Izvor: Politika, 06.Nov.2012, 23:09 (ažurirano 02.Apr.2020.)
O zagrebačkoj Ulici Milana Mladenovića
To se, valjda, raščulo po svim vaseljenskim zabitima: od preneki dan jedna ulica u zagrebačkom naselju Jakuševac nosi ime Milana Mladenovića. Rano preminuli muzičar, rođenjem Zagrepčanin, životom Beograđanin, a u školu je išao u Sarajevu, svojevremeno je bio vođa važnoga jugoslavenskog benda. Bilo je to u osamdesetima, kada se nije puno pitalo je li neki bend iz Zagreba ili je iz Beograda, i općenito, konzumenti te vrste glazbe, da ne kažemo muzike, nisu se previše zanimali oko toga >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << je li Džoni Štulić Hrvat ili je, možda, Srbin, te ako je Hrvat, zašto po nekim pitanjima ima stavove kao da je Srbin, a ako je Srbin zašto govori, misli i pjeva kao da je Hrvat. O svemu tome, u Štulićevom, kao i u Mladenovićevom slučaju, kasnije će razglabati, i to, uglavnom, oni koje više neće ni zanimati kakvu su to oni svirali muziku. Čak ni danas, četvrt vijeka otkako je propast započela, mlađariju, pa i starudiju, koja sluša Azru ili Ekatarinu pretjerano ne zanimaju rodoslovi i nacionalne iskaznice njihovih ljubimaca. Razlog nije samo ideološke prirode – taj što se rokenrol i svi njegovi derivati slabo slažu s pitanjima vjere i nacije – nego je razlog i u samoj prirodi pjesme. Pišući o lirskim narodnim pjesmama naših krajeva, hrvatski pjesnik, koji je veći dio života proživio u Beogradu, pa je samim tim i beogradski pjesnik, Petar Gudelj,usporedio je narodne pjesme s pticama. Ni pjesme, kao ni ptice nemaju pojma o državnim i nacionalnim granicama, nego slobodno, bez pitanja i pasoša lete s jedne na drugu stranu. A ono što važi za narodnu liriku, važi i za pank, novi val i sve druge omladinske muzičke subkulture u osamdesetim godinama. I onda, pošteno govoreći, Ekatarina je bila i ostala vrlo pristojan hrvatski bend, kao što je i Haustor bio neobično zanimljiv srpski bend. I obrnuto, u svakom smjeru.
Ali nešto je tužno i ružno u zagrebačkoj Ulici Milana Mladenovića. Nije važno to što je riječ o sokačetu neurbaniziranih kuća, na rubu gradskoga đubrišta, jer tu je i mjesto za odavanje počasti rokenrolu. Problem leži u tome što je Milanu ulica dodjeljena iz nekih krivih, da ne kažemo i – podlih razloga. Aktuelne zagrebačke vlasti, lijevo-liberalne i načelno nenacionalističke, poželjele su prirediti neku jaku gestu. Ali da gesta, istovremeno, bude po njih bezopasna. Pa su onda pokojnika častili ulicom iz jednih razloga, a javno su se pozivali na druge razloge. Javno su rekli da se Milanu Mladenoviću odaje počast kao važnom rok muzičaru, pritom još i rođenom u Zagrebu. A prešutjeli su ono što se podrazumijevalo, a što je grdno razgnjevilo njihove političke protivnike, hadezeovce, ustašofile, desničare, nogometne navijače, hrvatske branitelje... Ali ni oni svoj gnjev nisu direktno artikulirali nego su kazali da im Milan smeta, jer je, je li, bio konzument droga, štaviše narkoman, a ni bend mu, kažu desničari, nije bio naročito značajan, ni popularan.
I tako je po novinama zapodjenuta svađa, i nikako da se izgovori u čemu je problem. A problem je, pogađate, u tome što je Milan Mladenović – Srbin. Ne samo da su to imali na umu oni koji mu osporavaju ulicu, nego su na to, nažalost, mislili oni koji su mu ulicu dodijelili. S jedne strane, to je ružno, s druge strane je do Boga tužno. Nesretnome Milanu Mladenoviću posthumno se dogodilo da postane nešto što ni njemu, a ni njegovoj publici, nije bilo ni na kraj pameti – simbolični Srbin. Ili spomenik Srbinu u Zagrebu.
Kada ovo izgovorite, razbjesnite i jedne i druge. Ulicočastitelje, jer ste prozreli njihove nedostojne namjere, ulicobranitelje zato što ste izgovorili ono što svi znaju, ali misle da nije zgodno izgovoriti. Prvi će vas obilježiti kao došljaka, doseljenika, dotepenca, koji o Zagrebu i lijepim zagrebačkim običajima nema pojma. Drugi će vas javno, u svojim novinama, optužiti da koristite argumente udbaških doušnika iz vremena hrvatske šutnje. Kakvi su to argumenti, ne zna se, osim što je opasno kada vas ustašoidi za njih optuže.
Ideja o imenu ulice kao o simboličnom mjestu pomirenja i priznanja onoga drugog, bila bi za svaku pohvalu, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu. Ali to ime ne može biti ime Milana Mladenovića, jer on nije ni živio, a ni umro kao drukčiji i drugi, nego je pripadao jednima i drugima. Ili tačnije: ni jednima, ni drugima. Pripadao je svijetu kojeg više nema, osim u našim uspomenama. Svaka ulica u kojoj živi još netko s takvim uspomenama, ulica je Milana Mladenovića. U Torontu, Beču, u Arizoni, na nebu...
Miljenko Jergović
objavljeno: 07.11.2012
.jpg)
