Izvor: Politika, 24.Mar.2010, 23:05 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Maleni nerešivi problem
Mi godinama ne znamo, niti možemo znati, šta je istina u našem životu
Iako su još oni davni Latini rekli kako ničeg novog pod Cuncem nema, stariji će se čitaoci sjetiti slučaja Šefke Hodžić čiji je monstruozni zločin (vadila je novorođenče iz žive trudnice) svojevremeno ne samo zapanjio ovdašnju javnost nego ujedno predstavljao takvu novost, koja je svojom drastičnošću i suludošću obilato demantovala prastaru latinsku sentencu.
Istorija se, međutim, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << kako bi duhovito rekao moj pokojni prijatelj Voja Despotov „ne ponavlja, ne ponavlja, ne ponavlja”, pa tako ovih dana saznajemo da je „zemunski klan” imao između ostalog i svoju medicinsku ispostavu u regularnim zdravstvenim ustanovama (državnoj klinici, čak bolničkom centru) čija je uloga i zadaća bila da doktorskim sredstvima okonča ono gdje bi klasična mafijaška sredstva eventualno omašila. Drugačije rečeno, ako bi tu i tamo neki nesretnik pri likvidaciji ostao živ (ali ranjen), u akciju bi trebalo stupiti njihov doktor (navodni spasitelj) i žrtvu u bolnici dokusuriti umjesto da je, po Hipokratovoj zakletvi, spasi.
Ovo čudo, ova katastrofa po mnogim dimenzijama uveliko nadmašuje primjer spomenute sumanute Šefke jer je ona svoj zločin počinila kao usamljena luđakinja, dok doktorska bratija navodno nastupa kao dobro uvježbani orkestar u filharmoniji organizovanog kriminala. Ali zašto u prethodnoj rečenici postoji umetnuta riječ „navodno”? Zar se o strašnom događaju nije govorilo u sudu, na pretresu? Zar nije svjedočio takozvani zaštićeni svjedok, kojemu jedni vjeruju, a drugi svejednako ne vjeruju?
Možda se najveći problem današnjeg časa (a ovdašnjeg društva) upravo i krije u toj maloj i skromnoj riječi, koja je ovdje stavljena pod navodnike. Mi, naime, već duži niz godina uopšte ne znamo, niti možemo znati, šta je istina u našem životu jer se na njezino mjesto (na mjesto istine) udobno uglavila, takorekuć ugnijezdila, laž. I zbog toga što je to tako (što je laž zamijenila istinu) sad se i nalazimo tu gdje jesmo i odakle nismo u stanju mrdnuti ni desno ni lijevo, ni gore ni dole, ni napred ni nazad. Ukopani u mjestu, zarobljeni posvemašnjom nesigurnošću, mi čak i u privrednom poslovanju devedeset odsto vremena i energije trošimo u provjeravanju istinitosti nekog podatka (likvidnosti, boniteta itd), a svega deset odsto u samom poslu. A kako u poslu tako i u svemu ostalom, sve tamo do kraja, do zločina.
Kako zaista znati jesu li narečeni doktori (navodni pripadnici, odnosno pomagači ,,zemunskog klana”) nadmašili zloglasnog Mengelea, medikusa manijaka iz nacističkih konclogora, ili je u pitanju poštena a opanjkana medicinska čeljad, koja nije zgazila ni mravca a nekmoli svoga pacijenta? Da bez rezerve i bez ostatka, tj, bez sumnje i zazora vjerujemo svjedoku pokajniku, onome što je nekoć i lagao i krao (a možda i ubijao) da bi odjedared, optužujući druge, govorio istinu? A šta, opet, ako ugursuz ipak ne laže i ako su se grozote baš tako događale, tj. ako su ovi drugi injekcijama obavljali ono što prvi ne bi heklerima?
Jedino što se pouzdano zna jest činjenica da su neki ljudi mrtvi, ali to saznanje ne samo što neće nikoga utješiti nego dodatno opterećuje čitavu stvar. Em postoji žrtva, em se ne zna od čega je umrla, em ne postoji krivac niti će biti priveden pravdi.
Kao svaki pravi problem ni ovaj se ne zaustavlja na jednom (pa taman i ovako tragičnom) primjeru. Čak kad bi se nekim čudom i razriješila nedoumica i nejasnoća konkretnog slučaja, suština nevolje bi ostala ista. Najlapidarnije, da se sažeti u pitanje – možemo li budućnost (istinu, izvjesnost, egzistenciju, pravdu itd.) graditi na iskazima svjedoka pokajnika? Postoji li za takve vrednosti solidniji temelj ili da vjerujemo jedino mrtvacima?
Goran Babić
[objavljeno: 25/03/2010]
.jpg)
