Izvor: Politika, 13.Mar.2015, 16:13 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kusturica za Politiku: Konjak sa mlijekom
Specijalno, o Putinovoj inauguraciji: Domaćin slave stoji dugo, u crkvi na liturgiji se stoji dugo, onaj koji zna i umije mora da nauči da stoji. Tako je bilo u Kremlju! Stajali smo sat da bismo dočekali Volođinu zakletvu
Rusi ne kriju da im je milo što je Rusija Velika! Nama ne preostaje ništa drugo nego da žalimo što nam je Srbija sve manja! Velika Rusija i Mala Srbija! Ideja o Velikom i Malom jasno je razdvojena, i vezana za ideju o Evropi! Ko ne želi da bude veliki >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << on ima otvorena vrata u Evropu, a ko ima megalomanske ideje Evropa nikagda!. !?!
Nije zdravo putovati u Rusiju! Tamo čovjek shvati da je Evropa mala. Tu čak ni Britanija nije više velika iako još uvijek nosi teret prošlosti, još uvijek se zove Great Bretan! Jedino što je Turska odlučila da opet bude Velika, i valjda tako treba čitati ideju o Maloj Srbiji! Turska valjda smije da bude Velika pošto nikada neće u EU!
Vremena su se promijenila pa sada Turci ne stižu na slonovima kao u 15. vijeku nego šalju TV serije koje bude u Srbima potisnute strasti!
„Nevolja sa nama je što je kod nas jedino prošlost Velika!”, rekao sam Nikiti čim sam stigao.
„Opusti se bratuška ’Kada kažeš Jugoslavija odmah te pitaju: „Koja? Je li velika?’”
Rusija je upravo takva. Velika i ti možeš da se ljutiš na to što je neko tako veliki, kao svojevremeno Madlen Olbrajt. Doduše ona se ljutila više moralno. Kazala je da nije fer što toliki prostor zjapi prazan!
Utoliko je Volođa poštovao stanje stvari na terenu! Ritual i dugi hod novog predsjednika je bio simbolički izraz veličine Rusije, njegovo kretanje prema Kremlju bio je put u kome predsjednik baš kao i njegovi sunarodnjaci ne kriju od svijeta svoju veličinu!
A kada je Volođa ušao u Kremlj podržala ga je istorija i vojska i Šostakovič i Dostojevski i Tolstoj, bojeve glave i sve čime može da se odbrani obraz! Sve kao u filmu Nikite Mihalkova!
Spektakularno i blistavo i svi prisutni su ozbiljni ljudi, ordenje im visi na odjelima, biznismeni, milijarderi, jedino nas dvojica cirkuzanata stojimo kao statisti u njegovom filmu. Ipak ideju o statiranju nadjačava osjećaj vječne istorije Velikog naroda!
Nikita i ja smo stajali u nizu koji nas je uz muziku Čajkovskog prenijeo u neprekidni špalir koji se protezao daleko u prošlost kada su ustoličeni carevi još mnogo prije Volođe. Valjda je istina u dubini ljudskih osjećanja i doživljaja, a ne u našim brbljanjima i objašnjenjima! Ta osjećanja su naš najjači argument?
Vladimir Putin na inauguraciji u Kremlju (Foto Rojters)
U ruskoj ali i pravoslavnoj tradiciji često se stoji, i to veoma dugo. Domaćin slave stoji dugo, u crkvi na liturgiji se stoji dugo, onaj koji zna i umije mora da nauči da stoji. Tako je bilo u Kremlju! Stajali smo sat da bismo dočekali Volođinu zakletvu! Kasnije, kada je ceremonija završena, otvorena su carska vrata gdje je u svečanom salonu kroz zlatna vrata više od hiljadu ljudi krenulo na koktel! Tu je ikra bila najmanje atraktivan artikl postavljen na sto!
Tu sam shvatio o čemu se radi, zašto treba stajati. Jer jedino tako pijan čovjek može da bude trijezan. Kada bi sjeo, ne bi više ni ustao! A kako ostati trijezan ako Nikita svakih petnaest minuta diže čašu i nazdravlja.
Sve je počelo naivno, u restoranu koji gleda na Crveni trg, koji je ispražnjen jer se sprema proslava pobjede nad fašizmom! Vlasnik restorana i robne kuće neki Miša za pogled na prazan trg mi je u sali rekao:
„Vidiš šta mi sve radimo za tebe Emire, i trg smo ispraznili da bi se ti osjećao kao car u Rusiji!”
I tada je krenulo crno vino, pa kada se vidjelo poslije treće flaše da nedovoljno radi, onda je
Nikita rekao:
„Imam za tebe jednu novu stvar!”
„Koju?”
„Drži”, rekao je i dao mi čašu konjaka i čašicu mlijeka!
„Konjak sa čašicom mlijeka, ide ko mlijeko”, kaže Nikita.
Popili smo na eks i stvarno konjak klizi niz grlo preko mlijeka, kao kada u reklami gledaš krem koji usporeno pada po jagodama.
Gledao sam prazan Crveni trg na kome su radnici donosili stolice za svečanu ložu!
„Znaš li ti, Bratuška, da nijedan Srbin nije bio na Istočnom frontu?!”, pitam ga i znam da je to Veliki podatak o malom narodu. „Nisam znao”, kaže Nikita.
„I ja nisam znao do neki dan i uprkos tome svaki čas nas zovu fašistima!”
„Znaš li ti, Bratuška, da smo mi izgubili u tom ratu preko dvadeset miliona ljudi”, uzbuđen veli Nikita.
„Znam!”
„A kada prave anketu u Francuskoj obični ljudi kažu da ih je od fašizma oslobodio vojnik Rajan!?”
„U to ime, Bratuška, konjak sa mlijekom!”
Broj ispijenih konjaka se izgubio kao i milioni žrtava koji su nestali iz evidencije i gdje je jedini heroj redov Rajan! Da ne bi onoga Miše, mi bismo se propisno uradili do ceremonije. I to bi bila bruka. Sreća pa nas je čovjek na vrijeme upozorio.
Tako smo stigli u Kremlj i zauzeli svoje mjesto u špaliru. To me podsjetilo na dane djetinjstva. Tada smo na Marijin dvoru dočekivali Tita. Potpuno sam izgubio osjećaj veličine trenutka koji slijedi. Barem onog koji se ne vezuje za festivale i moje filmove.
Dok su oni konjaci od stajanja isparili i nestajali u oblacima ispod grandioznih plafona Kremlja, čekajući Volođu, mislio sam na svog oca! Kako bi on bio srećan da ovo gleda na televiziji. Kakve nagrade i kakvi Kanovi, ovo bi za njega bila radost!
Sjećam se kao danas kada Sarajevo zarobi februarska zima, majka me oblači slojevito, na radiju piči kolo, ja se spremam u školu, a otac pije kafu i vodi razgovor sa majkom.
„Ovo je hladan talas iz Sibira, isti onaj zbog kojeg su Napoleon i Hitler izgubili ratove od Rusa!”, kaže otac.
„Bože dragi, može li vremenska prognoza bez politike”, kaže majka.
„To nije politika, ja govorim činjenice”, konstatuje otac.
„Šta su činjenice?”, pita majka.
„Zvanični izvještaj Vuke Zečevića i Hidrometeorološkog zavoda Bosne i Hercegovine.”
„Nešto nisam čula da se u prognozi spominju Hitler i Napoleon!?”
Kada je Volođa zakoračio u Kremlj, vratio sam se iz sjećanja u realnost! Potpuno sam napustio ideje o prošlosti, veličinama i o proporciji. Nikita i ja smo sjedili na Crvenom trgu gdje je i dalje bilo pusto, samo su već stolice bile poređane uz Kremlj i neka čudna svjetlost je obasjala kremaljsku tvrđavu.
Bio je to onaj trenutak kada i velike stvari zbog svjetlosti gube svoju stvarnu veličinu i kada boja uguši perspektivu. Od uzbudljivog dana i konjaka sa mlijekom, sve je izgledalo mlako i pomirljivo, a nas dvojica bratuška kovali smo planove gdje ćemo dalje u moskovsku noć!
Emir Kusturica
objavljeno: 13.05.2012
.jpg)
