Izvor: Blic, 28.Nov.2002, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ne skupljam uspomene i ne živim od njih
Ne skupljam uspomene i ne živim od njih
Tomislav Pinter, po mnogima najbolji filmski snimatelj na prostorima bivše Jugoslavije, dobitnik čak deset zlatnih pulskih Arena, tri nagrade za životno delo ('Vladimir Nazor', 'Milton Manaki', Motovunski festival), više međunarodnih nagrada i priznanja. Snimio je
85 igranih filmova, petnaestak velikih serija, a ni sam ne zna koliko dokumentarnih i kratkih filmova. No, još se nije zamorio, još snima, više izvan rodnog >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Zagreba i Hrvatske, posljednjih godina najviše u Sloveniji. Radio je sa gotovo svim najznačajnijim režiserima sa prostora bivše Jugoslavije (Brankom Bauerom, Aleksandrom Petrovićem, Žikom Pavlovićem, Nikolom Tahnoferom, Antom Babajom, Dušanom Makavejevim, Vatroslavom Mimicom, Rajkom Grlićem, Goranom Markovićem, Zvonimirom Berkovićem...), kao i sa mnogim svetskim veličinama, od Orsona Welsa pa nadalje. Nedavno je u Beogradu održana retrospektiva njegovih filmova. Veliki deo godine provodi u Zavali, na sunčanom Hvaru. Zadržao je mladalački izgled, kao i svoj 'zaštitni znak' - otmenost, šarm i jednostavnost. Toliko ste filmova snimili i toliko nagrada dobili da sve to jedva da može stati u jednu sobu?
- Nemam takvu sobu. Nisam sakupljač uspomena i ne živim od njih. Nisam sačuvao ni filmske kritike koje se odnose na moj rad. Imam samo dosta fotografija koje sam pohranio u jedan bijeli kofer koji nisam otvorio valjda 10-15 godina. Živim od ovog trenutka i mislim na one buduće. Jeste li proteklih godina odlazili na Pulski festival?
- Išao sam dok je to bilo jedno sjajno natjecanje, dok nije postojala zavist i bitka za dobijanje 'Arene' kojekavim putevima i ključevima. A onda sam prestao odlaziti, jer Pula više nije ono što je nekad bila. Posljednji sam put bio u Puli da bih na neki način dao podršku Puriši Đorđeviću, jer su ga jako napadali zbog njegovog filma 'Pavle Pavlović' (u kojem sam bio snimatelj).
Vjerojatno ne znate da sam s Brankom Bauerom snimio prvi dokumentarni film o Puli. Ne znam gdje je sada taj film, vjerojatno još postoji u nekom skladištu i bilo bi zanimljivo kada bi ga netko izvukao i pokazao za 50-godišnjicu Pulskog festivala. Koje režisere sa kojima ste radili možete posebno izdvojiti?
- Od režisera koji imaju nevjerojatnu fleksibilnost i maštovitost posebno bih izdvojio Dušana Makavejeva. On je toliko brz u izmišljanju fantastičnih scena da sam se ja u namještanju svjetla i postavljanjem kamera morao užasno žuriti da bih ga sustigao. Jer, svaka je njegova nova ideja bila sve bolja i bolja. S njim sam radio dva filma, jedan u Švedskoj i jedan u Zagrebu. Saša Petrović, sa kojim sam radio njegove filmove 'Tri' i 'Skupljači perja', bio je sjajan režiser. Inzistirao je na onome što je zamislio i u tome bio uporan i nepopustljiv. Odlično sam surađivao i sa Žikom Pavlovićem, koji je također bio sjajan režiser i veoma šarmantan čovjek. Na žalost, s njim sam snimio samo jedan film i to u Sloveniji ('Doviđenja u slijedećem ratu').
Koje biste glumice posebno izdvojili od mnogih sa kojima ste snimali filmove?
- Najviše sam radio s Milenom Dravić. Ona je sjajna glumica i apsolutno fenomen za kameru. Kada joj nešto kažete, ona to kompjuterski upamti, ne misli na to jer se koncentrira na izražaj svoje emocije, ali uradi ono što ste joj rekli. Spomenuo bih i Milenu Zupančič, Mirjanu Karanović, Miru Furlan, Ninu Violić, a mogao bih istaknuti imena još nekih glumica i glumaca sa kojima sam surađivao. U Hrvatskoj ste poslednjih godina relativno malo snimali. Nedavno ste radili sa mladim Goranom Rušinovićem.
- Autore ne dijelim na mlade i stare, već samo na talentirane i netalentirane. Rušinović je talentiran režiser, odlično smo surađivali i mislim da će njegov film 'Svjetsko čudovište', koji zbog financijskih razloga još nije definitivno završen, postići veliki uspjeh. Možete li napraviti uporedbu novijih filmova iz zemalja bivše Jugoslavije s onima iz ranijeg vremena?
- U maloj kinematografiji od tri-četiri filma teško je očekivati da će svi biti dobri, ali se pojave i neki dobri. Pojavljuju se talentirani mladi ljudi, no velika je razlika u tome što sam ja nekada imao sreću da snimam po četiri-pet filmova godišnje, a oni, ti današnji mladi talentirani ljudi, sretni su ako u dvije godine naprave jedan film. Što kažete na odbojan stav nekih glumaca iz Zagreba da gostuju u Beogradu?
- Mislim da svatko ima pravo da izrazi svoje mišljenje, a i da pojedinci imaju različita iskustva iz vremena rata. Što se mene tiče, ja sam u vrijeme bivše Jugoslavije u Beogradu snimio petnaestak igranih filmova, i to vrlo dobrih filmova. Ja iz svoje biografije ne mogu izbrisati Žiku Pavlovića, koga volim, ne mogu izbrisati Sašu Petrovića i druge ljude sa kojima sam radio, sa kojima sam se sprijateljio, sa kojima sam zajedno progurao štošta u životu. I, ako me netko od tih ljudi, onih koji su još živi, pozove tamo, mislim da bi bilo strašno kada se ne bih odazvao. I pravo da vam kažem, ja sve to ne razumijem, ne razumijem zašto bi nekome smetalo da se družim sa Makavejevom, sa Điđom Karanovićem, Goranom Markovićem, koji su sjajni ljudi. Osim toga, ne radi se samo o režiserima, već i o ostalim članovima ekipa sa kojima sam radio – električarima, scenskim radnicima itd. Imali smo svojevremeno jednu takvu zajedničku ekipu ljudi iz Zagreba i Beograda na Sejšelima, gdje smo tri mjeseca snimali film 'Robinzon Kruso' i najnormalnije se družili i prijateljevali.
Mira Babić-Šuvar
