Izvor: Blic, 20.Dec.2002, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Neću da se odreknem Žike Pavlovića
Neću da se odreknem Žike Pavlovića
Goran Rušinović (1968) jedan od najtalentovanijih mladih hrvatskih režisera. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1992. godine), nakon toga upisao postdiplomske studije na European film college u Danskoj, gde je snimio i svoj prvi kratki igrani film, te (u Kopenhagenu) priredio i samostalnu izložbu svojih slikarskih radova. U Njujorku je 1995. godine, kao stipendista tamošnje filmske akademije, snimio kratki >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << film 'Get the hard goods'. Njegovo je ime postalo poznato široj javnosti 1997. godine kada je njegov prvi celovečernji film 'Mondo Bobo', za koji je pisao i scenarij, na Filmskom festivalu u Puli osvojio čak pet zlatnih arena, među njima i Zlatnu Arenu za režiju i Zlatna vrata publike. Kasnije je za taj film dobio još nekoliko međunarodnih nagrada i priznanja, uključujući i specijalnu nagradu na Festivalu autorskog filma u Beogradu 1998. godine.
Kada smo filmsku legendu, pokojnog Branka Bauera u jednom razgovoru zapitali koga bi od mladih filmskih režisera u hrvatskoj kinematografiji posebno izdvojio, bez razmišljanja je istakao ime Gorana Rušinovića. Druga filmska legenda, ona snimateljska, Tomislav Pinter, nedavno je takođe u superlativima govorio o Rušinoviću i njegovom novom filmu 'Svjetsko čudovište'.
Kada se može očekivati premijera filma 'Svjetsko čudovište'?
- Film je konačno završen, no još ne znam da li će ići u kina prije ljeta, ili će čekati Pulski festival, jer to na žalost ovisi i o nekoj dinamici plaćanja koju je u sadašnjim prilikama nemoguće predvidjeti.
Je li bilo lakše snimiti prvi, ili ovaj drugi film?
- Mislio sam da će mi, nakon uspjeha prvog filma, drugi ići lakše, no išao je mnogo teže. Praktički mi je trebalo tri godine da ga završim. Ideja je bila da to bude hrvatsko-slovensko-crnogorska koprodukcija, da se snima u Crnoj Gori i da u njemu igra i značajan broj beogradskih glumaca. Neki su od njih već bili i prihvatili uloge. No, pokazalo su da su interesi nacionalnih zajednica, zatvorenih u svoje male teritorije, ipak jači od energije ljudi iz raznih sredina koji se žele ujediniti na zajedničkom projektu. Tako je najprije otpalo snimanje u Crnoj Gori, pa su otpali Slovenci. Na kraju smo film morali snimiti samo sa 250.000 DM, koje smo dobili od hrvatskog Ministarstva kulture, a ne sa 800.000 DM, na koje smo u početku računali. Morali smo odustati od ideje da u filmu igraju i Voja Brajović i Ljuba Tadić (u jednoj kombinaciji i Mira Furlan) i od cijele te koprodukcije praktički je ostao samo scenarist Aris Movsesijan i glumci Gorica Popović i Goran Šušljik iz Beograda. Film je snimljen u Zagrebu, samo sa hrvatskim novcima, ali je, eto, ipak ostvario neku malu suradnju na širem prostoru, što predstavlja određeni pomak.
Kako ste došli na ideju o koprodukciji u snimanju tog filma?
- Dogodilo se to kada sam sa svojim prvim filmom išao u Beograd (1998.) na Festival autorskog filma. Tada su me neki ljudi iz filmske branše u Hrvatskoj nazivali i upozoravali da ne bih trebao ići u Beograd, da 'Srbi još nisu zaslužili da hrvatski film ide kod njih' i sl., tako da smo producent filma i ja otišli na svoju ruku. Ja sam se uvijek najviše osjećao Jugoslavenom i nisam smatrao da idem u neku stranu zemlju. I kada sam tamo došao osjećao sam se fantastično. Ostvario sam divne kontakte sa ljudima iz struke, te sa Arisom Mosesijanom, Armencem koji živi u Beogradu, dogovorio pisanje scenarija za 'Svjetsko čudovište'. Radi se o jednoj priči (noveli) koju je on nasledio od svoje bake Šibenčanke (koja je sa mužem Armencem 1939. godine iz Šibenika odselila u Požarevac), a koja nikada nije objavljena. Njezin sadržaj – tragična zbivanja između dva svjetska rata u kraju (Vrlika) u kojem žive ljudi različitih nacionalnosti - strašno podsjeća na sve ovo što se na ovim prostorima događa i danas. Tako je naša motivacija bila da pokažemo da se u stvari u pedeset ili sto godina ništa nije promijenilo, da smo ostali isti i da svi imamo slične tragedije.
Snimatelj filma Tomislav Pinter smatra da se 'Svjetsko čudovište' razlikuje od većine hrvatskih filmova u poslednjih dvanaest godina i da je 'siguran dobitak' za tu kinematografiju.
- A ja mislim da je za hrvatsku kinematografiju veliki dobitak to što je Tomislav Pinter nakon toliko godina u Hrvatskoj uopće snimio film! Jer, od 1991. godine on je u stvari bio anatemiziran od ljudi iz struke zbog toga što je svoje najbolje filmove napravio sa režiserima iz Beograda i što nije htio pljuvati po njima već je cijelo vrijeme govorio da su to veliki režiseri i da su napravili sjajne filmove.
Nastavili ste saradnju sa beogradskim prijateljem Mosesijanom na scenariju za film malo čudnog naslova - 'Sve smrdi'. Gde radite, u Beogradu ili Zagrebu?
- Obično u Beogradu, gdje ja putujem mnogo češće, jer je to lakše. No, 'zadnju ruku' scenarija za 'Svjetsko čudovište' napisali smo u Mađarskoj, u Baji, na 'neutralnom terenu' (smeh).
Kada idete u Beograd, kako se osećate, sa kim se družite?
- Osjećam se izvrsno, a družim se sa ljudima iz struke i milion dragih prijatelja. Spadam u onu pomalo čudnu generaciju: nisam bio tako mlad da bih zaboravio (ex) Jugoslaviju, a to bi kao po nekim današnjim razmišljanjima – trebalo. Trebalo bi je se odreći. A ja se nisam mogao i ne mogu odreći ni Živojina Pavlovića i njegovih filmova, ni Aleksandra Petrovića i njegovih filmova, ni drugih velikih režisera i filmova, i nikada me nitko neće uvjeriti da to nije i moja kultura, jer sam ja na toj kulturi odrastao, to su filmovi koje sam gledao i koje i po jeziku razumijem. I nikada se u Beogradu nisam osjećao kao stranac. Znam da mnogi to ne vole ni reći ni čuti, no ja sam to uvijek govorio. A bilo bi normalno da se mi kao društvo nismo odrekli četrdeset i više godina zajedničkog života i da danas ne glumimo da je sve počelo 1990. godine i da iz naftalina izvlačimo neke loše pisce i loše slikare, a prešućujemo neka velika imena i velika djela. Mira Babić Šuvar
