Izvor: Politika, 17.Maj.2010, 00:53 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Razjašnjenja i odgovori
Predlozi poreskih reformi uvek nailaze na različite, često i sasvim suprotne stavove – u tome Srbija nije nikakav izuzetak. Ove razlike su posledica različitih interesa, različitih vrednosnih stavova građana ali i razlika u proceni uticaja reformi na građane i privredu.
Protiv poreskih reformi su po pravilu oni koji će nakon reformi plaćati >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << više – čak i kada se reformama unapređuje ekonomska efikasnost i pravednost poreza. Oni koji će plaćati manje po pravilu se ne oglašavaju. Ni u ovome Srbija nije izuzetak.
Građani, ali i ekonomisti, imaju različite vrednosne stavove o poželjnom stepenu preraspodele kroz poreski sistem. Dok jedni smatraju da poreske stope za sve treba da budu jednake drugi smatraju da bogati treba da plaćaju poreze po višim poreskim stopama, tj.da poreski sistem treba da bude progresivan. Postojeći poreski sistem u Srbiji se karakteriše veoma malom progresivnošću. Reformom predloženom u studiji „Poreska politika u Srbiji– pogled unapred” progresivnost bi se umereno povećala, ali bi i dalje bila na nivou srednjoevropskih zemalja i znatno manja nego u razvijenim zemljama.
Sa prethodnim je blisko povezano i pitanje: da li poreski sistem treba da bude prvenstveno u funkciji efikasnosti ili u prvi plan treba da bude stavljena pravednost poreskog sistema? U studiji nije ignorisana poreska pravednost, ali je određena prednost data efikasnosti, zbog toga što takav poreski sistem deluje stimulativno na investicije, zapošljavanje i rast, a to doprinosi ostvarenju osnovnog ekonomskog cilja – dugoročno održivog rasta standarda građana. U siromašnom društvu nijedna raspodela dohotka nije zadovoljavajuća.
Konačno, postoje razlike i u proceni da li bi i koliko predložene poreske reforme uticale na privredu. Na osnovu ekonomske teorije (promena relativnih cena utiče na promenu ponašanja ljudi) ali i ekonometrijskih istraživanja sledi da bi predložene reforme pozitivno uticale na investicije i zapošljavanje, a time i na rast privrede.
Nekoliko komentatora predložilo je da se umesto poreskih reformi smanji javna potrošnja. U studiji je jasno navedeno da je pri koncipiranju poreskih reformi ukalkulisano smanjenje učešća javne potrošnje u BDP za tri procentna poena, kao i smanjenje tekuće javne potrošnje za pet procentnih poena BDP, što implicira smanjenje broja zaposlenih u državnom sektoru za oko pet odsto (oko 20.000), duplo sporiji realni rast plata i penzija od rasta BDP-a u narednih 5-6 godina, smanjenje subvencija za najmanje jednu trećinu. Dok se javna potrošnja smanjuje, predložene poreske reforme bi bile prihodno neutralne ili bi donele dodatne prihode od oko 0,5 procentnih poena BDP. Prema tome, javna potrošnja se prilagođava poreskom sistemu, a ne obrnuto.
Autori studije procenjuju da bi znatno dodatno smanjenje javne potrošnje smanjilo kvalitet i dostupnost usluga javnog sektora (zdravstva, obrazovanja, bezbednosti, pravosuđa) bitno usporilo izgradnju infrastrukture i ugrozilo penzijski sistem i sistem socijalne zaštite. Smatram da je neophodno da se podjednaka pažnja posveti kvalitetu i dostupnosti usluga javnog sektora, kao što se posvećuje pažnja pronalaženju načina za smanjenje njegovih troškova. Nemoguće je imati prosperitetnu privredu bez obrazovanih radnika, kvalitetne i svima dostupne zdravstvene zaštite, dobre infrastrukture, socijalne sigurnosti građana i efikasnog pravnog poretka. Da bi se sve to obezbedilo porezi u Srbiji ne mogu biti znatno niži nego u drugim zemljama.
Stoga smatram da poreske reforme treba da u najmanju ruku obezbede približno nepromenjen nivo prihoda u odnosu na BDP. Onima koji predlažu da se porezi dodatno smanje sugerišem da objasne i jasno kvantifikuju kako bi dodatno smanjili javnu potrošnju: koja prava bi redukovali? Da li bi smanjili ulaganje u obrazovanje, zdravstvo ili vojsku, odustali od javnih investicija, ukinuli subvencije poljoprivredi?
U studiji je nedvosmisleno naglašeno da su poreske reforme važan ali nikako jedini elemenat dugoročno održivog modela rasta, ipak, neki komentatori su nam pripisali suprotan stav. Jasno je da novi model rasta zahteva temeljne reforme u mnogim oblastima kao što su: smanjenje javne potrošnje, uklanjanje administrativnih barijera za poslovanje, kompetentnija i poštenija administracija, efikasnija antimonopolska politika, izgradnja i modernizacija infrastrukture, sprečavanje realne aprecijacije dinara i dr. Nijedna od ovih mera, kao ni poreske reforme, nije dovoljna da usmeri privredu Srbije ka dugoročno održivoj putanji rasta, ali bi one kao skup to mogle da ostvare.
Osporavanje poreskih reformi zbog toga što one ne rešavaju sve probleme u vezi sa privrednim rastom krajnje je problematično. To podseća na situaciju od pre 7-8 godina, kada je veći broj ekonomista (Petrović, Kovačević, Arsić, Mladenović i dr.) ukazivao na precenjenost dinara i na njegov nepovoljan uticaj na spoljnotrgovinski bilans. Dokazujući svoje stavove Petrović, Arsić i Mladenović su tada prezentovali ekonometrijske rezultate kojima je procenjen uticaj kursa na spoljnotrgovinski bilans. Ipak, neki ekonomisti i političari su tada tvrdili da kurs dinara nema značajan uticaj na spoljnotrgovinski bilans, što je ekvivalentno stavu da cene nemaju značajan uticaj na ponudu i tražnju. Slično tome, neki ekonomisti sada tvrde da promene relativnih cena do kojih bi dovele poreske reforme ne bi uticale na ponašanje građana i privrede. Ekonomska teorija i ekonometrijska istraživanja upućuju na suprotan zaključak.
*Autor studije „Poreska politika u Srbiji – pogled unapred”
Milojko Arsić
[objavljeno: 17/05/2010]















