta. Razgovor za 'Blic' obavili smo za vreme njegovog kraćeg zadržavanja u Zagrebu, na 'proputovanju' iz Sarajeva u Ljubljanu, gde su on i Arsen nastupili kao gosti na koncertu Lada Leskovara.
Imate li tremu pred skori koncert u Sarajevu i što ćete sve pevati?
- Tremu uvijek imam, a najteže je pred svojom rajom. Što se tiče repertoara, neću zaboraviti ni jednog od svojih starih prijatelja, i živih i onih koji više nisu među živima – od Zaima Imamovića, legende sevdaha, do Jovice Petkovića, Tome Zdravkovića, Himze Polovine, Dragana Stojnića...
Poznato je da na svojim koncertima nikada ne zaboravljate prijatelje.
- Uvijek ističem da sam jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Kada me pitaju da objasnim zašto, odgovaram: zato što svoje prijatelje uvijek 'nosim' sa sobom gdje god krenem. Nikada ne nastupim a da ih ne spomenem i ne otpjevam neku njihovu pjesmu. Publiku zamolim da se zagrli, upali upaljače i sa mnom zapjeva za Davorina (Popovića), Mirzu (Delibašića) i druge.
Hoćete li na predstojećem koncertu zapevati i 'Sarajevo, ljubavi moja'?
- Ovoga puta – neću. Otjevat ću mnoge pjesme, ali ne i tu. Na kraju ću se zahvaliti svima, povući i pozornicu prepustiti djeci koja će otpjevati 'Sarajevo, ljubavi moja'. Djeca će (simbolično) nastaviti da pjevaju tu moju pjesmu, koju sam prije 25 godina posvetio jednom drugom Sarajevu, onom koje sam jako volio i jedva čekao da se u njega vratim, čim bi negdje otputovao, a kojeg više nema. Iako tamo i dalje postoje i ulice i kuće i kavane, nema mojih najboljih prijatelja Davora i Mirze, nakon čijih sam smrti jedno vrijeme i muzički 'zanijemio', a nema ni nekih drugih koji su se 'rasuli' po svijetu.
U čemu je tajna vašeg velikog prijateljstva sa Arsenom Dedićem i Radom Šerbedžijom?
- Pa, eto, mislim da smo se poznavali i prije nego smo se upoznali! Kada sam se prvi put susreo sa Radom, izgledalo je kao da se znamo milion godina. Isto tako i s Arsenom.
Prošle ste godine jednu svoju pjesmu snimili sa Radom.
- Pjesmu koju sam snimio sa Radom, jedno sam vrijeme držao na strani, čuvao za njega. Da sam je sam otpjevao – ne bi valjala. Ovako je uspjela, publici se jako svidjela. Volim pjevati s prijateljima. Neko skuplja albume sa fotografijama, a ja uživam u snimkama pjesama sa prijateljima.
Jedan ste od retkih pevača koji javno priznaju da su jugonostalgičari i koji lepo govore o Titu.
- Kada me pitaju, jesam li jugonostalgičar, odgovorim da jesam i da lažu svi koji kažu da nisu. Nisam tip koji se okreće kako vjetar puše. To što sam volio i koga sam volio, volit ću vječito. Jedan susret sa Titom za vrijeme kojeg se i on uključio u pjesmu koju sam pjevao ('Bella ciao') - jedna je od najljepših uspomena u mom životu. Mogu pričati što god hoće protiv njega i onoga što je bilo, ja se sigurno neću 'prešaltavati', jer mi to otprilike izgleda tako kao da na zidu držiš sliku oca i onda on umre i majka ti se preuda, a ti sa zida skineš očevu i staviš očuhovu sliku. Kada nešto ovako (o ex-Jugoslaviji i Titu) javno kažem, na ulici me zaustavi milion ljudi i čestita: bravo, neka si im to rekao!
