Izvor: Blic, 15.Apr.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Svi marš u Mrdušu Donju
Svi marš u Mrdušu Donju
Ivo Brešan, jedan od najpopularnijih i najizvođenijih hrvatskih dramskih pisaca poznat je na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Njegovi su komadi (komedije, groteske, tragigroteske) izvođeni u mnogim teatrima i izvan Hrvatske. U beogradskim su pozorištima igrani 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja', 'Nečastivi na filozofskom fakultetu', 'Svečana večera u pogrebnom poduzeću', 'Viđenja Isusa Krista'. U međuvremenu je napisao nove komade >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << ('Nihilist iz Velike Mlake', 'Gnjida', 'Utvare'...), koji se s velikim uspehom izvode u hrvatskim pozorištima, zatim roman 'Ispovijedi nekarakternog čovjeka' (njegov prvi roman 'Ptice nebeske' objavljen je i u Beogradu), a sa sinom Vinkom napisao je scenarije za njegove filmove 'Kako je počeo rat na mom otoku' i 'Maršal'. Ivo Brešan živi u Šibeniku. Razgovor za 'Blic' obavili smo na njegovom proputovanju za Beograd, na premijeru 'Maršala'. Kada ste poslednji put bili u Beogradu?
Bilo je to 1990. godine, kada sam išao na Sterijino pozorje u Novi Sad. Sticajem okolnosti bio sam posljednji predsjednik jugoslovenskog žirija na Sterijinom pozorju. Jeste li svojevremeno odlazili na predstave svojih komada u beogradskim pozorištima?
Da, išao sam često. Jedino nisam vidio 'Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću', koju su izvodili u Teatru na Terazijama.
Smatrate li da su vaši kasniji komadi dostigli popularnost 'Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja' i 'Nečastivog na filozofskom fakultetu'?
Što se publike tiče, vjerojatno da. Prema mojim informacijama, 'Gnjida' se u zagrebačkom 'Kermpuhu' stalno prikazuje u prepunom gledalištu. No, možda kritika ne prihvaća nove komade kako je prihvaćala one koje ste spomenuli. To se može razumjeti. Mi smo onda živjeli u takvom vremenu u kojem je određena ideologija bila zavučena u sve pore društvenog života. Tada ste mogli prikazati jedan segment života, nekakvo selo, kao što je Mrduša Donja, pa da ono automatski preraste u jednu globalnu metaforu čitavoga toga sustava. I to ne samo kod nas, nego tako reći na pola planete. To objašnjava popularnost toga komada i u drugim zemljama, osobito istočnim, gdje je bila slična situacija. A sada živimo u jednom svijetu koji je nekakav podsustav, u kojem vlada stihija, na svim planovima i u svim segmentima, a i ako pisac uzme jedan mali isječak života, obradi neku pojavu to ostaje samo segment, ne prerasta u nekakvu globalnu metaforu. Smatra se da ste u hrvatskoj dramskoj literaturi stvorili novi žanr 'tragigrotesku', da ste uspeli da spojite nespojive stvari uzvišene s banalnim. Dovoljno je prisetiti se naslova vaših komada.
To mi je bila namjera od kada sam počeo pisati drame. Nisam to ja izumio, davno sam to pročitao kod Viktora Igoa, koji je razvio cijelu teoriju o tome kako banalno u dodiru s uzvišenim daje jedan novi kvalitet i naboj. Igo je to pokušao kroz lik Kvazimoda u 'Zvonaru crkve Notr Dam'. Ja sam to načelo pokušao primijeniti na naše prilike. Uzeo sam banalnu svakodnevicu i pokušao je dovesti u određenu relaciju s nečim što su općekulturne konstante. Kako ocenjujete sadašnju pozorišnu situaciju u Hrvatskoj?
Čini mi se da teatar sve manje postoji zbog široke publike. A dokle god teatarsku publiku budu činio samo krug ljudi koji redovito idu na predstave, dotle će teatar biti u krizi. A kada postane magnet koji će privlačiti široku publiku, i one koji nikad nisu išli u teatar, tada će ispuniti svoju funkciju. Tako je bilo u najboljim vremenima: u grčko doba svi su išli u teatar i tamo navijali kao na nogometnom stadionu, tako je bilo i u Šekspirovo doba, itd. Do sada se niste bavili ratnim temama, osim kao koscenarista na filmu 'Kako je počeo rat na mom otoku'. A jedno vreme te teme su bile trend u najnovijoj hrvatskoj knjievnosti.
Mislim da prema takvim temama treba imati vremensku distancu. Pa gledajte, kroz povijest su sve velike priče s ratnom tematikom napisane mnogo kasnije, a ne dok su sjećanja živa i svježa. Jer, u takvoj situaciji pisac automatski i nesvjesno stvari počinje gledati iz optike jedne zaraćene strane, upada u zamke crno-bijele karakterizacije događaja, veličanja podviga na jednoj strani, a sotoniziranja neprijatelja na onoj drugoj strani, itd. Potrebna je, dakle, tzv. 'Homerska objektivnost', ono što je Homer napravio u 'Ilijadi'. Iako je kao Grk moda intimno bio na atenskoj strani, nije to pokazao, ostao je iznad toga. Nikad niste bili tzv. državotvorni pisac. Imali ste kritičan odnos prema svakoj vlasti. Ali politika vas je ipak zanimala.
Ja sam vanstranački i nadstranački čovjek, a politika me zanima kao univerzalna tema. Promatram je, kako bi se reklo latinski, Sub speciae aeternitatis (sa stajališta vječnosti). Ukoliko je to uopće moguće. Jer, smatram da se politika ne može izbjeći, ma što tko o njoj mislio. No, ona mu ne smije postati optika kroz koju sve promatra, jer bi to već bila propaganda. A kako gledate na nedavne promene u Hrvatskoj, na dolazak nove vlasti? Jeste li optimistični ili skeptični?
Nisam optimista i nema iluzija da će nam biti bolje. No, veoma me veseli što je u politiki život uvedeno načelo mogućnosti promjene. Jer, mi smo i prije i nakon 1990. godine živjeli u široko rasprostranjenom uvjerenju da se vlast ne može promijeniti. Nije se moglo ni zamisliti da bi ona nekadašnja partija mogla sići sa vlasti, a isto se dogodilo nakon što je ona druga partija (HDZ) došla na vlast. Mislilo se da ni nju nitko ne može skinuti s vlasti. I sada, odjedanput, kao da se narod osvijestio i shvatio da svojom voljom može promijeniti vlast. To je najveće dostignuće i možda jedina kvaliteta ovoga što se nedavno dogodilo. Mira Babić
