Kuvanom rakijom nazdravljali bakljadi

Izvor: Politika, 15.Okt.2012, 13:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kuvanom rakijom nazdravljali bakljadi

Miniranje diplomatskih predstavništva u Americi i Kanadi odgovor na likvidacije znamenitih Srba koje je činila Udba. – Kako su eksplozivna punjenja uneta u Ameriku

Pop Kajević je krenuo rano ujutro, 21. novembra, iz Čikaga i u hotelu „Holidej in” u Tolidu rezervisao pet soba na lažna imena.

Posle kraćeg predaha uputio se ka Detroitu, odnosno Vindsoru. Između ova dva grada je inače američko-kanadska granica i deli ih reka Detroit.Još početkom tridesetih >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << godina, prošlog veka, prokopan je tunel ispod reke i on je glavna pogranična saobraćajnica.

Na samom izlasku iz tunela, s kanadske strane, neposredno iza punkta za pasošku kontrolu, nalazi se jedan ekskluzivan noćni klub, vlasništvo našeg čoveka, Bogdana Krkića.

Kajević je parkirao svoj „tornado” iza kluba. Posle nekog vremena pojavio se Kosta Stanojević i otišao do kola, doneo tri putne torbe i nestao u dimu Krekićevog bara. Kajević je sačekao deset minuta i krenuo nazad, ka Detroitu. Istim putem – kroz tunel.

U Tolidu, oko deset uveče, svi su bili na okupu. Odmah je počela obuka za upotrebu eksploziva. Dogovoreno je da napad na diplomatska predstavništva SFRJ mora biti izveden u vreme kada nikog nema na ulicama i u kancelarijama da ne bi bilo žrtava. Ponoćni sati bili su idealno vreme.

Ali, i tu je iskrsao veliki problem – kako to izvesti u različitom vremenskim zonama. Došli su do zaključka da u istočnoj zoni u Njujorku, Vašingtonu, Torontu i Otavi „božićni pokloni” budu aktivirani u jedan sat i četrdeset i pet minuta. U Čikagu je tada jedan sat manje, a u San Francisku tri sata manje.

Svako je poneo svoju eksplozivnu napravu koju će upotrebiti u ranim jutarnjim satima 27. januara naredne 1967. godine.

Odlučeno je da braća Kajević, Stoiljko i Živko, s Radomirom Čkautovićem, sva trojica sveštenici, postave eksploziv u Vašingtonu. Miomir Radovanović, Dragiša Kašiković i Nikola Živović trebali su da na „volšeban” način postave „božićni poklon” u prostorije konzulata na Mičigen aveniji u Čikagu. Đorđe Đelić i Milan Ćuković su morali da smisle kako da priđu konzulatu u Njujorku. San Francisko je pripao najmlađima: Bebanu Desančiću, Bori Korniću, Desimiru Marjanoviću i Milanu Nikoliću – Belom. Otava i Toronto ostali su kanadskom timu, onako kako se dogovore Bećo Rakočević i braća Stanojević.

„Četiri momka” iz Čikaga zaputili su se u Los Anđelesu, pronašli poslove i stanove, i tek 26. januara 1967. godine uputili se ka San Francisku, gde su u kasnim večernjim satima ostavili paket sa eksplozivnim punjenjem.

Najteže je bilo akciju izvesti u Njujorku. Konzulat se nalazio na uglu Pete avenije i Šezdeset i treće ulice. Na tom ćošku je uvek velika masa sveta – i danju i noću, a obezbeđenje je bili izuzetno.

Dan uoči Svetog Save, u istočnom delu Amerike, padao je užasan sneg. Skoro svi putevi su bili zavejani. „Triling popova” braća Kajevići i protojerej Čkautović, pravo su u Vašingtonu krenuli ka Aveniji Masačusets, gde se nalazila jugoslovenska ambasada. Stoiljko, je izašao iz kola, preskočio živu ogradu, i postavio poveću akten-tašnu na zid kod ulaznih vrata. Kada su prešli na desnu obalu reke Potomak začula se strahovita eksplozija.

Čikaškoj ekipi bilo je možda najlakše ali i najkomplikovanije – istovremeno. Oni su znali svaki santimetar oko jugoslovenskog konzulata u Čikagu i nije im bio nikakav problem da postave eksploziv na najosetljivije mesto. Ali njih su u Čikagu svi znali.

Dragiša Kašiković je, po obavljenom zadatku, poslao preko stotinu pisama američkim senatorima i kongresmenima, u kojima ih obaveštava da je ovaj teroristički akt odgovor srpske emigracije na sve učestalije likvidacije uglednih Srba od strane Udbe.

Bećo Rakočević, na jednoj, a Kosta Stanojević na drugoj strani, u Kanadi, u Torontu i Otavi, takođe, pod zaštitom mraka i velikog snega, bez ozbiljnih teškoća izvršili su zadatak.

A uveče, po emigrantskim kafanama, prepunim duvanskog dima i mirisa vruće rakije i ćevapčića, razlegala se pesma i osećala razdraganost. Četnici, ljotićevci, nedićevci... svi su slavili svetosavske bombe.

Agenti FBI razmileli su se po svim mestima gde se okupljaju Srbi. Mesecima nisu mogli ništa da otkriju. Da bi zadovoljili jugoslovensku stranu i zamazali oči svojoj javnosti izveli su pred sud desetak Srba. Svi su oslobođeni zbog nedostatka dokaza.

Osim Dragiše Kašikovića.

Iako je imao „neoboriv alibi”, nekoliko svedoka je tvrdilo da je celu noć sedeo s njima, neko je morao da plati ceh za ovu sinhronizovanu akciju. Na sudu Kašiković je rekao:

„Bez obzira na odluku ovog suda, ja znam da će istorija da me oslobodi svake krivice”.

Dve godine posle terorističke akcije na jugoslovenske ambasade u konzulate, u Parizu je na monstruozan način likvidiran Andra Lončarić. Osam godina kasnije likvidiran je i Dragiša Kašiković. Udba ni jednom ni drugom nije mogla da oprosti njihovu angažovanost protiv SFRJ.

Ivan Miladinović

objavljeno: 15.10.2012.

Nastavak na Politika...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.