Izvor: Blic, 22.Maj.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Probuđena deceniju stara sećanja
Probuđena deceniju stara sećanja
Ovo gostovanje mi je donijelo mnoga uzbuđenja i probudilo mnoga sjećanja. Teško je to izraziti - rekao je Pero Kvrgić, poznati zagrebački glumac, nakon dvodnevnog gostovanja predstave 'Zlatni dečki' na sceni 'Ateljea 212'.
Pera Kvrgića starija publika pamti još iz partizanskih pozorišnih trupa. Od 1950. do 1954. godine član je Drame Hrvatskog narodnog kazališta, i tada je sa Brankom Gavelom bio jedan od utemeljivača Zagrebačkog >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << dramskog kazališta, danas poznatijeg pod imenom kazalište 'Gavela'. Ostaće u tom pozorištu sve do 1986, kada se vraća u HNK, gde ostaje do penzije 1989. godine. Ostvario je čitav niz zanimljivih likova na mnogim scenama i u TV ostvarenjima, i dobitnik je brojnih priznanja. Govoreći o svojim utiscima o Beogradu, u kome nije bio 13 godina, Kvrgić kaže:
'Od rata na ovamo nisam bio tu, a nekada se često dolazilo i često glumilo. I sada mi Beograd po spoljnom izgledu djeluje slično kao nekad; živo je na ulicama, kafane su pune, ljudi sjede u baštama...' Možete li kao umetnik koji je uspeo i u jednom i u drugom gradu da uporedite Beograd i Zagreb danas?
- Recimo, jeftinije su novine, hrana, taksi... S druge strane, vidim da su plaće male. Dakle, sreo sam se i sa pozitivnim i sa negativnim običnim, životnim stvarima ovdje. Zagreb je, mora se priznati, čistiji. Razlika između ova dva grada je tradicionalna. Zagreb je, na primjer, zatvoreniji u psihološkom smislu. Ovde su ljudi otvoreniji, srdačniji, više se druže. Mada mi je to u ovom slučaju bilo jako naporno. Trebalo je to izdržati (smeh). Nije to za starije ljude (smeh), trebao bih to izbegavati.
Možete li uporediti neka ranija vremena sa ovim današnjim?
- Da bih podrobnije govorio o Beogradu, trebalo bi da duže vremena provedem ovdje, i to ne samo u kafani. Svi smo svesni ratnih situacija koje su se, nažalost, događale, ali pozitivno je to da stvari ipak kreću na bolje u smislu komunikacija i raznih poziva. Šta su vama lično donele te ratne godine?
- Donijele su mi jednu teskobu. Pogotovo u prvo vrijeme rata, kada sam gledao preko televizije sve te povorke raseljenih ljudi, ta 'humana preseljenja'?! Da, tako se to zvalo, a zapravo je riječ o jednoj sarkastičnoj formulaciji. Budilo je to u meni strašnu gorčinu. S druge strane, glumci, odnosno umijetnici na neki način pune svoje akumulatore jakim doživljajima, pa makar oni bili i negativni. A mi glumci smo u toj sretnoj situaciji da se možemo na pozornici isprazniti, ispucati i izbaciti koješta iz sebe. Zato mi je teatar često bio pribježište. Pre više od deset godina, 1991, vi ste bili u ekipi koja je odbila da dođe na 'Sterijino pozorje'?
- Jesam. Trebalo je da ih otvorim. U to vreme se desilo ubojstvo šofera iz 'Dalme'. Umetnici su bojkotovali te igre jer one više nisu bile jugoslavenske, budući da su ih odbili i Slovenci i Hrvati. I, eto... Da li biste i danas uradili isto?
- Pa, bih ako bi se sve to isto tako desilo. Ali, jasno, ne bih ukoliko bih to stvarno bile zajednički pozorišne igre. Ovo je gostovanje jednog privatnog pozorišta. Kada očekujete da bi HNK mogao da stigne u Beograd?
- Iako je riječ o privatnoj produkciji, ovo gostovanje je na službenom nivou. Prema tome, mislim da se može očekivati i HNK. Čini mi se da je čak i razgovarano o tome da razmene gostovanja Narodnog pozorišta ili Jugoslovensko dramsko i HNK, ali to prije svega ovisi od novaca. Da li je novac jedini razlog?
- Ima i drugih, ali verujem da, s obzirom kako su stvari krenule, to će se prije ili kasnije dogoditi. Vi ste u svojoj karijeri često igrali takozvane male, obične ljude...
- Obično igram takve likove, pa čak kad tumačim i neke značajne povijesne ličnosti, kao na primjer Robespijera, ja sam ih spuštao na razinu običnosti i ljudskosti. Tražio sam u velikim ljudima 'male' osobine, mane. Igrao sam, recimo, Robespijera kao sitničavog i zagrižljivog čoveka koji će svog druga poslati na giljotinu. Radio sam na tom kontrastu. Budući da ja i ne izgledam kao heroj ili ljubavnik, to je bio moj ugao posmatranja stvari. Jeste li igrali ljubavnike?
- Jesam, ali samo neuspjele i komične (smeh). Osim toga, volim promatrati ljude, družiti se sa takozvanim običnim svijetom, nalaziti inspiraciju u njima. I ćerka vam je glumica u riječkom teatru. Pre nekoliko meseci i nju smo gledali u 'Ateljeu'. Kakav je vaš odnos prema činjenici da vam se i dete bavi istim poslom?
- Pokušavao sam je odgovoriti, ali nije išlo. Za ženu je pogotovo teško, zato sam je i odgovarao, jer ima puno mladih žena i dobrih, talentiranih glumica. Konkurencija je velika, teško je se probiti. Ali, sada sve ovisi od nje. Sudbina je u njenim rukama. Kako sada gledate na razvoj događaja? I šta je sa vaše tačke gledišta najbitnije za pojedinca u ovakvim vremenima?
- Da se čovijek ne prepušta svim ovim ekstremnim političkim opcijama. Treba ostati jednostavan, običan i, prije svega, dosljedan sebi.
Tatjana Njezić
