Izvor: B92, 10.Nov.2013, 12:49 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nisam spreman lagati ni za državu
Neka mi bude dozvoljeno za reć, što bi kazali naši Hrvati, da mom sagovorniku, Dragutinu Dragi Hedlu na svakoj listi najboljih u zanatu na prostorima bivše Jugoslavije pristaje bilo koje od prvih deset mesta. Umni i časni Osiječanin, rođen je u ovom slavonskom gradu (1950), a posle završenog studija književnosti opredelio se za novinarstvo. Najpre je uređivao literarni časopis Revija, potom se (1980) zaposlio u Glasu Slavonije koji je i uređivao od 1986-1991. godine. >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Sve dok mu “čovjek kratkog fitilja”, Branimir Glavaš, vatreni hadezeovac nije poslao najpre jedan oglas (kojim HDZ preko cele treće strane poziva građane na bojko Lista!), potom mobilizacijski poziv. Da Branimiru ne učini gušt sam je dao otkaz.
Posle je radio kao urednik i reporter u Slobodnoj Dalmaciji, odakle odlazi u Feral Tribune gde ostaje do gašenja 2006.godine. Sledi riječki Novi list, a od 2008. godine je novinar zagrebačkoj Jutarnjeg lista. Sarađivao je sa uglednim svetskim listovima Gardian-u, Times-u, godinu dana u londonskom Institutu za ratna i mirnodopska izveštavanja uređivao časopis War Report...
Radili ste (izuzimajući Borbu i Oslobođenje) u tri nekad najbolja lista bivše Jugoslavije – Slobodnoj, Feralu i Novom listu?
Splitski Feral tribune je, nema sumnje, kruna moje karijere i taj list je bio zvjezdani trenutak ne samo u Hrvatskoj nego i na svim ovim prostorima i imao sam sreću i čast da budem dio te ekipe. Feral nije bio najbolja opcija u smislu materijalnoga, ali s obzirom da je bio lučonoša svjetla u mraku u kojem smo živjeli, da ponovim, bilo mi je drago da sam radio u toj redakciji, bez obzira na sve probleme koje sam zbog toga imao i što materijalno nismo bili ni do koljena mnogima koji su se prodavali pod maskom lažnog patriotizma.
Nagrade i knjige
Hedl je dobitnik američke nagrade The Knight International Press Felow-ships Award (2006), Nagrade Hrvatskog Helsinškog odbora “Joško Kulušić”za širenje medijskih sloboda (2006), nagrade Srednjoevropske inicijative za istraživačko nivinarstvo (2008), austrijske nagrade “Erhard Busek” za izuzetan doprinos međuetničkoj komunikaciji i pomirenju (2011 i (srpske) nagrade “Jug Grizelj”. Objavio je deset knjiga koje čine zbirke kratkih priča, eseja i reportaža i nekoliko publicističkih dela. Knjiga Glavaš, kronika jedne destrukcije dobila je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje publicističko delo u 2010- godini, objavljena je i u Bosni i Hercegovini, a paralelno sa srpskim izdanjem koja se pojavila za nedavno završenom Sajmu knjiga izašlo je i slovenačko izdanje. U osječkom pozorištu igrana su mu tri dramska teksta – Otkačeni u režiji Radovana Grahovca, Aerobic Story u režiji Steve Žigona i Žar na vodi u režiji Mirjane Ojdanić.
Niste hteli da lažete, ni za domovinu?
Tako je. U ono vrijeme u Hrvatskoj je među novinarima bila usvojena nekakva floskula da su za Hrvatsku spremni i lagati. Bila mi je to čudno da smo imali državu za koju je trebalo lagati. Ali, oni su to odabrali, a mi jedan drugi put. Na nesreću nas i mnogih Feral nije izdržao, ali svi još funkcioniramo. Ja sam u Jutarnjem, Viktor Ivančić i Ivica Đikić su u Novostima, Boris Dežulović je zajedno sa mnom u Jutarnjem i dobro je da niko od nas feralovaca nije bacio koplje u trnje.
U vreme upada Glavaševih bojovnika Glas Slavonije je list sa velikim tiražom, mladom i poletnom redakcijom?
Da, neverovatnih 18.000 štampanih primeraka, vikendom i do 35.000, to je bio ogroman tiraž. Ali, odbili smo da budemo glasnogovornik jedne nacionalističke politike koja je tada zavladala u Hrvatskoj. Nismo, dakle, htjeli da budemo sluge tih snaga koje su onda bile vrlo bučne i koje su kasnije činile dosta zla u Osijeku i cijeloj Hrvatskoj i mi smo uz prijetnje oružjem istjerani iz redakcije. Nisam žalio što sam kao mlad novinar ostao bez posla (jer sam ga našao vrlo brzo u Slobodnog Dalmaciji) ali mi je bilo žao zbog napora koje smo (u)činili i onog što smo postigli u tom kratkom vremenu.
Novinarstvo danas?
Rekao bih da više nije u mutnim vodama nacionalizma i ratnouškaštvu, mada, kad se pojave sporne situacije a koje nisu osobito dramatične, oni koji su se pritajili vrlo brzo se jave u starim dresovima i igraju svoju staru igru. Čim se malo zamuti voda, eto stare ekipe koja se tu vrlo vješto nađe i opet potvrđuju staru poslovicu da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. To se dešava možda i zbog toga u našem novinarskom društvu nikada nije provedena, neću reći lustracija, ali nekakva diferencijacija na one koji nisu oblatili profesiju i na one koji su činili ružne stvari u ime profesije i napravili nepopravljivu štetu novinarstvu u Hrvatskoj. Sada je stanje, ipak, dosta bolje... sada situacija nije do te mjere otrovana.
Glavaš – Hedl 1:2?
Rekao bih da sam ipak u toj bici pobijedio. Velika mi je satisfakcija da sam sve vrijeme pisao istinu. Iznosio sam neugodne istine koje su vezane za njegovo ime, a on me proglašavao psihičkim bolesnikom, luđakom, govorio da će osnovati fondaciju za moje liječenje. Glavaš je na svaki način pokušao da me izblamira u javnostima i medijima koji su mu bili skloni prikaže kao osobu upitnog mentalnog zdravlja. Na kraju on je u zatvoru, to nije stvar novinara nego pravosuđa, ali nedvojbeno se pokazalo da sam bio na strani istine.
Hrvatska je u Evropskoj uniji?
Taj proces učinio je mnogo dobroga za Hrvatsku, barem što se zakona i pravila ponašanja tiče Hrvatska se za nekoliko stepenica više popela u nekom civilizacijskom smislu. Da nije bilo cijele priče oko Unije bojim se da ne bismo daleko odmakli od vremena devedesetih i svega onoga ružnog u tom periodu. Ulazak u EU nije Hrvatsku preporodilo u ekonomskom pogledu da kažem, ona je tu gdje je, ali usvojeni su neki standardi koje smo nekad samo zamišljali. Dokazano da se TI standardi mogu sprovoditi i kod nas.
O Crnoj Gori i Crnogorcima
“Imam puno dragih kolega novinara, a posljednjih godina bio sam više puta u Podgorici na skupovima, susreo se sa bliskim prijateljima. Čitam na Internetu vaše novine, i Vijesti. I drago mi je da je Crna Gora uspostavila dobar odnos sa Hrvatskom i da su se razvili svi oni oblici suradnje koji su postojali i ranije. Taj odnos mogao bi biti i model razvijanaj odnosa između Srbije i Hrvatske”.
Na primer?
Navešću samo jedan banalan primjer koji pokazuje da se može kad se hoće: danas u Hrvatskoj nigdje nećete naći bačenu plastičnu bocu recimo pored ceste ili negdje na ulici jer se sekundarne sirovine prikupljaju kao svugdje u Evropi. Sve se skuplja i reciklira, od papira, plastičnih flaša... Govorim samo o detalju koji je svakome vidljiv. A takvih je jako puno.
Šta su još građani shvatili?
Da je Hrvatska mala zemlja koja nema reference poput, recimo, Švicarske ili Norveške koje nisu članice Unije a jako dobro funkcioniraju. Ljudi su svjesni da Hrvatska ne može ići tim putem, nego da kao mala zemlja mora prihvatiti standarde koje traži EU i da jedino na taj način može da prosperira i na velikom tržištu nađe svoje mjesto. I da se u civilizacijskom smislu vrati ondje gdje je pripadala u vrijeme Austro-Ugarske i kasnije, a onda - u nekim turbulentnim vremenima - zaboravila dobre stvari koje su prije postojale i ušla u nešto što ju je vratilo mnogo godina unazad.
Okruženje (BiH, Srbija i Crna Gora) nije u evropskoj “familiji”?
Političari jasno govore da su radi pomoći okruženju, to se najviše čuje od predsjednika Josipovića koji često i izravno govori da Hrvatska susjedima neće praviti probleme tokom pregovora sa EU. To govori i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, to je ranije govorila i bivša premijerka Jadranka Kosor, nešto manje to pominje aktuelni premijer Zoran Milanović, ali on nije od onih koji bi mogli praviti problem susjedima. Uostalom, veliki je interes Hrvatske da Srbija prije svega a i druge zemlje iz okruženja što prije uđu u EU. To su zemlje koje su godinama živjele zajedno i Evropa može biti nekakav novi okvir u kojem će naravno u drugačijim uvjetima i drugačijim okolnostima funkcionirati opet kao zemlje koje blisko surađuju na ekonomskom, kulturnom, sportskom i na svakom drugom planu.
HRT se u Beogradu mnogo gleda?
Znam da je HRT dosta gledan u Srbiji ali jednako znam da se i u Hrvatskoj gleda na kablovima RTS, B92 i neke druge srpske stanice. To je logično, ljudi razumiju jezik, možda manje razumiju pismo, pogotovo zbog ovih zadnjih inata, ali neke serije srpske mogu se gledati i na hrvatskim kanalima. Godinama smo živjeli u istoj državi, imamo sličan smisao za humor.
O Miloradu Nikčeviću
“U Osijeku živi moj dobri znanac profesor na Filozofskom fakultetu Milorad Nikčević. Vrlo je agilan, promiče crnogorsku kulturu i gradi mostove među Hrvatima i Crnogorcima. Jedan vrlo drag i ozbiljan čovjek koji je puno i osobnog truda uložio u izgradnju odnosa između Crne Gore i Hrvatske. Znam da je učinio dosta na promociji 200 godina Njegoševog rođenja. Poslije Veljka Bulajića eto još jednog lučonoše tih odnosa”.
Partizanski filmovi?
HRT je bio zaražen partizanskim filmovima, mislim da je “Kozara” prije godinu-dvije potukla rekord gledanosti filmova iz domovinskog rata, ili nekih drugih. Filmovi i serije koje se repriziraju (Malo Misto već svi znamo napamet) pokazuje da je u to vrijeme HRT imao dobru produkciju, to je bilo dobro vrijeme za HRT. Nažalost, to danas nije tako, najviše zbg toga što je TV postala siromašnije jer su i građani siromašniji.
Mira Furlan, Rade Šerbedžija?
Nažalost oboje glumaca imali su svoju kalvariju koju su prošli nepotrebno i potpuno nezasluženo. Oboje su vrsni glumci, umjetnici koji su ostavili dubok trag u hrvatskoj kulturi, prije svega u filmu. I u literaturi! Drago mi je da je Miri Furlan vraćen stan, redakcija Ferala radila je puno da joj se u tome pomogne, a bila je i naša suradnica. Šerbedžija je izdao nekoliko knjiga u Hrvatskoj on je na Brijunima vrlo prisutan i to je veoma dobro. Vratio se svom jeziku...
Nagradio Vas je predsednik Republike?
Dobio sam Orden predsjednika Republike za promicanje ljudskih prava.
Crkva je imala primedbu?
Reagirala je Biskupska konferencija koja se pobunila zbog jednog mog davnog teksta od prije trideset i nešto godina u Glasu Slavonije. U selu Stražeman kog Požege prije trideset godina u crkvenom mozaiku osvanuo je lik Alojzija Stepinca. Crkva je reagirala zato što sam u tekstu citirao jednog političara koji je rekao da se krvnik pojavio među svecima. To je bio taj krimen koji je Crkva vidjela zbog toga što mi je predsjednik Josipović dodijelio orden. Tražili da se orden povuče, što gospodin Josipović naravno nije učinio.
Revnosni su?
Očito da oni imaju dobru dokumentaciju, i dobro pamćenje, ali je čudno da nitko nije reagirao kad sam taj tekst objavio. A mogao je netko da kaže, kao što ću dosta kasnije ja govoriti o mnogim problemima. Sad su se našli da to kažu, kada imaju poziciju - koju imaju.
O Stepincu
“Slave čovjeka koji je napustio državu sa zlatom koje mu je omogućilo da kasnije lagodno živi u Argentini gdje se skrasio, a ovdje prije toga na ružan način proda pola države Talijanima. Da tog čovjeka slavimo danas kao pravednika meni je to potpuno suludo. Čovjeka koji je provodio rasne zakone, imao koncentracijske logore u kojima su činjeni zločini koji su ostavili dubok trag na tkivu dijela hrvatskog naroda, to je povijesna činjenica, ne treba je prikrivati i to nije dobro za hrvatski narod”.
Skupo Vas je to koštalo?
Hedl: U Osijeku nisam primio plaću od 1991. godine. Dakle, živim tu, ali kada su neki događaji ne zovu me, na prijeme također. Bio sam tamo persona non grata a nešto je drugačije poslije pobjede ove koalicije u ožujku prošle godine, ali me i dalje ne zovu...
Jutarnji list?
Hedl: Dobro mi je, mada je situacija u svim medijima u Hrvatskoj teška. Ali držimo glavu nad vodom, imam dobru poziciju, redakcija nije previše zahtjevna u smislu da radim neke dnevne stvari. Radim ozbiljnije teme, šalju me na važnije događaje, nadam se da ću tu završiti novniarsku karijeru, imam godinu i nešto do mirovine.
Uskoro Vam je u Zagrebu promocija i prvog romana?
Hedl: Čudno je da neko u ovim godinama prvi put objavljuje roman, ali čuda se, evo, događaju. A možda je točno da - nikad nije kasno.
Bili ste na sahrani Jovanki Broz, dan kasnije na promociji knjige o Vašem progonitelju Branimiru Glavašu?
Hedl: To je kronika o ratnim zločinima u Osijeku, a glavni “junak” je Branimir Glavaš, s početka rata sekretar Komiteta za narodnu obranu, kasnije predsjednik HDZ... Potpuno nedužni ljudi su stradali samo što su imali “kriva” krvna zrnca. Dao sam kontekst te priče i sliku vremena koje je bilo potpuno sumanuto, užasavajuće i strašno vrijeme u kojem je, na svu sreću, sudjelovao mali broj ljudi. Moja želja je bila da kroz knjigu pokažem da Osijek nije bio grad zločina nego da su to činili pojedinci. Sve sam identificirao imenima i prezimenima i na kraju sud je presudio. Svakako rukovodeći se i mojim napisima u medijima, stvarao pritisak da se nešto učini, da se zločini otkriju i da se njihovi nalogodavaci procesuiraju.
Glavaš je u zatvoru u Mostaru?
Hedl: On je, kao i ono za što je osuđen, slučaj koji ne zastarijeva. Vulkan njegove destruktivne energije još uvijek nije presahnuo. Nažalost.
Postigli ste još nešto?
Hedl: To je učinilo i pomak u svijesti ljudi koji su mislili da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu činili zločine. Ta teza postojala je kao službena teza predsjednika Vrhovnog suda. Pokazalo se da to nije točno i da su neki ljudi potpuno nevini bili žrtve i to na vrlo okrutan način. Ne vidim kako je junaštvo uhvatiti na ulici čovjeka, civila koji je lojalan hrvatskoj državi i samo zbog toga što je Srbin odvesti ga u garažu Sekretarijata za narodnu obranu i tjerati ga da iz akumulatora pije sumpornu kiselinu. To je sudski dokazano, nije nikakva moja fantazija ili fikcija, nego zastrašujuća činjenica koja treba da bude opomena svima koji misle da je to nekakvo junaštvo i borba za svoju državu.
Ćirilica?
Hedl: Ima dosta ljudi koji misle da se nije završio ni Drugi svjetski rat. I on (rat) je na neki način njihova životna preokupacija. Viđam puno ljudi koji su učestvovali u obrani zemlje, ali su shvatili da je država odavno u miru, međutim, neki bi i danas da nastave te ratove jer po njihovom - još uvijek ima previše Srba u Hrvatskoj, ima nekih oznaka koje su za njih iritantne i koji bi – govorim o manjini koja je glasna i čuje se – stvarali državu po uzoru na Pavelićevu Nezavisnu državu Hrvatsku. I kad god se pojavi nekakav problem, eto njih u prvim redovima, najglasniji su.
Budućnost ovog prostora?
Hedl: To je proces koji će kod nas trajati duže nego kod Francuza i Njemaca recimo, koji su u II svjetskom ratu imali vrlo neugodna iskustva. Ali nadam se da će generacija koja nije bila izravno zakačena ratom imati drugi odnos i prema svojim susjedima... U to treba vjerovati, imamo mnogo dodirnih točaka u povijesti.
