Izvor: Blic, 30.Maj.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Odbranio sam se od svake mržnje
Odbranio sam se od svake mržnje
Stevan Luketić ima atelje i u Zagrebu i u Svetom Stefanu. Od 1987. godine redovni je profesor na Kulturološkom fakultetu u Cetinju. Izlagao je na 40-tak samostalnih i 200-tinjak kolektivnih postavki u zemlji i svetu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja. Autor je i značajnih spomenika posvećenih žrtvama fašističkog terora (spomenika 'Kozaračkoj djeci' na zagrebačkom Mirogoju, Spomen-grobnice na Petrovoj gori, Spomen-groblja u Lepoglavi, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << spomenika i spomen-groblja Kukunjevci kod Pakraca i drugih). U dva je mandata biran za predsednika Društva likovnih umjetnika Hrvatske. Nedavno je u Zagrebu otvorena velika retrospektivna izložba njegovih dela od 1955. do 2001. godine. Među 130 izloženih skulptura nalaze se i one nastale u poslednjih deset godina, koje zagrebačka publika vidi prvi put, jer u tom vremenu autor nije izlagao. Izložba je izazvala veliki interes kulturne javnosti i popraćena je veoma pohvalnim osvrtima. Kako ste proživeli poslednjih dvanaestak godina, posebno one ratne?
- Osjećao sam se loše, strahovito deprimiran. Znate, ja sam se odbranio od svake mržnje, u onaj sam rat, antifašistički, svojevremeno, krenuo kao humanista, a tako sam se ponašao i poslije rata. Nikada nisam bio nacionalno opterećen... Nitko me direktno, fizički, nije maltretirao, ali je korištena vrlo rafinirana metoda po kojoj se još žive autore tretira tako kao da su mrtvi, kao da ih nema. Gledaju u vas i čim vas netko glasno zovne: Stevane, zna se gdje spadate i što o vama misle oni koji paze na etničku čistoću. Povukao sam se u svoj atelje i po sedam-osam mjeseci ne bih otišao do Trga bana Jelačića, udaljenog svega nekoliko stotina metara. A jeste li išli u Crnu Goru?
- Išao sam. Već od 1992. godine supruga i ja prelazili smo sve moguće granice. Išli smo preko Mađarske do Beograda, pa dalje do Budve i Svetog Stefana. Tamo bih 'napunio baterije' i vratio se u Zagreb.
Više sam vas puta susretala u ateljeu Ede Murtića.
- Edo se svo ovo vrijeme sjajno držao. Njegov je atelje bio centar sastajanja antifašista i ljudi koji su ostali 'normalni', koje nije zahvatilo nacionalističko ludilo. (Edo i ja smo inače prijatelji više od 40 godina, bio sam njemu i Goranki i vjenčani kum.) Moji ovdašnji prijatelji nisu se promijenili, a neki prijatelji izvana pomogli su mi da u ona najgora vremena prodam neka svoja djela i tako preživim. Da se vratimo na vrijeme kada ste odlučili da napustite Jugoslavensku armiju i studirate kiparstvo.
- Iste smo godine vojsku napustili Veljko Bulajić, Vatroslav Mimica, Mario Faneli i ja. Sva četvorica u činu kapetana. Ja sam otišao na Likovnu akademiju, Bulajić i Mimica na film, Faneli na televiziju. Studirali ste kiparstvo u klasi Frane Kršinića, a u vrijeme kada su na Akademiji profesori bili i Antun Augustinčić i Vanja Radauš.
- To je bilo sjajno vrijeme. Bili su to veliki kipari. Više od sedam godina proveli ste u ateljeu također velikog kipara Vojina Bakića. Pomagali ste mu i u izradi njegovog 'Valjevca', spomenika Stevanu (Stjepanu) Filipoviću.
- Mnogo sam naučio i od Kršinića i od Bakića, a posebno kako treba biti uporan i istrajati na svakom detalju, ali i naći mjeru, znati kada treba stati da ne biste sve 'preradili'. Najviše ste radili sa željezom, raznim vrstama metala, otpadnim materijalima...
- Dok sam u mladosti još živio u Budvi išao sam kod jednog kovača (Marka Krstičevića) da gledam kako radi sa željezom, kako vadi užarene komade i zatim ih oblikuje. To mi se duboko usjeklo u sjećanje i kasnije sam razmišljao o tome, zašto se, kada se kaže metal, misli na puške, topove, na nešto ubojito. Ja, iako mnogo volim gvožđe, nikada u otpadnim materijalima nisam uzimao i koristio neki komad iz agresivnog arsenala rata. Možete li nešto reći o vašem spomeniku 'Kozaračkoj djeci' na zagrebačkom Mirogoju?
- Pozvali su me 1967. godine da radim taj spomenik. Odmah sam pristao, ali sam napomenuo da ne želim nikakav novac za to.
Priča je potresna. Kada su nešto na tom dijelu groblja kopali, našli su jedan kamen, jedan oblutak na kojem je bila izgrebana (ispisana) poruka: ovdje su pokopana kozaračka djeca. Neko je tu poruku vjerojatno kriomice ubacio prilikom pokopa. Nađeno je 276 dječjih kostura. Trnci su me prolazili dok sam pravio idejno rješenje i kasnije spomenik, na čijem je podnožju zabetoniran i pronađeni kamen sa porukom. Dirnulo me kada su mi žene sa Kozare u znak zahvalnosti poklonile jedan peškir sa izvezenom posvetom. Kako to da u ovom ludilu masovnog miniranja antifašističkih spomenika nisu minirali i taj?
- Mislim da su ocijenili da bi takav vandalski čin izazvao najšire zgražanje. Kako su uspjeli sravniti sa zemljom vaš spomenik žrtvama masovnog ustaškog zločina u Kukunjevcu, kod Pakraca?
- Mislim da su ga srušili tako što su unutra, u ležište u kojem je stajala rasvjeta (koja je kroz otvore svijetlila pa je spomenik izgledao kao neka kula svjetilja) stavili tzv. bombe visoke temperature, tako da se čitavi spomenik praktično istopio, pretvorio u jednu magmu. Posebno mi je žao što su nestale i čelične ploče na kojima sam bio ugravirao imena 780 žrtava ustaškog pokolja, uglavnom Srba, ali i nešto Slovenaca koji su tamo stigli iz Maribora i namjeravali nastaviti put u Srbiju. Kada ste poslednji put izlagali u Beogradu?
- Godine 1985. imao sam samostalnu izložbu u tamošnjem Domu Armije. Izložba je izazvala prilično veliko iznenađenje, jer nisu imali takav tip sklupture. Mira Babić-Šuvar
