Izvor: Blic, 25.Jun.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Svako snosi deo odgovornosti
Svako snosi deo odgovornosti
Ivo Brešan, jedan od najistaknutijih i najplodnijih hrvatskih pisaca. Dobro je poznat na prostorima cele bivše Jugoslavije - izvan Hrvatske u prvom redu po svom dramskom opusu. Njegovi su komadi (komedije, groteskne tragedije) izvođeni na mnogim pozornicama 'od Triglava do Vardara', među njima najviše 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja', 'Nečastivi na filozofskom fakultetu', 'Svečana večera u pogrebnom poduzeću', 'Nihilist iz Velike Mlake', >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << 'Gnjida', 'Utvare'...Posebnu pažnju ljubitelja njegovog opusa i pohvale kritike izazvali su u poslednje vreme njegovi novi prozni tekstovi - zbirka pripovedaka 'Pukotine' i romani 'Astaroth' i 'Kockanje sa sudbinom'. Ovih je dana dobio najviše državno priznanje za umetničko stvaralaštvo - nagradu 'Vladimir Nazor' za životno delo. Iskoristili smo priliku - njegov dolazak iz Šibenika (gde živi) u Zagreb da primi nagradu - da za 'Blic' porazgovaramo.
U vašem najnovijem delu 'Kockanje sa sudbinom' vi ste zagrizli u bolnu, osetljivu temu iz novije hrvatske istorije i obradili je u žanru detektivskog romana, krimića.
- Mene je u tom romanu zanimao prvenstveno fenomen ratnog zločina, pitanje tko je u toj mreži zločina igrao kakvu ulogu. Htio sam kroz fabulu koja će privući čitaoca iznijeti neke moralne dileme i postaviti neka pitanja o kojima razmišljam ne samo ja nego i mnogi drugi ljudi. Dakle, ne radi se o priči o konkretnom slučaju Pakračka poljana (moglo je to biti i neko drugo mjesto zločina na 'crti bojišnice', u početku sam mislio na okolicu Gospića), nego o traganju za odgovorom - tko je stvarni zločinac. Da li onaj koji je neposredno nekoga ubio, ili onaj koji je izdavao takve naloge. Ili je možda u toj mreži zločina svoju ulogu, i to najveću, igrao onaj koji se olako služio riječima, koji je, pozivajući se na neke opće interese nacije, možda i nesvjestan težine svojih riječi, pokrenuo jedan strašan mehanizam ritma zločina i izazvao najveće ljudske tragedije. Osnovno je, dakle, pitanje, odakle počinje zločin. U prvi plan ste stavili pitanje šire odgovornosti za ratne zločine.
- Tako je. Svatko snosi svoj dio odgovornosti. Svatko, na svoj način, sudjeluje u stvaranju jednog općeg duha u kojem se takve stvari mogu događati. To je ta mreža zločina u koju su ljudi ulovljeni. Oni koji su ubijali i vlastitom rukom klali, to su poremećeni ljudi, duševni bolesnici, koji su više za psihijatrijsku kliniku, nego za osudu. A zločin se začinje kod onih koji misle. Zato glavni junak mog 'krimića' nije policijski inspektor, nego profesor, i to profesor filozofije, koji iz filozofskih pobuda pokušava razotkriti počinioce i idejne začetnike zločina, a na kraju shvaća da u toj mreži zločina i on (zbog svojih ideja i misli) snosi dio odgovornosti za ratni zločin.
Podsjetio bih da se i na suđenju u Ninbergu nije sudilo onima koji su u logorima smrti vršili masovna ubojstva, nego onima koji zapravo nikoga svojom rukom nisu ubili, nego su sjedili u svojim uredima i radili svoj 'posao' kao što svaki činovnik radi svoj.
Poslednjih godina objavljujete samo prozna dela. Kada ćete objaviti i neko novo dramsko?
- Za sada nemam namjeru da se bavim dramom, iako to nije neka moja definitivna odluka. Jer, kada bi mi došla neka ideja za koju bih smatrao da bi najbolje 'sjela' u dramskom obliku i kada bih imao teatar za koji bih znao da će komad izvesti, možda bih se latio tog posla. Za sada najradije pišem u proznom obliku, jer se osjećam opuštenije - ne moram sebi nametati ograničenja koja postavlja teatar. A pogotovo u klimi koja je zavladala kod nas, da svatko tko dođe na čelo teatra pravi neku svoju repertoarnu politiku i ako se nešto u nju ne uklapa, onda to neće uzeti pa da je ne znam kako napisano. Ipak ste se poslednjih godina angažovali na pisanju scenarija za filmove svog sina Vinka, jednog od najuspešnijih mladih režisera u Hrvatskoj.
- Radi se o iznimci. Napisao sam sedam scenarija, i opet ću se latiti toga posla samo zbog Vinka. Inače, ne volim pisati scenarije i nikada ih nisam ni uvrštavao u svoj opus, jer oni i nisu književna djela. Oni su podloga za film, a autor filma uvijek je režiser. Ali angažovali ste se i na pisanju scenarija za film Veljka Bulajića o Marinu Držiću.
- To je stari projekt, od prije deset godina, na kojem sam i u novije vrijeme nešto radio, no sumnjam da će biti realiziran. Radi se o povijesnom spektaklu, s masovnim scenama, kostimiranim glumcima iz 16. stoljeća itd. Film bi se trebao snimati i u Italiji (Firenci i Veneciji), a koštao bi strahovito mnogo. Iako Bulajić ide okolo i traži novac, pa i u Italiji, sumnjam da će u tome uspjeti. Sam mi je priznao da tamo (u Italiji) nitko nije čuo za Marina Držića (smeh). Pa kako će onda dati novac za film (smeh)! Izvodi li se još neki vaš komad u Srbiji?
- Ne, ni jedan. A nekada su moji komadi igrani u mnogim tamošnjim teatrima - u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Leskovcu, Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu, Somboru... Teatar iz Leskovca čak je jedne godine s mojim komadom 'Nečastivi na filozofskom fakultetu' nastupio na 'Sterijinom pozorju' u Novom Sadu. Tako da mogu reći da sam ja s raspadom bivše Jugoslavije financijski najviše stradao (smeh). Postoji li interes za vaše komade van Hrvatske?
- Zanimljivo je da je prestao interes ne samo za moja djela, nego uopće za hrvatsku literaturu i dramsku književnost. Ne samo u Srbiji, jer tamo možda i ima nekog interesa, nego recimo u Sloveniji, gde su nekada čak održane praizvedbe nekih mojih komada. Nitko sada ništa ne traži. U vremenu od 1990. godine naovamo samo je Tuzla jednom tražila i izvela moj komad 'Julije Cezar'. Valjda će se situacija promeniti.
- Možda. No, moram reći da sam s Poljacima zadržao jako dobre odnose. Tamo su prošle godine s velikim uspjehom izveli i jedan moj komad, 'Ledeno sjeme', koji ovdje nikada nije izveden i nakon toga po tom komadu napravili i TV film. Mislite li da ste književnu nagradu za životno delo dobili prerano, budući da i dalje svake godine objavljujete nova dela?
- Iako u toj nagradi za životno djelo ima nešto što čovjeku i nehotice nameće misao: da li ga se to na neki način ispraća (smeh), znam da to nikome nije bilo na umu. Radi se o tome da, eto, ljudi dobijaju te nagrade za životno djelo nakon što zaokruže neki opus, što ne znači da je gotovo sa pisanjem. Naravno da vi još niste zaokružili svoj opus.
- Nisam, ali mi baš puno vremena i ne preostaje. Ipak je tu već 66 godina (smeh). Mira B. Šuvar
