Izvor: Vostok.rs, 13.Mar.2020, 11:18 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mendeljejev nije izmislio formulu za votku
Na prijemu u ruskoj ambasadi u Sarajevu, a baš je to davno bilo, pitao sam pitanje koje me dugo mučilo. Kako se pravi votka? Čuo sam negdje da to može i od krompira. Ali bunilo me istovremeno.
Vjerovatno može i drugih škrobnih vrsta, ali me zanimala sama tehnologija kada se to čini od krompira. Da li ga gule, pa onda izrendaju i stave u vodu? Da li ga kuhaju? Koliko i na koji način uskisne? Treba li se usmrditi i koliko?
Mi žestoko piće arapskog imena (al rak – znoj) proizvodimo najčešće od voća. Ne od povrća. Mada na Manjači, po Glamoču i Nevesinju ima opasno dobrog krompira. I ima ga baš. Zato niko, nikad, nije znao sa sigurnoću to da mi kaže.
KO JOŠ PRAVI VOTKU OD KROMPIRA?
Neznanje svih prisutnih kako se pravi ruska rakija od plodova zemlje (i Rusa, i Srba) prekinuo dopisnik čijeg se imena nažalost ne sjećam:
– Ma ko pravi votku od ječma? – Ja pitam za krompir? – Svejedno. Niko više ne pravi votku tako. Votka se pravi u laboratoriji. Mendeljejev je napisao formulu i miješa se određeni nivo etanola i vode. Tako nastaje votka.
Kad bolje razmislim, i kod nas većina pića iz serijske proizvodnje dolaze iz destilerija. Imaju toliku proizvodnju i prodaju, da se statistički ne može stići ukiseliti ni voće, ni povrće, ni žitarice.
Ujedno, pominjanje Mendeljejeva kao apsolutnog biofiziohemijskog maga, apsolutno je zatvorilo tu priču za mene.
U RUSIJU PO ZNANjE
Da to nije tako, saznao sam pri obilaženju Muzeja Dimitrija Ivanovića Mendeljejeva na Državnom Univerzitetu u Sankt Peterburgu. I to od kustosa koji je vidio da fotografišem kroz staklo eksponat njegovog naučnog rada, te to nazvao mitom.
Votka je, kako je on naglasio, zapravo došla kao piće iz Italije u Rusiju, da bi kasnije zaista Mendeljev svijetu, osim periodnog sistema elemenata, podario i taj naučni rad. Miješanje alkohola sa vodom. Ipak, to nikakve veze nema sa tim da je on napisao formulu za votku.
Narodne mase vole veselo. Ko će čitati nešto pametno, što te može zavaditi sa predrasudom? No, nauka upravo to radi.
Mendeljejev je u to doba živio u okviru univerziteta, pa smo bili u prilici i da vidimo muzejski podešene odaje u kojima je boravio. No da bih razvrgnuo taj mit, trebalo mi je poći za Rosiju. Zvezdu na istoku.
NE TREBA NAM VIZA
Meni je posebno zadovoljstvo otići u Rusiju, te vazda citirati Isakoviče iz Crnjanskovih Seoba, koji slijede beskrajni plavi krug i u njemu zvezdu. U ovom slučaju petokraku.
Ovi književni junaci slave istu slavu kao i ja, Svetoga Stefana Dečanskog, a odselili su se da čuvaju granice imperatrice Jekatarine Velike. I u stvarnosti, i u romanu.
No, kao i kada sam išao u Čečeniju, došlo je do nesporazuma u vremenu i prostoru. Nazovimo to, umjesto gubljenjem u prevodu, gubljenjem u vremenskim zonama. Tako sam do prvog aviona (jer iz BL ima let samo tri puta sedmično za Beograd), opet išao čuvenim noćnim autobus-ekspresom Banja Luka –Singidunum na vodi.
U Rusiju morah dakle preko privremeno okupiranih Okučana. Na tom putešestviju se ulazi u Evrosojuz zemalja koje su uvele sankcije ka Rusiji, jer je prihvatila izjašnjavanje ruske etničke većine i ostalih na referendumu u Krimu i ujedinila se sa autonomnom regijom Bivše Sovjetske Republike Ukrajine.
Začudo, na izlazu iz Europske unije prvi put u istoriji mog putovanja nas ne igzone na zimu iz autobusa, već granična policajka ulazi unutra i uzima pasoše. Onda opet granica koja siječe Autoput Bratstva i Jedinstva. Na Bajakovu se opet vraćam u zemlju u kojoj zahvaljujući još uvijek srpskoj većini na popisu stanovništva i izborima, Rusija nema sankcije. Zato se u istu, može putovati bez vize.
BEOGRAD NA VODI, MOSKVA NA SNIJEGU
Prva je, dakako Respublika Serpskaja, čast Bosnii i Gercegovini, a druga je Velika Srbija. Nama ne treba viza. Nijesmo u vojnom savezu koji vrši agresije mimo Savbeza UN. NATO se zove. Bar nijesmo još uvijek, i ja uživam u tome.
U glavnom gradu Srbije sa privremeno okupiranim Kosovom i Metohijom, što Rusija ne priznaje kao i dosta slobodoljubivog svijeta, ja sam kao kod kuće. Zapravo stvarno sam kod kuće, da se ne lažemo. Dođem do Surčina očas. Ne treba mi vodič.
Sa zaprepaštenjem gledam, kako se mijenja taj prisavski, nekad teško zapušteni dio grada. Toliko puta sam tu izašao u Beogradu, ali sada je dolazna stanica iza ulaza u Basovu i iza šina Željezničke stanice.
Sa jedne strane je još uvijek krš i lom koji turisti odmah mogu da vide i oduševe se, a sa druge strane stakleno-čelično-betonski neboderi.
To sada narušava onu staru panoramu kakva je oličena u ikoničnom logotipu danas pokojne Beobanke. Nedavno je prodata i Komercijalna banka. Rijetka likvidna banka u Srba, a koja se opirala latinici. Poklekla je posljednja. Možda je zbog takve ideologije i prodata?
SLADOLED SE KAŽE MOROŽENOE
U avionu kraj mene sjedi Kinez koji kašlje. Virim mu preko ramena u telefon, ali ništa mi to ne pomaže u životu.
Ni njemu vjerovatno pogled na moj. Možda misli da pišem ruski, ako ga ne zna, jer sam jedan od posljednjih mohikanaca koji čitabi srpskim pismom u telefon. Koliko pratim, autokorekt ih uopšte ne nervira, već im je neophodna alatka za pisanje palčevima.
U Moskvi snijeg. Led po krilima i nakon slijetanja. Ali nije sladak.
Nije mi samo jasno, kako sam se mogao iznenaditi. Ali iskreno sam se iznenadio. Ugledavši livade oko aerodroma obijeljene snijegom, pa onda zacrnjene šumom, pa opet snijeg.
Zima je kod nas sasvim podbacila. Bez obzira što su jutro prije mog kretanja vrhovi oko Banje Luke bili ovlaš obijeljeni, mislio sam se uopšte da li da nosim tešku zimsku jaknu. Onu skijašku.
ČUJ SNIJEG U MOSKVI U FEBRUARU…
Smijem se sam sebi. Zaboravljajući da doživim, kako mi se konačno ispunila želja da vidim Rusiju zimi. Išao sam u Čečeniju u novembru, ali je snijega bilo samo na Kavkazu.
Sad idem u Sankt Peterburg. Gore na sjeveru. Dobro nije Ojmjakon i -40, ali je hladno. Tako, da se vide rebra na trupu aviona, već gdje su se praznine odledile na metalnom kosturu, koji uz muklo pištanje zagrijavaju turbomlazni motori.
Čekam još oko dva sata, ali nema govora da stignem do centra Moskve. A i opet sam neispavan, pa mi se ne da i da mogu stići. Već sam bio da se fotografišem ispred Vasilja Blaženog. Trebam za to vrijeme naći terminal B, pa ću za Petrograd. Tamo sam u 3:20, a već u 9:00 počinje program. Dva sata je razlike u vremenskoj zoni.
MASKIRANI MILKO
Srećom, ponio sam zimsku jaknu, ali to mi ne pomaže jer ona ide u prtljag. Zakopčan u vjetrovku, stidljivo cvokoćem kraj otvorenih vrata autobusa, čekajući razvoženje do aviona na unutrašnji let. U Banjoj Luci je bilo 19, u prestonici Rusije – 3. Razlika je. Mrzne.
Iz oblaka na kraju proviruje Petrograd. Pilot slijeće neosjetno, na izlazu stajem i posmatram čovjeka koji prilazi i razmotava moje i još jedno ime napisano na parčetu hartije.
Tek tu čitam i vidim Milka Živkovića, iz Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije, koja sad ima sjevernoatlansku orijentaciju u imenu. Letio je sa mnom u avionu i nosi masku preko lica.
Upravo sam ga i primjetio kao čovjeka koji nosi masku. Do kraja zajedničkog boravka zovem ga Živko.
MENI SE VIŠE SVIĐA PETROGRAD
Sankt Peterburg je kao da uzmete Beč, pomnožite ga tri puta i dodate Amsterdam. Kilometri i kilometri raskošnih, visokih i širokih zdanja, bulevara i kanala. Spomenika i najnovije tehnologije.
Jedan sam od onih, koji smatra da je loše što je ovaj grad, simbol velikih ruskih pobjeda, vratio ime koje mu je dao Petar Veliki Romanov. Bez obzira što ga smatram jednim od ključnih likova ruske istorije, apsolutno nije bio u svemu u pravu. Pogotovo na polju duha. Apsolutizam, čak i kad je prosvećeni, daje u nekim oblastima nepopravljivo loše rezultate.
Burg je zamijenjen gradom, a Peter Petrom 1914. godine, kada se prvi put ozbiljno zaratilo sa Nijemcima u dvadesetom vijeku. Nakon okončanja građanskog rata izraslog iz svjetskog, te pobjede Crvenih nad Bijelima, Petra je naslijedio Lenjin.
LENjINGRAD – GRAD HEROJ
Bilo je gradova po imenu Lenjingorsk, Lenjinakan, Lenjinabad, pa čak i Lenjinvaroš u Mađarskoj. Ali jedan je Lenjingrad. Proslavio preživljavajući mučnu njemačku opsadu u Drugom svjetskom ratu i postao grad heroj.
Zalažem se i da naš Zrenjanin vrati ime Petrovgrad, ali nikako nazad u Nađ Bečkerek. Pri tom je Sankt Petersburg od osnutka ruski grad. Nije kao susjed na Baltičkom moru – Keningsberg, koji nosi rusko ime Kalinjingrad i nije više prestonica istočne Pruske.
Jekatarinburg je, takođe, posljedica dugoročno kratkovidog oduševljenja zapadom koju je ispoljavao Petar 1. Romanov. Vasilij Tatiščev mu je dao ime po (svetoj) Katarini.
Kako se već zvala žena imperatora Petra. To su ruska mjesta koja Nijemci nijesu osvojili oružjem čak ni u Drugom svjetskom ratu, ali jesu svojom mekom moći mnogo prije toga.
Onom moći, kakvu emituju Ujedinjeni Entiteti Amerike danas.
LATINIČENjE U RUSIJI
Frontal.RS ima već nekoliko godina odjeljak, gdje prati one koji moraju pisati srpskim pismom iz razloga državne tradicije, ali pronalaze „svete latinične riječi“ koje nije moguće napisati azbukom.
Meni je tu posebno problem, i stalno rondam, kako Srbima utuviti u glavu da se nešto može napisati srpskim pismom, ako to isto zvanična država Rusija ne piše ruskim pismom, već latinicom i to najčešće za engleski jezik. Posebno me nervira kad to radi Itar Tass.
Neke banalne stvari, kao što je povar (kuvar) Rusi danas nazivaju šef. Govor koji se drži pred masom spič. Posao biznis, kao i mi. Ali ga i tako pišu. Problem su riječi koje žele u ruskom da pišu latinicom.
Na naslovnoj Komersanta, opet na tačno istom mjestu kao kad sam posljednji put čitao te novine u avionu za Rusiju, ima naslov o Srbima. O Novaku Đokoviću. Unutra, Otvoreno prvenstvo Australije bilježe kao Australian Open i Dubai Duty Free Tennis Championship. Poslije nalazim novine Petrogradski Dnevnik, koje pišu plej-of normalno ćirilicom.
Nekad je zaista nepojmljivo da se Rusi uz Lomonosova, Lobačevskog, Mendeljejeva, Pavlova, Solovjeva, Jakobsona, Vernadskog, Kudrjavceva, Koljcova, Mečnikova, Prževalskog, Kepena, pa najposlije i Korovljeva; ponašaju kulturno-nesamopouzdano kao nekakvi Srbi, koji se natežu oko jednog Tesle. Nekad malo i Pupina ili Milankovića.
TEHNIČKI NAPREDNO DRUŠTVO KOJE STREMI KA SVEMIRU
Nikada nijesam bio u tako velikom kongresnom centru. Sala u kojoj smo bili za centralni skup je možda manja od Sava centra, ali je isključivo za kongrese, a ne i za koncerte.
Peterburški EkspoForum je najveći u Evropi. Da bi se ušlo u sajamski dio, morate bar-kod sa akreditacije prinijeti na željezne pokretne vratnice, kao što su na autobuskim ili željezničkim stanicama.
Generalno, ljudi iz naših krajeva imaju potpuno pogrešnu predstavu o Rusiji, koju stiču iz zapadno sponzorisanih pamfletića, koji se bezmalo rasističkim žarom obrušavaju na sve što ima veze sa njom. Rusija je, u stvarnosti, visoko tehnološki razvijena zemlja.
Prava je šteta što Roskosmos ne reklamira sam sebe tako kao NASA, jer bi djeca koja kupuju majice sa potonjim natpisom i američkom zastavom, znala da već blizu decenije Amerikanci plaćaju Rusima da im voze ljude u svemir, jer ne posjeduju kosmičku korablju u stanju da to učini sigurno po ljudski život.
SEMAFORSKA NADMOĆ NA KROVU EVROPE
U Piteru, kako ga stanovnici zovu od milja, semafori su na daleko većem tehničkom nivou od onih u Njujorku, recimo. Ne samo da koriste led-diode, već u odnosu na njujorško Stani – Hodaj, koriste žuto svjetlo da odbrojavaju dužinu čekanja ili slobodnog prolaza u sekundama.
Kada se upali crveno svjetlo, žuto postane crveni brojčanik koliko ima do polaska, a zatim se nakon što nakratko opet bude žuto i obavi svoju prelaznu funkciju, pretvara u zelene znamenke i odbrojava vozačima koliko ima vremena do kočenja. Isto tako i za pješake, ali na dva displeja.
Takođe, nevjerovatna čistoća i uređenost ruskih gradova. U poređenju sa Beogradom, Sarajevom i Mostarom, kroz koje sam nedavno prošao i friško su mi u sjećanju, naš dio svijeta više liči na Indiju.
Osim tog kongresnog centra, Petrograd ima i najveću zgradu u Evropi, od koje neupućenom zaista zastane mozak. Kažu da Šangaj i okolina u tom pogledu, pogotovo kretanjima ka društvu bez gotovog novca, čini ostatak svijeta crnobijelim nijemim filmom, u odnosu na naučnofantastični serijal koji gledate preko interneta.
NABOKOV I TRI STOTINE AMERIČKIH LEPTIRA
Nakon boravka na Forumu truda, sutradan, posjetili smo muzej Nabokova. Sa jedne strane, nama koji dolazimo iz bivše SFRJ, uopšte nije toliko zanimljiv pisac koji je svojim pedofilskim romanom Lolita zapalio protestantski puritanizam u Ujedinjenim Entitetima Amerike.
Nama bi više sjeo Dostojevski, ali ovaj muzej je pod upravom Sankt Peterburškog Državnog Univerziteta. Našeg domaćina.
Zahvaljujući tome doznate da je, osim po književnosti u kojoj je bio spona između engleskog i ruskog jezika, Nabokov pri egzilu u Americi uspio da otkrije i registruje preko 300 vrsta tamošnjih leptirova. Nije možda Leonida i 300 Spartanaca, ali je u poznim godinama pao upravo pentrajući se po gudurama u pokušaju da lovi leptire, što su bile fatalne povrede koje nije prebolio. I preveo je „Alisu u zemlji čuda“ na ruski, kao „Anja u zemlji čuda“.
Značaj muzeja je veliki i Rusi vode računa o tome. Ne samo tako zvučnim imenima kao Ermitaž, već je gotovo cijeli kompleks univerzitetskog centra jedna velika muzejsko-istorijska ambijentalna cjelina.
MENDELjEJEV I SRPSKO UČENO DRUŠTVO
Svaka zgrada ima svoju priču o tome ko je izgradio, kako i zašto. Ovdje je prva opservatorija, u ovoj sali je bila skupština carstva ruskoga, ovu su zaključavali profesori, da studenti ne bi ulazili i pravili neodobrene skupove.
Saznate da je Mendeljejev, kojem su nađena svega tri lista zaostavštine, o kojoj se raspreda bezmalo kao o Teslinim zracima smrti, u zrelom dobu, nakon četrdesete, prestao da se zanima za fiziku i hemiju i posvetio se ekonomiji, odnosno industriji.
Ljubazni domaćini, koji preočigledno imaju izverzirane kustose i uvriježene ture po svojim odajama, pokazuju istorijska zdanja između kojih su mnogobrojni spomenici. U dugačkom hodniku, pokraj velikog modela Periodnog sistema elemenata, uspjevam u vitrini da primjetim policu koju zagrađuje red knjiga sa naslovom: Glasnik Srpskog učenog društva.
Ko će, ako neću ja.
Tu je zanimljivo isključivo što sam u tom moru starostavnih knjiga na svim svjetskim, istina najviše evropskim jezicima, uspio da vidim baš ove domaće.
TAMO GDJE JE PETAR VELIKI TUKAO SVOJE MINISTRE
Kruna (ne korona) naše posjete Univerzitetu u Sankt Peterburgu bio je razgovor sa rektorom.
To je u prostoriji gdje se nekada upravljalo Rusijom, odnosno koja sadrži kamin u kojem je sjedio Petar Veliki, a ispred kojeg je ovaj čuveni vladar tukao svoje ministre kad nije bio zadovoljan njihovim radom. Svi se tu fotogafišu, kaže rektor, pa i ja posrnuh.
Već sam to upotrijebio kao podnaslov, ali mislim da bih trebao se posvetim pisanju ozbiljnog, a ne popularističkog rada sa imenom „Latiničenje u Rusiji“. Prije nego se i Rusiji okrene zastava naopako, pa doživi sudbinu srpskog slova.
Mihail Arkadijevič Kropačev je ispao pravi čovjek za tu priču.
PRAVI ČOVJEK, NA PRAVOM MJESTU
Ne samo da se složio sa mojom tezom da takav fenomen postoji i da nije dostojan veličine ruskog jezika i kulture, već je prizvao sekretaricu i rekao joj da nam svima podijeli po dvije knjige u kojima je jedan od tri koautora: Državni jezik Rusije i Zakonodavstvo o državnom jeziku u ruskoj sudskoj praksi.
Simić u transu.
Naravno da se nijesam složio sa valjda trenutno važećom pravnom i naučnom tezom, da se ćirilicom ne moraju pisati riječi koje imaju slova kakva nemaju u ruskoj azbuci.
Dolazim iz naroda koji ima jedno slovo za svaki od trideset glasova i tvrdim da se svaka riječ na svijetu može prilagoditi da bude napisana srpskim pismom. No, slagali se ili ne, kaže Kropačov, ni to se ne primjenjuje.
Oni su razgovarali sa kolegama iz drugih zemalja svijeta, te su ustanovili da za razliku od Kine, Koreje, Japana, koji takođe koriste drugačija pismena od latinskih, ne postoje adekvatni rječnici gdje se može vidjeti kako se pravilno i standardizovano piše neka strana riječ na sopstvenom jeziku.
Zapravo, ne postoji jedan rječnik, već ih je više i ne mogu se usaglasiti.
NAUČNA FANTASTIKA ZA NAS
Mi smo svjetlosnim godinama i od toga. Ne samo što se na ovom univerzitetu izučava 200 jezika, već što su Rusi barem u nekim segmentima izrazito ponosni na svoju prošlost, sadašnjost i zamišljenu budućnost.
Mi se batrgamo da li ćemo uopšte opstati kao nacionalna ideologija. Dopuštamo da kojekakvi Nevladinići raspredaju teorije da li smo uopšte potrebni da postojimo? Da je pripadnost svom narodu prevaziđena kategorija iz perspektive njihovih novčanih primanja.
A primanja im često, nažalost kao po pravilu, bivaju na srpskim univerzitetima, gdje za srpske pare rade sve protiv rođenog naroda. Honorarno bez čast.
Nakon sastanka, koji se produžio sat vremena duže nego što je bilo predviđeno, a na kojem smo čuli ne samo zanimljive podatke o veličini ove visokoškolske ustanove i njenog ogromnog broja zgrada, za koje rektor kaže da ih nije sve stigao obići, već smo čuli i o velikim naprecima u genetičkim istraživanjima.
PUTIN BIO STUDENT I ZAPOSLENI SPBGU
Ali, više od svega, o juristima, odnosno pravnicima. Njima pripada i rektor, a ne samo da se lično poznaje sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom, već je i Putin bio zaposlen na istom tom univerzitetu.
Kropačovu je bilo značajno da naglasi, ne samo da je i Putin pravnik, već kako za razliku od društva u kojem je on odrastao i obrazovan, današnji vladar Rusije potiče dijalog i zahtijeva mišljenje od svojih potčinjenih, prije nego što donese odluku.
Za nas, kaže Kropačov, koji smo rasli u sistemu gdje si za izražavanje svog mišljenja suprotnog od nadređenog mogao samo nastradati, to je revolucija u razmišljanju i pristupu donošenju odluka.
Kao dah te nove Rusije, vrlo mudro i prigodno nam poklanja i knjigu na ruskom koja je prvotno bila predviđena i obrađuje znamenite ljude sa SPBGU, te pun pogodak za novinarsku delegaciju – baterijski punjač za mobilne telefone. Najvećeg kapaciteta koji sam ikada držao u ruci.
PO NEVI PLUTA LED
Subjektivno, kažu, u Petrogradu je hladnije nego u Moskvi. I, da vam rečem, jeste. Valjda nekako vlažan, morski zrak bolje prolazi vjetrom do kostiju. Ali je lijepo. Volim kad snijeg škripi pod nogama. Volim da postoje i zima, i ljeto.
Čini mi se da zemlje koje imaju jaku zimu dugoročnije rasuđuju i proizvode naučnike, umjesto da ih uvoze. Ne mora biti tako, to se meni tako čini.
Nakon sastanka, nekoliko nas se daje u potjeru za turističkim stereotipima, a prije svega za babuškama kako ih mi zovemo, odnosno matrjoškama kako ih nazivaju proizvođači.
OPET SVEMIRSKA TEHNIKA
Na sve to, počinje da pada snijeg. Krupan, gust, prekriva brzo sve. Zimska bajka iz Rusije, pod nažuljenim tabanima i brzi hod Nevskim prospektom. Čim smo izašli iz tržnog centra gdje smo išli u potragu za crnim i zelenim čajem, ukazuje se opet ruska tehnologija.
Uopšte, oni imaju sasvim drugi odnos pri rješavanju snijega. U Peterburgu se posebno osjeća, ne samo organizovanost i disciplina, te tehnička opremljenost za tu rabotu, već nekako i raskoš i bogatstvo sjeverne prestonice.
Dok je stao snijeg, dok su se na trotoarima pojavile mašine bez grtalica, već sa velikim valjkastim četkama, nalik na one u automatizovanim autopraonicama.
Očas posla, u formaciji ukoso, malo jedan iza drugog da ih pješaci mogu mimoići, omlatiše i odniješe snijeg kao da nikad nije ni pao.
Još su malo komunalci, većinom kavkaskih crta lica, ručno odradili oko stanica, gdje mašina ne može da priđe. Dalje na pivo.
BITI SRBIN NIJE GRIJEH
Domaćini nas odvode i u kafanu, gdje se po ko zna koji put susrećem sa tim da je u Rusiji dobrodošlo biti Srbin. Što je nakon satanističkih bajki zapadnih masmedija danas dobro malo gdje. Ne jednom, na moja tri putovanja u Rusiju, bio sam upitan: Koji jezik vi pričate?
Kada čuju da ste Srbin, pružaju ruku i počinju bratsku priču. I to nije šuplja priča. Ima vjerovatno i onih koji nemaju baš jasnu predstavu gdje je Srbija, a kamoli šta je Srpska, ali takvih je neuporedivo manje nego u Americi ili Britaniji.
Ako imaju kakvu predrasudu o vama, ona je pozitivna. U kratkom boravku, uspio sam i da siđem u podrum Fedorovskog sabora, imperatorske crkve u Carskom selu, koje se danas zove Puškino.
Pustili su nas, baš zato što smo Srbi. I baš zato što sam Srbin, neodoljivo me taj interijer podsjećao na odaje Starog dvora Karađorđevića na Dedinju. Pri izlasku, nailazim na Žurnal Moskovske patrijaršije iz decembra 2014. sa naslovnom stranom na kojoj su Kiril i Irinej. Stoji prvi, na gomili literature koju možeš uzeti i ponijeti.
TREBALO JE BOLjE (NA)UČITI RUSKI
U trenucima dok Artjom u ugostiteljskom objektu Tolsti frajer (Debeli frajer) recituje Puškinove stihove o mitskoj pobjedi Crnogoraca nad Napoleonom, razmišljam koliko je glupo što nijesam bar peti dio pažnje koju je dobio engleski, posvetio ruskom jeziku.
Još uvijek sam na nivou da ga razumijem, ali otežano pričam sve van kafanskog dijaloga.
Za oslanjanje i udruživanje sa nekim jačim, u vojne ili druge saveze, ali i lično za mene, ruski je neuporedivo korisniji. Savezništvo sa Rusijom, umjesto sa našim nedavnim agresorom i još uvijek ugnjetavačem iz Vašingtona i njegovim satelitima, potpuno je prirodan i višestruko koristan put.
Ne samo zbog istorijske, političke i jezičke bliskosti, već po karakteru naroda. Ruski duh je ono što razumijemo i što razumije nas, te u integrativnim i kooperativnim procesima, za nas tu ima mnogo više sreće.
MATUŠKA IZ MJENjAČNICE
Da bih kupio svoje omiljene suvenire (babuške, ikru u konzervi i votku), trebalo je promijeniti novac i u blizini Ermitaža ulazim u banku s troslovnim imenom, te prolazim kroz silne katakombe i u podrum tog ko zna kad podignutog zdanja, gdje se nalazi šalter za promjenu valuta.
Dajem novac službenici, na šta ona, kada je po naglasku vidjela da sam stranac, gura nazad ladicu i poručuje: – Kod nas je provizija 300 rubalja (7 KM), pređite preko puta, kod njih je 30 (0,7 KM).
Toga u Americi nema. Toga nema nigdje na Zapadu. Toga ima kod nas i ima kod Rusa. Njoj ni iz džepa, ni u džep. Meni znači. Nije puno para, ali znači.
Zato joj na srpskom kažem: Hvala mati. Sigurno me razumjela, ali ponovio sam joj i na ruskom. Zaslužila je da zna. Rusi se ne prave lažno ljubazni. Isto kao i mi. Ne viču „sori“ za svaku sitnicu, ali stvari rješavaju ljudski.
Možda su, zbog klime i silne izgibije u ratovima suroviji i od nas. Manje patetišu na gubitak života ljudskog bića, nego što je to slučaj na Zapadu, ali ga više i cijene.
Ruski policajci će upotrijebiti palice i rizikovati povredu, tamo gdje će američki policajac odmah istresti šaržer u nasilnog čovjeka koji mu se približava sa hladnim oružjem. Sistem slovenskih naroda daje pojedincu pravo na grešku.
VRH GASPROMOVE IGLE
Sutradan, morao sam ići da kupim babuške u prvoj radnji u koju sam ušao, jer se nakon nažuljenih nogu i ledenih trotoara koji se ne kližu, ispostavilo da je najpovoljnija. Poznala me prodavačica. U metro se ne može ući slobodno, kao u Bečki. Ali ne radi na kartice kao Moskovski, već na žetone.
Došao sam sa jednim, vraćam se do Moskve sa drugim Makedoncem. Darko leti za Sofiju, ja za Beograd.
Domaćini su bili dobri i široke ruke, i u sljedećoj sceni zurim kroz prozor u kilometre i kilometre klasicističkih zdanja, prema kojima je (za razliku od Banje Luke i Beograda) i komunistička arhitektura imala razumjevanja, pa je, da ne ruži cjelinu, dizala zgrade gdje su umjesto carskih insignija globusi sa srpom i čekićem.
Nova arhitektura postoji i vidi se na ulazu u aerodrom. Ogromni šiljak Lahta centra viri sa horizonta u svojih 462 metra visine. Buduće sjedište Gasproma. Tek iz aviona stičeš puni dojam koliko je to veliko i istinski lijepo zdanje.
MASKE SU PALE, IDEM KUĆI
Iza mene je četvoro ljudi na tri sjedišta. Baka, tata, mama i bebac. Nemiran je i stalno viče. Plače. Doziva se sa drugim sisančetom koje je iza njega. Rusi djeci govore Čččč, a mi Šššš, kad ih umirujemo.
Trudim se da upamtim to, prije nego utonem u san.
Dalje samo maske, maske i maske. Bez obzira što to možda pomaže da kliconoša ne širi klice, a zdravima slabo, baš je puno ljudi koji ih upotrebljavaju.
Osjeća se i izvjesni rasizam, jer gotovo po pravilu ih nose ljudi dalekoistočno kosih očiju, koje gledaju iznad platnene brnjice. Vjerovatno na taj način sebe lišavaju neugodnosti rasnih predrasuda u virusnoj medijskoj histeriji.
Jedan Kinez, pretpostavljam jer može biti i Vijetnamac, bio je na letu u polupraznom avionu za Banju Luku. I on je takođe sve vrijeme nosio masku.
Kod nas kući tzv. Ustavni sud BiH opet podiže tenzije, a „suverenisti“ iz Sarajstana zazivaju ostanak stranih sudaca i okupacione vojske. Jedina članica Savjeta za provedbu mira, a koja nije protiv Srpske i otvoreno se ne zalaže za njeno ukidanje – Rusija je. Što se mene i objektivnog rasuđivanja o interesima tiče, sve su maske pale.
Znanje je preduslov za spoznanje.
Dani(j)el Simić, Frontal
