Izvor: Blic, 26.Nov.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vreme opšte netrpeljivosti
Roman „Ruta Tanenbaum" bosansko-hrvatskog pisca Miljenka Jergovića, koji je kod nas objavila izdavačka kuća „Rende", nedavno je dobio nagradu „Meša Selimović" za najbolju knjigu regiona. Priča o Ruti Tanenbaum inspirisana je tragičnom sudbinom „jugoslovenske Širli Templ", jevrejske devojčice-glumice Lee Dojč koja je u jednom trenutku bila slavljena kao ponos Zagreba, da bi u sledećem bila zaboravljena i prepuštena nacistima. Nakon čitanja, ostaje utisak da >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << se mučna slika nacističkog Zagreba ne odnosi toliko na konkretno mesto i trenutak, koliko se odnosi na današnje vreme opšte netrpeljivosti na ovim prostorima.
Zanimljivo je da se gotovo istovremeno sa „Rutom" pojavio i roman „Šnit" Igora Marojevića, koji govori o periodu NDH u Zemunu. Zašto baš sada romani o bujanju fašizma?
- Mislim da je to naša vječna tema, koju nikada nećemo apsolvirati, i to prvenstveno zato što uvjek naopako postavljamo stvari, pa se bavimo patnjama vlastitoga naroda ili pojedinaca iz vlastitoga naroda, i krivnjama i zločinima drugih naroda. Mislim da bi trebalo obrnuti stvari, jer je to jedini način da se o fašizmu nešto ozbiljno kaže.
Rekli ste da čovek u životu ima samo jedan zavičaj i prostor. Da li je „Ruta Tanenbaum", zahtevala podrobna istraživanja?
- S jedne strane potrebna su istraživanja, od čitanja starih novina preko proučavanja imena i prezimena u starim telefonskim imenicima, ali to je nužno i kada priču smještam u Bosnu i Sarajevo. Zavičaj je više emocionalna nego spoznajna ili intelektualna kategorija. Jednostavno: više ja svoj rodni grad osjećam nego što o njemu išta znam. S druge strane, o Zagrebu sam se doista morao podrobno informirati da bih ga počeo jasno osjećati.
Mnogi su neprijateljski raspoloženi prema vama kao prema „došljaku", a s druge strane ste u raznim komisijama za književne nagrade, uređujete knjige priča...
-Recimo, i danas sam na crnoj listi u kulturnim programima Hrvatske televizije, na kojoj se ne smije govoriti o mojim knjigama, osim ako ih se ne želi spaljivati putem televizijskog ekrana. S druge strane, prilično sam cijenjen i voljen kod neke druge i drukčije publike, kao i kod privatnih izdavača. Studenti diplomiraju, magistriraju i doktoriraju na mojim knjigama, a desetak koraka dalje, progoni ih se na svaki način.
Istupili ste iz Hrvatskog društva pisaca, jer se njihovi stavovi u suprotnosti s vašim stavom. Kakav je vaš stav?
- Čestitam! U Hrvatskoj mi nitko nije postavio to pitanje. Moj odnos prema hrvatskoj književnosti je otprilike onakav kakav je i moj odnos prema srpskoj književnosti. Prvo: ne možete imati svoj stav prema nečemu što niste čitali, a u Hrvatskoj ugledni kritičari i književni eksperti ponajviše imaju stav o onome što nisu čitali. Drugo: književnost ne služi tome da vam daju jeftinije meso u mesnici, niti da vas gradski činovnik za prostorno uređenje, povrtlarstvo i sviranje muškome spolnom organu tretira kao važnoga građanina, kojemu će sređivati privatne poslove i potrebe. I treće: smisao književnosti je u čitanju iste i u „navijanju" za one koji je pokušavaju pisati, a ne u zaštiti svoga atara i rastjerivanju svakoga tko se usudi nešto napisati mimo vaše volje.
Kakav je vaš odnos prema Sarajevu? Zna se da neke Sarajlije ne mogu da vam oproste što se niste uklapali u new primitivs atmosferu, kao i što ste napustili grad za vreme rata.
- Sarajevo je grad iz sjećanja. Nije me briga tko mi šta oprašta i ne oprašta. Volim što je Sarajevo preživjelo smrt koja mu je bila namijenjena, te se iskreno radujem svakom njegovom uzdahu i izdahu.
Rekli ste da bosanski patriotizam može biti zasnovan na sramu zbog onoga što je učinjeno u tvoje ime, što je stav koji nedostaje ovdašnjem, srpskom društvu.
- To isto nedostaje i bosanskom društvu. Kao i hrvatskom, naravno. Ljudi nekako svinjski uživaju uživljavajući se u sudbinu žrtve i rado ubiru moralne kredite masovnih grobnica. Smatrali su da zločine mogu činiti jer su samozvana djeca i unuci onih nad kojima je zločin počinjen. Sram je zaista jedini ljudski patriotizam. Ako vjerujete u Boga, to je jedini patriotizam koji nije Bogu mrzak. A ako ne vjerujete, to je jedini patriotizam koji ne zaudara na masovne grobnice.
Istina je strašnija
Neki su vam zamerali da je vaša knjiga „Ruta Tanenbaum" bez pozitivnih likova, mizantropska ili čak antisemitska...
- Hrvatske šovinističke hulje, na čelu s tipom koji je nekad bio izdavač Mome Kapora, a devedesetih je potpisivao fašističke pamflete Ivana Aralice, optuživali su me za antisemitizam, i to zbog brutalnosti u prikazivanju židovskoga stradanja. Kao, holokaust u Zagrebu sam, valjda, trebao prikazati nježno, kao branje ljubičica. Ili sam trebao isticati pozitivne primjere i navoditi ustaše koji su spašavali susjede židovskoga porijekla. „Ruta Tannenbaum" nije mizantropska. Samo samo htio pokazati kako nisu stradali samo dobri ljudi, niti su krvnici bili samo patološki zli ljudi. Istina je, naime, strašnija: krvnik je katkad bio duša od čovjeka, a njegova žrtva nije, kaže Jergović
