Pravde teško može biti

Izvor: Politika, 10.Sep.2010, 01:08   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Pravde teško može biti

Paradoksalno zvuči, ali Glavaš i njegovi istomišljenici u pravu su kada govore da je on osuđen u ime Brisela i Amerike, a ne u ime pravde

Niko nije tako đavolski tačno opisao pravosnažnu presudu Vrhovnoga suda Republike Hrvatske za ratne zločine, počinjene u Osijeku, kao sam osuđenik Branimir Glavaš. Nakon što mu je ovaj sud u olakšavajuće okolnosti ubrojio sve čega bi se svaki njegov istomišljenik i suučesnik mogao sjetiti, i patriotizam, i neosuđivanost, i visoki >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << vojni čin, i hrabrost u ratu, i učešće u odbrani od srpske agresije, i ko zna šta još, ionako besprizorno niska kazna s obzirom na zločine za koje je osuđen, od deset godina zatvora, dodatno je smanjena na osam godina. Nakon što je to objavljeno, Glavaš se javio iz svoga hercegovačkog egzila, s izjavom da ova presuda zapravo potvrđuje njegovu nevinost, jer da je kriv za zločine za koje je osuđen, zaslužio bi najveću, dvadesetogodišnju robiju.

Zanimljivo je bilo osluškivati hoće li se iko javiti da mu replicira, bilo iz pravosudnih bilo iz političkih i medijskih krugova. Naravno, šutjeli su kao zaliveni, jer je Glavaš, u ljutnji što nije oslobođen svake krivice, izrekao jednu važnu istinu, koju bi trebalo tek neznatno preformulirati: da ga je prvostepeni sud smatrao krivim, da je kriv sa stanovišta vladajućih političkih struktura, ali i društva u cjelini, taj bi čovjek, zbog užasnih zločina čiji je cilj bio etničko čišćenje osječkih Srba, bio osuđen na dvadeset godina, i tu bi presudu potvrdio Vrhovni sud. Paradoksalno zvuči, ali Glavaš i njegovi istomišljenici u pravu su kada govore da je on osuđen u ime Brisela, Amerike i međunarodne zajednice, a ne u ime pravde.

Pravde teško može biti u zemlji u kojoj je sastav Vrhovnoga suda odredio Franjo Tuđman, zajedno sa svojim adlatusima, nakon što ga je prethodno etički i etnički očistio i ideološki preparirao u duhu prve Božje zapovijedi hrvatskoga sudstva, koju je izrekao Milan Vuković, tadašnji predsjednik Vrhovnoga suda, kazavši da „Hrvat ne može počiniti ratni zločin” i da se „u odbrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin”. Desetak godina nakon Tuđmanove smrti, njegov duh još uvijek donosi presude, a njegove se sudije unutar Vrhovnoga suda razmnožavaju poput ameba, prostom diobom, i neće im dohakati nikakve političke promjene, gerontologija ili evolucija. Revolucionarno sudstvo nikada i nigdje nije evoluiralo, pa neće ni u Hrvatskoj. Svejedno je li revolucija bila crvena ili je crna.

Skandalozna presuda Branimiru Glavašu samo je ilustracija. Vrhovni sud jednako odlučuje i u svim drugim slučajevima, a njegove sudije se u promoviranju svojih pogleda na svijet ponašaju slobodnije i otvorenije nego i u Tuđmanovo vrijeme. Recimo, predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin daje intervjue ,,Hrvatskome listu”, marginalnom, ali jurišnom neonacističkom glasilu, koje svake sedmice vodi hajku protiv neprijatelja domovine: Srba, komunista, Jevreja, masona, novinskih kolumnista. Na naslovnoj stranici, uz najavu intervjua s predsjednikom Vrhovnoga suda, potjernica je za Radom Šerbedžijom.

Ideološki profil Tuđmanovih sudija uvijek je bio određeniji i radikalniji od profila stranačkih i državnih čelnika. Naime, neki ministar, stranački funkcioner ili predsjednik Sabora mogao je i u Tuđmanovo vrijeme biti čovjek liberalnijih i slobodnijih pogleda na svijet. Čak i neko ko je snošljiv prema pripadnicima drugih vjera i nacija. Sudija je, za razliku od političara, morao biti nedvosmisleno idejno opredijeljen. Nešto poput oficira za bezbjednost u kasarni JNA. A kako ta opredijeljenost još uvijek u Hrvatskoj izgleda, imao sam se prilike uvjeriti, nakon što mi je na novinski komentar još jedne skandalozne presude Vrhovnoga suda, kojom je pisac Predrag Matvejević osuđen za verbalni delikt i vrijeđanje jednoga lokalnog pjesnika i fašista, reagirao sam predsjednik „Udruge hrvatskih sudaca” Đuro Sesa. I sam sudija Vrhovnoga suda Sesa mi ovako otpisuje: „Miljenko Jergović očito ne zna ništa doli se nabacivati fekalijama koje teku otvorenim kanalima mračnih vilajeta njegove svijesti”. Mračni vilajeti su, pogađate, aluzija na to što sam rođenjem Sarajlija, a rasističke konotacije otvorenih kanala, kojima po Sarajevu teku fekalije, valjda ne treba objašnjavati. E, sad, kako bi samo misao sudije Vrhovnog suda RH i predsjednika nacionalnog sudijskog udruženja bila slikovita da sam još i Srbin, Bošnjak, Albanac, crnac, ili da sam bliski rod neke od Glavaševih osječkih žrtava.

 

Miljenko Jergović

objavljeno: 10.09.2010.

Nastavak na Politika...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.