Izvor: Blic, 30.Maj.2001, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mali je lonac u kome se kuvamo
Mali je lonac u kome se kuvamo
Dugo nisam davao intervjue jer sam se zasitio te vrste razmene s publikom. I došlo je do zasićenja od toga da sam ja nešto što se zove javna ličnost. A ja nisam ni javna, ni tajna ličnost, ja sam svoj'. Na taj način je naš poznati pozorišni reditelj Jagoš Marković objasnio razloge zbog kojih se već neko vreme povlači u senku svojih uspešnih predstava. Na pitanje da li mu je slava ipak prijala, kaže: 'Prijala jeste. Lako je meni sada >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << da bivam ovakav kakav sam sada, jer sam nahranio svoju sujetu u proteklom vremenu. Čovek mora nešto da ima da bi mogao da ga ostavi'.
Šta mislite o utisku da delujete malo umorno, rezignirano?
- Nisam ni jedno, ni drugo. Nisam umoran od pravog rada, od kreacije. S početničkom željom ulazim u svaki novi posao. Jesam umoran i zasićen onim okolo što taj posao nosi. Rezigniran i rezistentan jesam na prašinu koja se diže oko toga što radim sa svojim kolegama. Bilo da je reakcija pozitivna ili negativna. Ali mi je i dalje svaki nerv upaljen kada je reč o pozorištu. Kada stanem na scenu i dalje moram da uložim veliki napor kako bih kontrolisao adrenalin. Jer kada sve prođe, neće se pamtiti ni nagrade, ni kritike, ni hvalospevi, samo će u nekom gledaocu, u nečijoj duši, ostati neka svetlost nekog od nas koji sada služimo pozorištu. Pozorište je kao narodna pesma, ono ide sa usta na usta. I zato je Bojan Stupica i dalje živ, i biće, u ljudima. Nema smisla pitati za povode zbog kojih režirate 'Amadeusa', ali recite koje je to mesto koje vas je 'našlo'?
- Evo gde je bio okidač: Shvatio sam da je Mocart živ svake noći kada se negde izvodi njegova muzika. Kada na kraju komada mrtvog Mocarta bacaju u raku s krečom sa dvadeset drugih leševa, tako da mu se ni grob ne zna, u našoj predstavi ga bacaju u orkestarsku rupu, Magdalena Grajbih kaže to što kaže, grune treći stav Rekvijema 'Dije sire', a hidraulika podiže orkestar kojim diriguje Volfgang Amadeus Mocart posut krečom. Dok mrtav Mocart diriguje mrtvom Salijeriju za ljubav, na sceni su svi junaci, sve ubice, prosečni, zavidljivi, senzibilni i drugi i drugi. E, zato što on uskrsne sa orkestrom Narodnog pozorišta i diriguje onako poliven krečom i zato što je živ kada se izvodi njegova muzika, zato sam ja hteo da pravim tu predstavu. Zbog te slike_arhiva sam izdržavao sve i želim da izdržim do kraja. Nema pozvanijeg od vas da kaže šta se sa umetničke strane desilo sa predstavom 'Amadeus'?
- Sa umetničke strane gledišta, desio se jedan od najlepših susreta na sceni u mom životu. Desio se jedan od najlepših procesa i, mada je svaka lepota različita i svaka je ljubav različita, to jeste bila ljubav koja se tamo dogodila. Lepotu tog rada ne mogu da opisujem jer nemam taj dar. Sve što bih rekao o radu bilo bi unižavanje tog procesa koji traje već dugo.
Zašto su onda novine počele da pišu da predstave nema.
- Nije se desilo to da su novine počele da pišu. Sve vreme dok smo mi radili, postojali su ogromni problemi. Finansijski i razni drugi koji su dovodili do toga - ima predstave, nema predstave. Banalno je i ružno prepričavati detalje. Blago rečeno, bilo je puno neprijatnosti, a mi smo nastavljali rad. Ja sam se prilagodio besparici za koju imam razumevanja, pristao sam na neku vrstu crnih zavesa zahvaljujući genijalnosti scenografa Darka Nedeljkovića. I nije mi prvi put da na dobro okrenem besparicu. Onda je bilo - a šta ćemo s kostimima. Da skratim priču, na kraju su dva glumca, Sergej Trifunović i Boris Isaković, što bi se reklo 'pukli'. Odbili su da rade, i ja ih razumem. I šta dalje?
- Na kraju je sve stalo. Kažem, ako glumci hoće ja hoću, ako Narodno pozorište hoće ja hoću. Podvlačim pitanje - vi hoćete da nastavite da radite?
- Ja želim da se predstava nastavi ako Narodno pozorište može da ispuni produkcijske uslove i ako moji saradnici mogu da rade. Ako ne mogu da se vrate, ja ih razumem. Jer nismo svi iste konstuticije, nismo svi od istog materijala. To što sam ja crnogorski raštan, to je moja stvar. To su moji geni. I svako ima svoje. Isto tako, ako Narodno pozorište ne može i nema, razumem njegovu besparicu. Činenica je da nisu prepoznali sve interese koji bi doveli do rešenja, ali ja imam razumevanja i za tu vrstu neprepoznavanja. Ne ljutim se odavno ni na koga, a naročito ne na pozorišta koje su starija od svih nas. Ljutnja je veliki luksuz. Narodno pozorište je iznedrilo Jagoša Markovića, Jagoš je u međuvremenu postao neko i nije li upravo zbog toga bilo logično da se cela stvar malo bolje tretira?
- Nije ovde ugrožen Jagoš Marković, ugrožena je pozorišna umetnost i mi smo tu da je branimo. Moja sredstva su vazda bila ista, jedna reč koja se isto čita u oba smera - dar, rad. Ima li smisla posmatrati sve to u vezi sa 'Amdeusom' kao metaforu ovog trenutka ili stanja u pozorištu.
- Imam alergiju na odgovor koji bi mogao da dam. Nisam vlasnik rendgena. Imam samo energiju koja mi je data i trudim se da steknem moć nad sobom i kada dobijem zadatak kao što je ovaj koji sam dobio od Narodnog pozorišta, meni ostaje da služim. A što se tiče generalne slike_arhiva, ja sebe ne doživljavam kao vlasnika istine već se služim intucijom u privatne svrhe. Siguran sam da će se u ovom veku otkriti merna jedinica i za nju kao što postoji za težinu ili slične stvari. U to sam siguran zato što ni ova jednica kojom merimo vreme nije tačna. Kada odem na probu i vratim se kući imam utisak da nisam video decu danima, a znam da sam ih video juče. Ta četiri sata probe, koje su bile takve za jade naše, mnogo su duža. E, to duže je ono što je drugo vreme o kome govorim i koje će biti otkriveno. Neću da opisujem svoje teške trenutke, jer neću da se žalim, neću da kažem ni da ih nije bilo, jer neću da se gordim ni da lažem. Danilo Kiš u 'Elektri' kaže: 'U reci vremena sve izgleda sitno, sve osim života, zato mi oprosti'. Mali je lonac u kome se mi kuvamo. Prepoznajete li mesto gde počiva konretna odgovornost.
- Da znam gde je to mesto, pošto nisam u Tibetanskoj fazi, otišao bih da se direktno obračunam. Slab sam detektiv, a i ne zanima me da se time bavim; uostalom veliki Jonesko je rekao 'bitne su reči ostalo je prazna priča'. Poziv za režiranje opere
Jagoš Marković već pravi planove za sledeću sezonu. Kako smo naime saznali, upravnik Gorčin Stojanović je pozvao Jagoša Markovića da režira dva komada u Jugoslovenskom dramskom pozorištu - 'Il grando teatro del Mondo' (Veliko svetsko pozorište) Kalderona de la Barke i dramu Ivana Cankara 'Sablazan u dolini šentfbijanskoj'. Takođe, postoji inicijativa nove uprave SNP iz Novog Sada da početkom sledeće sezone režira Verdijevu operu.
Željko Jovanović













