Izvor: Blic, 05.Okt.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Uvrede kao lek protiv nostalgije
Uvrede kao lek protiv nostalgije
Pre rata najveća i najpopularnija hrvatska pozorišna i filmska zvezda, dobro poznata i na prostorima cele bivše Jugoslavije, koja sa suprugom, režiserom Goranom Gajićem i sinom Markom živi u Los Anđelesu, po prvi put je nakon 11 godina zaigrala u Hrvatskoj. Doduše, ne u rodnom Zagrebu i njenom nekadašnjem HNK, koje joj je 1991. godine, nakon što je u njemu igrala trinaest godina, dalo otkaz sročen u dve rečenice (da se nekoliko dana >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << nije pojavila na poslu, jer je bila u Beogradu), već na Brionima, u Šerbedžijinom teatru 'Ulysses'. Trijumfovala je kao Euripidova Medeja, a harizmatska ličnost velike glumice, koja nije samo lepa i talentovana, već i poznata kao 'žena sa stavom', na Brione je privukla na hiljade gledalaca. Neki 'epizodisti', uglavnom oni koji su se na nju okomili i 1991. godine, nisu to mogli podneti, tako da je uz trijumfalni kratkotrajni povratak, doživela i nove napade.
Mira Furlan je nakon odlaska iz Zagreba 1991. godine izgubila i stan u kojem se rodila i koji je nasledila od svoje bake. Stan joj je oduzeo grad Zagreb, sa kojim je deset godina vodila bezuspešan sudski spor. Kako sada, iz dalekog Los Anđelesa, gledate na sve ono što ste ovog leta doživeli na Brionima? Pamtite li više gromoglasne aplauze posetilaca i radost prijatelja što vas vide, ili propratne uvrede nekih 'epizodista'?
- Iz dalekog Los Anđelesa čitava brionska priča izgleda kao san. Da, naravno da pamtim samu predstavu i, kako mi se činilo, iskreni aplauz brojnih gledalaca. Ali pamtim i medijsku predstavu koja je, kako to već kod nas biva, ipak na kraju ispala glavna predstava - sa mnom u glavnoj ulozi. Ta mi je ‘predstava’ bila mnogo manje draga nego ona kazališna. Ona me je iznurila i umorila i na kraju poslužila kao efikasan lijek protiv nostalgije, što možda i nije loše.
Kakav je osećaj nakon jedanaest godina zaigrati na maternjem jeziku?
- Za mene je to vrlo vrijedno iskustvo. I krajnje zanimljivo. Rezovi u životu su uopće bolni i teški, ali zato zanimljivi i poučni - pod uvjetom da zaista vjerujemo da čovjek uči iz iskustva, što je veliko pitanje. Iako već 11 godina nisam na sceni govorila taj jezik, ušla sam u njega kao u stare papuče, malo izlizane od upotrebe, ali ugodne, poznate, samo moje. Jednom ste izjavili da je ironija vašeg odlaska u SAD u tome što ste otišli iz potrebe da sačuvate svoj moralni integritet, a došli ste u sredinu (Holivud) u kojoj vlada 'užasna pohlepa, grubost, vulgarnost i beskrupuloznost'.
- U Holivudu je strah i iz njega proizlazeća spremnost na poniznost, laž i oportunizam uvjetovana materijalno-financijskim razlozima, za razliku od naših političkih strahova koji ljude isto tako pretvore u krpe. Ljudi postaju spremni na poniženja svake vrste, na zatomljavanje sebe, na vlastito poniženje, na konstantnu laž u svojim životima, na bolest. Događa li se to zbog straha od siromaštva, gubitka materijalnih dobara, karijere i slično, kao u Holivudu, ili zbog straha od političko-društvene izolacije i ostrakizma, kao kod nas, to na kraju postaje svejedno. U tome je strašna ironija emigracije. Na neki način je to pouka o tome kako su ljudi ipak svuda isti i kako bijega od ljudske prirode nema.
Ipak, ne mogu se sve stvari baš tako lako izjednačiti. Američki Ustav ipak ima neke amandmane, kao što je onaj prvi - o slobodi mišljenja i govora, koji su kod većine ljudi prisutni negdje u njihovoj svijesti, ako ne kao realnost, a ono bar kao ideal. Ta svijest kod nas, nažalost, generalno, kod većine ljudi, ne postoji. 'Globus' vam se, makar sa zakašnjenjem i površno, izvinio zbog prljave kampanje iz 1991. godine. Vaša nekadašnja matična kuća HNK nije učinila ni toliko. Zašto?
- Što reći o isprikama? Koliko one uopće imaju smisla i koliko im se može i smije vjerovati? Ali, da, čini mi se ipak da je isprika, makar kakva, bolja od odsustva isprike. Ne znam odgovoriti na vaše pitanje zašto nema isprike od mog bivšeg kazališta, HNK. To bi vjerojatno trebalo pitati njih. U svakom slučaju, nikakva isprika, makar i najiskrenija, ne može čovjeku vratiti izgubljene godine i polijepiti, zakrpati njegov rastureni život. Nadate li se da će vam grad Zagreb ipak jednog dana vratiti stan koji vam je apsurdnom sudskom odlukom oduzet?
- Ničemu se više ne nadam i malo čemu se čudim. Na kraju shvatiš da si dio predstave u kojoj su moguće sve najluđe, apsurdne, krajnje nelogične, hirovite, dramaturški neopravdane promjene i preokreti. Uostalom, uvijek sam voljela Joneska. Ima li šanse da zaigrate u nekom zagrebačkom teatru? Možda kod Slobodana Šnajdera?
- Sa Slobodanom Šnajderom sam u e-mail vezi i već godinama razgovaramo o mogućoj suradnji. Kako sve to izvesti s obzirom da se naši životi događaju na dva različita kontinenta, to ostaje neriješeno pitanje. Jeste li dobijali pozorišne i filmske ponude iz Hrvatske i drugih zemalja sa prostora bivše Jugoslavije? Ovih dana su neke novine objavile da ćete igrati u novom filmu Ljubiše Samardžića.
- To što novine objavljuju ne treba, kao što smo vrlo dobro naučili, nikada uzimati zdravo za gotovo. Ne vjerujmo, dakle, novinama! Kazališnu je suradnju u ovom času za mene vrlo teško ostvariti zbog organizaciono-životnih komplikacija. Filmskih je ponuda bilo vrlo, vrlo malo i nijedna nije bila ono što bi meni samoj opravdalo povratak u tu kinematografiju nakon svih ovih godina. Sa suprugom Goranom Gajićem pripremate se za snimanje vašeg prvog zajedničkog filma, koji 'neće biti američki, holivudski'. O kakvom je projektu reč?
- O budućim projektima nije zdravo govoriti. Nadam se da ćemo slijedeće ljeto moći govoriti o filmu, a ne o projektu. Projekti i planovi nisu zanimljivi dok se ne ostvare. Dakle, poželite mi sreću! Mira Babić-Šuvar
