Izvor: Blic, 10.Nov.2001, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Novi mangupi brzo stižu prethodne
Novi mangupi brzo stižu prethodne
Premijera novog, dokumentarnog filma Emira Kusturice, 'Super 8 priče' o grupi 'No smoking orchestra' Nenada Jankovića, poznatijeg kao dr Nele Karajlić, pre nekoliko dana u Beogradu, bila je prilika da se javnost nanovo podseti na fenomen koji traje već skoro dvadeset godina, računajući od njihovog prvog 'Das ist Walter' albuma 1984. Film počinje scenama odlaska benda iz poratnog Beograda 1999, a završava se spektakularnim koncertom u pariskoj >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << 'Olimpiji' koji bi simbolično trebalo da ukaže na skokovit uspeh benda na svetskom tržištu, otkako je Janković, 1998. uradio muziku za jedan od prethodnih Kusturičinih filmova 'Crna mačka beli mačor'. Grupa, prvobitnog naziva 'Zabranjeno pušenje', kao 'No smoking orchestra' trendi vorld muzikom obigrava svet u okviru serije turneja, ali u domaćoj javnosti njihov uspeh nije dosad bio adekvatno vrednovan.
Emir Kusturica je film o bendu 'No smoking orchestra' nazvao srpskim andergraund filmom koji može i da se gleda. Da li je to film koji može i da se sluša?
- Zvuk benda na filmu, izuzetno je kvalitetan. Tehnologija je napredovala, pa i zapis sa malog kasetaša može da zvuči kao najbolja suraund tehnika. Na pojedinim koncertima, ton je, kao i slika, sniman amaterskim sredstvima, ali je u postprodukciji poboljšan. Na drugim, kao na onom u pariskoj 'Olimpiji', ton je sniman usavršenom tehnologijom. 'Univerzal' se sprema da film prebaci u DVD format što riječito govori o kvalitetu zvuka i slike_arhiva. Problem je što u Jugi nema dovoljno bioskopa sa kvalitetnim sistemom zvučne reprodukcije, jer, kako Kusta kaže, kod nas je jedino paradajz standardizovan. Kako ste kao glavni protagonisti doživeli snimanje i konačni rezultat Kusturičinog rada?
- Prisustvo kamere nismo ni primjećivali, što se lijepo vidi. Sve vrijeme je neko 'drk’o' tu malu spravicu bez osjećaja da snima film. Mnogo puta sam se, gledajući finalnu verziju filma, upitao: da li sam to stvarno ja? Uh, koje sam ja 'džubre'. To je čist 'antipropagandni film' u kome nijedan milimetar naših života nije uljepšan, pravi rok film u kome se ne 'dotjeruje imidž' glavnih junaka. Rokeri nisu jaki i zgodni momci okruženi lijepim djevojkama i utopljeni u alkohol i lake droge, niti je turneja prikazana kao veliko i zanimljivo zezanje. To je jedan anti-MTV film. Koliko je objektivno vaše osećanje o 'negativnoj energiji' između 'Zabranjenog pušenja' i medija, kao i ono kako vas u Beogradu 'ne vole'?
- Daleko od toga da nas Beograd ne voli. Jedino ako neko ima ideju da su mediji Beograd. Ali to je, priznaćeš, malo precjenjivanje medija. Porazno je da u Italiji, Francuskoj ili Venecueli znaju više o tome šta 'No smoking orchestra' radi nego ljudi u našoj zemlji. Na primjer, naš novinar, umesto da otvori bisagu iskustva nakupljenu po Evropi i svijetu, mene pita: 'Smeta li ti što te zovu Bosanac?' A mi, dva dana ranije svirali pred deset hiljada ljudi u Sijeni ili osamsto hiljada u Rimu, (reč je o festivalu koji je trajao nekoliko dana i koji je pratilo blizu milion ljudi - op. a.). Možeš zaključiti samo kako si sreo još jednog 'provincijskog giganta'. Pritom, taj zna manje o tebi i 'Pušenju' nego, na primer, novinar iz Rejkjavika. Za svako naše izdanje omjer negativnih i pozitivnih kritika u našim medijima bio je deset prema jedan. Album 'Unca, unca tajm' okvalifikovan je kao prava katastrofa, a u jednim novinama čak je predloženo da se disk reprodukuje u mikrovalnoj pećnici! Nažalost, nisam zapamtio ime tih novina, tako da nismo bili u mogućnosti da im pošaljemo razglednicu iz Buenos Ajresa.
Nije li i grupa nehajnim odnosom u komunikaciji s medijima tome doprinela?
- Ili su mediji imali nehajni odnos prema grupi koja svira po svijetu? Čiji je posao sviranje, a čiji odnos? Film bi mogao da počne i vašim odlaskom iz Sarajeva početkom devedesetih, a završi legendarnim koncertom na Tašmajdanu nekoliko godina kasnije, kada vraćate veru u domaći stadionski rokenrol usred dominacije turbo-folka?!
- Naravno da bi mogao i tako da počne. Zato, kad sabereš te ignorantske kritike, pomisliš kako je neko, ipak, lud - naši mediji ili milion i po ljudi iz preko dvadeset zemalja u kojima smo nastupali. Svjestan sam da našu publiku ovdje podrugljivo svrstavaju pod 'borčaovčamirjevožarkovac', a ja bih dodao i Fontanu i Merkator. To i jeste naša publika. Ti ljudi slušaju naše pjesme, znaju ih napamet, vrtjele se na radiju ili ne, ne opterećujući se da li je neko rođen u Sarajevu, Manhajmu, na Karaburmi ili Stratford Apon Ejvonu. Koji i kakav 'novi primitivizam' primećujete oko sebe? - Sjećam se kako smo se u doba 'novog primitivizma' zezali, parafrazirajući Lenjina, da je 'provincijalizam najviši stadij primitivizma'. Ta novoprimitivna teza danas dolazi od izražaja. Svega onoga, u umjetničkom smislu, čega se mi stidimo, publika vani traži: naše dvojke, naš melos, harmonije i strast. Kreneš iz Beograda, Ibarskom magistralom ka Užicu i, osim mogućnosti da pet puta pogineš, vidiš toliko kafana, toliko svadbi, toliko pasa, smjeća, vjenaca i spomenika da možeš da napišeš mnogo priča i pjesama, snimiš filmove o tome… Kreneš li, pak, autoputem iz Hamburga za Berlin, vidiš samo oznake koliko još kilometara imaš do cilja između istovjetno dizajniranih pumpi. Nažalost, naša literatura, muzika i filmovi više liče na autoput Hamburg-Berlin nego na Ibarsku magistralu čiji je šmek 'No smoking orchestra' proneo Evropom i svijetom pokazavši da još uvijek ima života na planeti.
Da li ste mogli da, i pored odsustvovanja iz zemlje, sagledate proteklih godinu dana od promene režima?
- Godina poslije 5. oktobra prošla je kao i dvije prije tog datuma, na putovanjima i turnejama. Svaki put kada se vratim vidim jedino kako je Domanović bio u pravu rekavši po ubistvu Kralja Aleksandra: 'Prošao je maj, ali smo mi ostali isti onakvi kakvi smo bili i prije njega.' Zato kada bi se danas snimala 'Lista nadrealista' morala bi da ima dva puta brži tempo od emisija iz 1989. Nova sranja velikom brzinom sustižu prethodna.
Milorad Pavlović
.jpg)
