Izvor: Blic, 21.Jan.2002, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mesićev govor biće prekretnica
Mesićev govor biće prekretnica
Dr Borislav Mikulić (1957) istaknuti je predstavnik mlade generacije hrvatskih filozofa. Diplomirao je u Zagrebu filozofiju i germanistiku, a doktorirao na Univerzitetu u Tibingenu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu predavao je antičku i indijsku filozofiju (1988-1991). Od jeseni 1991. godine radi u Zagrebu kao prevodilac i publicista, te nekoliko godina kao gostujući naučni istraživač i predavač u Tibingenu, Beču i Ljubljani. Sada je >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegovi retki istupi u medijima izazivaju veliku pažnju javnosti. Takav je bio i njegov nedavni intervju splitskom 'Feralu'.
Kako ocenjujete ulogu intelektualaca u Hrvatskoj, ali i drugde na prostorima bivše Jugoslavije u vremenu raspada zajedničke države, etničkih čišćenja i instaliranja nacionalnih država?
- Ne računajući hrvatsku akademsku inteligenciju koja je, kao i srpska, masovno podržala nacionalističku restauraciju u politici i kulturi, tanak sloj intelektualaca u Hrvatskoj podijelio se na klerike, koji su htjeli biti kritičari tuđmanizma i spasitelji neke 'istinske' Hrvatske. S druge su strane bili disidentski kritičari, neki u emigraciji, poluemigraciji ili u aktivističkim nišama civilne scene. Među njima nije bilo puno komunikacije, ponajmanje međusobne kritike. Zato sada počinje neka vrsta naknadnog obračuna na sceni, u rasponu izmedu lijevog i desnog centra, povodom tridesetogodišnjice tzv. hrvatskog proljeća. Zamah tome dalo je otvaranje zapečaćene Krležine ostavštine. Možete li pojasniti svoju izjavu da se aktuelna vlast u Hrvatskoj 'snishodljivo odnosi prema Zapadu, a agresivno prema Balkanu'?
- Nova hrvatska administracija i u politici i u kulturi najvećim je dijelom preuzeta i sačuvana od Tuđmana. Sačuvane su sve 'vrijednosti' grandomanskog, tuđmanovskog shvaćanja države, osim vanjskog stila. Hrvatska društvena elita i dalje je talac vladajuće provincijalne idiosinkrazije da je Hrvatska zbog nekoliko renesansnih gradova na obali i baroknog Varaždina stvarni Zapad. Uporno se i dalje ignorira to da biti Zapad ne znači pokazivati građansko slikarstvo po nacionalnim muzejima nego izgrađivati civilni život, popravljati oronule trotoare. Ovdje se i dalje govori: 'Znate, mi smo Zapad, ali imamo jako loše susjede'. Taj groteskni ideologem određuje ponašanje na mnogim razinama, pa tako i u visokoj politici. Hrvatski nacionalisti u najveće Tuđmanove zasluge ubrajaju 'rešeno srpsko pitanje' i 'čišćenje' Hrvatske od Srba.
- Tuđman je 'riješio srpsko pitanje' utoliko što je proveo svoj izričiti cilj da smanji udio Srba u stanovništvu Hrvatske ispod pet odsto, tj. da ih ukloni ne samo iz Ustava, nego i iz Sabora. Taj cilj ne samo da je ostvaren, nego se očigledno nastoji i održati. Poznato je da postoje jaki otpori povratku Srba, ometanje, neizvršavanje službene politike na terenu. Najnoviji dokaz malignosti te političke svijesti su bijesne reakcije najgorih političara iz danas vladajuće koalicije na izjavu Volfranga Petriča da Hrvatska mora nuditi Srbima ono što u BiH traži za Hrvate. Tako se čak iz SDP-a čuje da je konstitutivnost Srba u Hrvatskoj 1991. godine de facto bila uzrok rata. Treba pitati, što je bilo de jure?
Oštro ste reagovali na izjavu potpredsednice Vlade Željke Antunović, vezanu za (izgubljena) stanarska prava Srba.
- Ukazao sam na prikrivenu diskrepanciju između službene verzije politike prema izbjeglim Srbima i populističke pozadine te 'korektnosti' koja Srbima odriče pravo da sa svojom imovinom rade što hoće. Ako smo deklarirani liberali, onda se svima mora osigurati ostvarivanje legitimnih prava. Takve reakcije pokazuju da su Srbi, zapravo nesvjesno, ostali neriješeno hrvatsko pitanje koje smatram jednako važnim kao i pitanje evropske integracije. Uostalom, Evropska unija je jedina koja Hrvatsku upozorava na to. U 'Feralu' ste prokomentarisali izjavu Gorana Svilanovića u Zagrebu i kasniji komentar Tonina Picule na tu izjavu.
- Jugoslavenski je ministar priznao indirektno, ali jasno, da hrvatski Srbi snose dio krivice, rekao je da su 1991. godine postali 'neljudi' i tražio razumijevanje za to podsjećajući na Jasenovac. Ministar Picula je reagirao relativiziranjem značenja Jasenovca (da treba vidjeti što je prethodilo Jasenovcu) i time se sve vratilo na početak. No, Svilanović nije rekao ništa o ulozi državnog aparata bivše zajedničke države, bivše JNA i pridruženih paravojnih jedinica. Ono, što nisam dovoljno jasno istakao u analizi tog slučaja, jeste to da se Hrvatska i Jugoslavija i dalje ponašaju kao dvije države koje nisu uspjele podijeliti teritorij treće, ali su razmijenile stanovništvo kao oštećenu robu. Hrvatska ima autentičnu obavezu prema izbjeglim Srbima, neovisno o Jugoslaviji. Isto tako, Jugoslavija se ne može odricati odgovornosti za užase Miloševićeve politike. Izjavili ste u 'Feralu' da biste se osjećali 'sretnim građaninom Hrvatske' kada bi se predsednik Mesić, koji se u Izraelu izvinio Židovima za stradanja u NDH, izvinio, u ime Hrvatske, i 'hrvatskim Srbima koji nisu sudjelovali u zločinima, za sve ono što hrvatska država, nakon proglašenja nezavisnosti, nije učinila da bi spriječila rat ili ih zaštitila kao civile'.
- Dijelim stav predsjednika Mesića da se u zemljama bivše Jugoslavije svi trebaju svima ispričati, ali ne u smislu da se države međusobno izljube, kao da ničeg nije bilo. Ti procesi pomirenja mogu jedino početi iznutra, kao etička refleksija svoje politike. Što se tiče Hrvatske, ako ona od Jugoslavije traži priznanje agresije, a mislim da je to u redu, onda ona (Hrvatska) mora priznati - prvo, da je od trenutka osamostaljenja postala odgovorna za sve svoje građane, u prvom redu Srbe, upravo zbog povijesnih odnosa, i drugo, da je poduzela sve da ih pridobije. Stipe Mesić, koji je bio posljednji predsjednik bivše Jugoslavije, otpadnik i kritičar HDZ-a, i svjedok unutrašnjih događanja neposredno prije i u početku rata u Hrvatskoj, danas je deklarirani predsjednik-građanin i u mnogo čemu je najpogodnija osoba da pokrene proces građanskog pomirenja, odnosno izgradnje boljeg civilnog života. On je to upravo učinio u govoru u Saboru povodom desetogodišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske rekavši da se 1991. godine svjesno provodila 'antagonizacija Srba' u korist Miloševićeve osvajačke politike. Taj je njegov govor izazvao bijes i poviku mnogih, ali će to sigurno biti psihološka prekretnica u hrvatskom društvu. Mira Babić-Šuvar
