Izvor: Politika, 26.Okt.2010, 23:48 (ažurirano 02.Apr.2020.)
(Ne)mogući turnir
Zurio sam u taj plakat, i svakodnevno se zagledam u njega nekako sretan što je još uvijek tu, jer je on za mene veće čudo od šovinističkog grafita
Prije nekoliko sedmica Hrvatski helsinški odbor Ivana Zvonimira Čička i Ive Banca pokrenuo je hajku protiv ,,Novosti”, lista srpske nacionalne manjine, zbog naslovne stranice kojom su se narugali avionima Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, koji su se na nekakvoj vježbi sudarili i pali. Bez obzira na to što je rugalica bila >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << prilično banalna i što su se prije Srba nje dosjetili i u dnevniku HTV-a, pa čak i na nekakvom braniteljskom sajtu, hajci su se priključile skoro sve dnevne novine, državni radio i televizija, desne političke stranke, da bi na kraju i predsjednik republike Ivo Josipović, inače ljevičar, izjavio kako je dotična naslovnica neukusna. Ali šta je na toj stranici neukusno, ako se na njoj ponavlja nešto što su rekli i svi drugi? Naravno, da su se srušenim hrvatskim avionima narugali i Srbi. Istina, ti su Srbi građani Republike Hrvatske, pa bi to imali biti i njihovi avioni, u jednakoj mjeri u kojoj su avioni i svih drugih koji se narugaše. Ali kanda to niko nije imao u vidu. Nikome nije na um palo. Čičak je izjavio da u ,,Novostima” rade oni koji patološki mrze hrvatski rod, a duž „limenki” u Zapruđu se jednoga jutra pojavio golemi crni grafit, pisan mirnom rukom, koja se očito nije plašila brze policijske akcije ili bezbjednosno osviještenih građana koji bi nedjelo mogli prijaviti: Srbe na vrbe. A ispod toga klempavo slovo ,,U”, a u slovu krst. Da se zna kako iza svega stoji čvrst Hrvat i katolik.
I tako se očas vrijeme vratilo, baš kao da je devedeset i neka, pa prođe i tri sedmice, a da nikome nije na um palo da obriše tu sramotu sa zida. Obični građani bi, vjerujte mi na riječ, to i učinili. Došli bi s kantama i svojeručno prebojili natpis, samo kad bi znali da im niko ništa neće. Ili samo kad bi znali da opet neće naići oni koji su grafit ispisali, a da policije opet neće biti u blizini. Međutim, nije u običnim građanima problem. A nije problem ni u huliganima, ustašoidima ili neonacistima, jer njih ima na sve strane, u svakoj normalnoj i manje normalnoj zemlji Evrope. Samo što su u nekim zemljama u formalnoj ili neformalnoj koaliciji s državnim vlastima, a u drugima su od tih vlasti progonjeni. U Hrvatskoj, nažalost, postoji društveni dogovor, ako već ne koalicija, između onih koji vladaju zemljom i onih koji po zgradama pišu ustaške grafite. To je razlog zbog kojega ni policija ne intervenira i ne briše ovakve grafite, za razliku od onih suprotnoga nacional-šovinističkog predznaka, koji se povremeno pojave u istočnoj Slavoniji ili u Vukovaru i o kojima se izvještava u glavnom televizijskom dnevniku.
Stotinjak metara dalje od „limenki” s ustaškim grafitom, stoji već danima džambo plakat, jedan od nekoliko desetina, raspoređenih na istaknutim mjestima na prilazima, ali i u samome centru Zagreba. Ovim se plakatom reklamira konjički turnir, koji se prošlog vikenda održao na gradskom hipodromu. Manifestacija nosi ime Nikole Tesle, a da ne bi bilo nikakve dileme o čemu se tu radi, iznad imena i slike toga velikog naučnika srpskoga roda i hrvatske domovine, stoji natpis: „Turnir hrvatsko srpske suradnje”. Otvoreno i smireno, kao da se radi o nečemu što se događa već stoti put, bez ikakve patetike i prigodničarskih naglasaka, čak i mimo znanja i podrške ljudi koji su se svih ovih godina zalagali za srpskohrvatsku saradnju, održava se jedno sportsko takmičenje, kojim se simbolički obilježava jedan važan društveni i civilizacijski interes.
Zurio sam u taj plakat, i svakodnevno se zagledam u njega nekako sretan što je još uvijek tu, jer je on za mene veće čudo od šovinističkog grafita. Već tačno pola svoga života gledam takve grafite, pisane iz južnoslavenskih nacionalnih i nacionalističkih perspektiva, i naviknut sam na njih, kao i na toleranciju svake hrvatske i srpske vlasti prema onima koji ih ispisuju. Ali jedan konjički turnir – dakle ne filmska, književna, novinarska ili građanska manifestacija ili festival – malo je čudo mirnodopskog života i normalnosti. Poput onoga prvog kukurijeka koji žut izviri ispod snijega. I prolaze, tako, dani, a nikoga da nagrdi plakat svojim prljavim grafitom. Onima koji bi to učinili, možda je turnir „hrvatsko srpske suradnje” toliko nemoguć da ga ni ne vide pokraj puta.
Miljenko Jergović
objavljeno: 27.10.2010.
