Izvor: Blic, 05.Dec.2003, 13:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Nomadi u vlastitom dvorištu

Nomadi u vlastitom dvorištu

Iskreno, nisam vjerovao da će do ove premijere ikada doći', kaže dramski pisac Slobodan Šnajder, objašnjavajući, iz svog ugla, dvogodišnje nastojanje Narodnog pozorišta Beograd da izvede njegov komad 'Nevjesta od vjetra'.

'U jednom trenutku sam pomislio da ta predstava nikada neće biti izvedena, jer je deo ekipe stalno menjan. Međutim, kako je jezgro tima bilo stabilno, uspijela je da preživi sve nedaće, pre svega materijalne >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << koje su i bile osnovni uzrok stalnom odlaganju. Možda je taj dugi period akumulacije, i dugi život s komadom urodio nekim posebnim rezultatom. Eto, Marija Vucković već dvije godine živi s Gemom Bojić. Ona se za to vrijeme morala već pomalo identifikovati sa njom, pri tom, naravno ne mislim da bi trebala imati njenu sudbinu. Ovo je vrijeme u kome se živi brzo, radi sve kraće i sve je manje ekperimenata. Stoga je ova predstava suprotan primer, i ja vjerujem da je ta nevolja koja nas je snašla imala i dobrih strana.' Nesrećna sudbina hrvatske glumice Geme Bojić, nadamo se, nije tipična?

- Nije u tom smislu u kome je Gema Bojić bila nesrećna. Ali ima toliko savremenih izopštenika iz neke osnovne matrice, da gotovo plutaju naokolo. Nomadska egzistencija postaje tipična, i veliko je pitanje koliko će nas novih biti već sutra. Sve je dvosmislenije gdje je centar, a sve je više nomada. Pritom ne mislim samo na ljude koji odlaze trbuhom za kruhom, jer motiva ima raznih. Postoji mnogo razloga zbog kojih se može osjetiti strancem i da se kaže ja više tu ne mogu živjeti. Čak ta emigracija ne mora više uopće biti vidljiva, ne moraju biti očigledni ni njihovi motivi zbog kojih emigriraju u sebe. Iako se možda nisu ni makli iz svog dvorišta, i oni su nomadi. Meni se čak čini da je ovo vrijeme karakteristično po tome što je nomada možda više nego ovih drugih. Neko vreme ste u poziciji da ne budete nomad i da svoja iskustva primenite u pozorištu koje vodite?

- Od 2001. godine ja sam ravnatelj najznačajnijeg dramskog pozorišta u zemlji, Zagrebačkog kazališta mladih. Ipak, u Zagrebu su, od osam mojih drama napisanih u emigraciji, odigrane dvije, što je možda malo, ali ipak nešto. Došlo je do neke vrste normalizacije odnosa pisca i sredine i hoće li ona sada biti naprasno prekinuta izbornim rezultatima, to ćemo vidjeti. Ja ne znam dokle će sada HDZ ići u osvjeti.

Očekujete li reakciju novih vlasti s obzirom na iskustvo koje ste imali sa HDZ-om samo pre nekoliko godina, kada je ova stranka takođe bila na vlasti?

- Moglo bi se reći da više očekuju drugi nego ja. Koliko god da su takvi kakvi su, njima teatar nije bitan. To je bilo evidentno i kod vlastodržaca i ovdje u Srbiji. Kultura i teatar su bili autonomni i ovdje i kod nas, jer im oni, za razliku od medija, nisu bili važni. Upravo se spremate se za put u Niš, kojim povodom?

- Nikada nisam bio u Nišu i idem na poziv niškog pozorišta na premijeru prve srpske opere. Drago mi je što je ta proslava kojoj ću prisustvovati, u kontekstu obilježavanja Prvog srpskog ustanka. Dakle, slavim dvije stotine godina Prvog srpskog ustanka, a moram priznati da bih još više slavio, da gospodin Milošević dobije doživotnu kaznu u Hagu. No šalu na stranu, moj glavni motiv da posetim Niš je u nečemu drugom. Shvatio sam da smo se mi u staroj zajednici slabo poznavali. Za većinu Srba, Hrvatska je bila more, a za nas umetnike iz Hrvatske, Srbija je bila Novi Sad, zbog 'Pozorja', i Beograd. Moji prijatelji znaju da sam odavno imao želju da proputujem kroz središnju Srbiju, onako kako se putuje kroz nepoznate krajeve. Pogledao sam pred svoj dolazak ovamo neke putopise, počev od sedamnaestog veka pa do Rebeke Vest, koja je za nekoliko provedenih mjeseci u našim krajevima napisala prilično debelu knjigu. Šta hoću da kažem? Narodni bivše Jugoslavije se nisu uopće poznavali, jer da jesu, možda bi opstali, možda ne bi došlo do ovih nevolja do kojih je došlo. Očekuje se velika poseta i gostiju visokog ranga iz Hrvatske vašoj premijeri?

- To je sad, bez moje posebne volje, postao međudržavni događaj najvišeg ranga. I to ne samo u kulturnom, nego i u političkom smislu. Ali sa 55 godina ja više ne mogu izigravati pisca u farmerkama, ili Mika Džegera, koji očito, ne stari. Čovjek mora u jednom trenutku shvatiti gdje pripada. Voleo bih da sam i dalje mladi buntovnik, i da sam kao nekada, protivu svega ne znajući zašto. Bio je to najsrećniji period mog života. Ali ne ide to doživotno. Ja moram pristati na mejnstrim. Ako me igraju u HNK, onda je to to, i ja ne varam u tom smislu. Ne želim pokriti ceo dijapazon, i of scenu i mejnstrim. I molim ljepo! To je dijalektika kazališnog i kulturnog života i tu i nema sukoba ni antagonizma. Istina, za razliku od politike, u kojoj antgonizmi dovode do ratova, oni kulturu čine vitalnom. Da li je to razlog povrataka u institucije skoro svih bivših, da ih nazovemo disidenata - vas, Dušana Jovanovića, ranije Ljubiše Ristića koji je, istina, i dalje buntovnik?

- Znam da postoji ta optička varka koja važi i u Hrvatskoj, ali ja nikada nisam igran u KPGT-u, nikada. Desetina mojih tekstova su mogli biti igrani tamo, a nisu, i ja sam bio neka vrsta disidenta i u odnosu na te disidente. Ljubiša Ristić i ja smo se razišli još negde 1983. godine, nakon Držićevog 'Sna' u HNK i to iz estetskih razloga. Iako zvuči neskromno, moj put je bio usamljeniji i nisam raspolagao sredstvima koja je imao KPGT. Željko Jovanović

Nastavak na Blic...