Vladimir Pištalo: Dušu su emigranti doneli

Izvor: NoviMagazin.rs, 11.Jan.2020, 11:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Vladimir Pištalo: Dušu su emigranti doneli

Vidim Čarlsa Simića kao klinca u ulici Majke Jevrosime, kome je svaki čas neko govorio: – Ej, poručio ti Pera da će da te prebije.

Na putu do škole iznalazio je okolišne puteve kroz dvorišta.

Vidim ga, gladnog, kako gleda posleratni Beograd: snobove, vojna lica, došljake iz provincije sa nekim jadnim ženama i nekom jadnom decom, u nekim sivim dvorištima.

Vidim kako čitač dlana Desan gleda u nerazumljive žvrljotine na dlanu Duška Simića i izjavljuje: >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << – Ovako nešto nikad nisam video.

U tim linijama sve je bilo izmešano, život, sreća, ljubav, sudbina.

Vidim ga, nešto starijeg, kako luta noćnim pariskim bulevarima, s naočarima za sunce.

Čekao je da ga puste da ide u Ameriku.

Bio je loš đak.

Istorija zapadne literature je duga svađa između pesnika i učitelja, napisao je taj loš đak kasnije. San svakog profesora je da čita književnost bez imaginacije. Žudnja za nepoštovanjem prvo me je privukla poeziji.

U Francuskoj su značenja stvari bila zakovana. Znalo se tačno kakva budućnost čeka dečaka kao što je on. Za njega bi veliki uspeh bio da dogura do automehaničara.

Nesuđeni automehaničar kasnije je postao američki akademik. Taj akademik je ponavljao: – Slučaj je lirična sila.

Vidim gas, sa grupom emigranata u malom stanu u Parizu. Hladili su šampanjac tako što su ga stavili u WC šolju i stalno povlačili vodu. U tom stanu su mu pokazali čoveka sa brkovima koji je potpisao trojni pakt. Čovek ga nije naročito impresionirao. Naročito ga nije impresioniralo kada su zaigrali fudbal posle ručka.

Sebe je doživljavao kao kunića iz laboratorije istorije. Staljin i Hitler su mu se rukovali nad kolevkom. Gvozdena zavesa podelila je njegovu porodicu. Ni on ni majka oca nisu videli deset godina. Sreli su se u Njujorku jednog avgustovskog dana 1954. Majka i otac se možda više nisu dopadali jedno drugom. Otac i sin su propustili momenat da komuniciraju kao otac i sin, pa su ceo život razgovarali kao dva drugara, filozofirali, pili, išli na večere. Tajms skver je upalio svoje reklame. U Evropskim gradovima je bilo reda. Ovde je šesnaestogodišnjak izašao iz pravila. Osetio je moć džokera. Okruživala ga je velika razobručenost. Grad je bio prevelik za jednog boga ili đavola.

I sebe i Ameriku učio je od pesnika.

– Postoje pesnici koji te tretiraju kao budalu i pesnici koji te tretiraju kao pesnika. – zapisao je.

Srpski kunić u laboratoriji istorije Čarls Simić pretvorio se u urbanog američkog pesnika. Za njega jednostavnost je metafizika. Sposoban je da se začudi vrani na krovu crkve ili starim cipelama. Uopšte, kao mnogi dobri pesnici, pokazuje entuzijazam za većinu stvari koje sunce obasjava.

O odnosu kritičara prema sebi rekao je:

– Prvo ti kažu da si kreten. Pa ti onda kažu da si mnogo talentovan dečko. Pa ti kažu da si kreten. Pa ti onda kažu da si među najvažnijim predstavnicima srednje generacije. Pa ti kažu da si kreten. Pa ti kažu da si živi klasik. Pa ti onda kažu da si kreten.

Vidim ga kako prima nagrade. Mnoge. Vidim ga kako čita knjige. Mnoge. Vidim ga u restoranima. Mnogim. Vidim ga kako otvara flaše. Vidim ga kako šeta sa svojim psima. Vidim ga kako drži svoju unuku. Čujem ga kako, kao Borhes, kaže: “Od stvari sam krhke stvoren od zagonetnog vremena”.

Vidim čoveka koga je iznenadilo sve što mu se desilo u životu.

Čarls Simić urednost asocira sa diktaturom. Po njegovom mišljenju profesori nose naočare za sunce noću. Kod njih nema izlaska iz pravila. Naš pesnik sumnja da je možda baš kršenje pravila – definicija poezije. Nekad veruje u boga, nekad ne veruje.

Jednom sam sa Čarlijem šetao Njujorkom: Njujork je izgledao kao zaustavljeni vatromet. Upitao sam ga:

– Boston je osnovan s namerom da bude grad na brdu, hrišćanska zajednica bolja nego ijedna pre. Ali Njujork nije. Osnovali su ga Holanđani u isključivo komercijalne svrhe, pa ipak je pun srca i duše. Kako to?

– Emigranti – odgovorio je on. – Emigranti su je doneli.

Jedan od tih emigranata je i Čarls Simić. Njegova iznenađujuća, poetična, nadrealistička Amerika je – srpska Amerika.

*Vladimir Pištalo (1960) je jedan od najznačajnijih savremenih srpskih pisaca. Među njegova najpoznatija ostvarenja spadaju poetske  proze Slikovnica, Manifesti, Čajevi Marsa / Noći, zbirke priča Kraj veka, Vitraž u sećanju, Priče iz celog sveta i romani Milenijum u Beogradu, Venecija, Tesla, portret među maskama, Sunce ovog dana, pismo Andriću.

Roman Tesla, portret među maskama je u Srbiji ostvario nezabeležen uspeh – nakon NIN-ove nagrade, i Nagrade Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu, ušao je u čitanke za osnovnu školu i gimnaziju, objavljen je u svim bivšim jugoslovenskim republikama, a u SAD je doživeo tri izdanja.

Kao prevodilac, Pištalo je dobio nagradu “Miloš Đurić” za prevod poezije Čarlsa Simića. Živi u Americi, gde predaje svetsku i američku istoriju na Univerzitetu u Vusteru, Masačusets.

Nastavak na NoviMagazin.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta NoviMagazin.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta NoviMagazin.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.