Izvor: Politika, 06.Okt.2014, 15:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kapiten oslabljenog tima
Obožavanje vođe u Srbiji teško je odredivo osećanje
Premijer srpske vlade ima sve više posla. Razna čuda se događaju u Srbiji, a njih uvek objašnjava samo jedan čovek. U takvoj raspodeli posla mnoge stvari, odluke, najave i vesele projekcije ostaju nejasne, uz sve veće naslage opravdane strepnje.
Defile „različitih” ostao je u debeloj senci jakog >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << policijskog fronta, vijorili su se šareni barjaci, ali bez izrazite radosti koju daje takva vrsta ponosa. Policija je i dalje uslov slobode za manjine sklone da svoju javnu erotsku razdraganost pretvore u metaforu svekolikih ljudskih prava.
Šetnje je bilo, Davenport je to pozdravio kao pobedu demokratske Srbije, mada su na drugom kraju ponosa čuveni niški žandari, od bezbroj mogućnosti da se iskažu, izabrali da prebiju braću premijera i gradonačelnika Beograda.
Kako se i zbog čega to dogodilo, na koji način su se ispoljile i na brutalan način sukobile iluzije o moći i sirova fizička snaga, pokazaće istraga, koja je, kao i uvek „u toku”. Moguće je da detalje nećemo saznati, i da će mnogo toga ostati u oblasti neukusnog tabloidnog nagađanja. U svakom slučaju, preterana aktivnost Aleksandra Vučića, njegova svakodnevna pojavljivanja, i definitivna tumačenja svega što je važno, svedoče o sumnjivoj kompetenciji ostalih ministara. I to u najvažnijim resorima. Pravosuđe je paralizovano već pune tri sedmice, ministar Selaković nije u moći da se izbori sa teškom krizom koju je sam izazvao blokirajući neotuđive advokatske nadležnosti.
Ministar policije je još pod hipotekom optužbe za plagijat i u senci večnog direktora Milorada Veljovića. Obojica su u profesionalnoj defanzivi, bez moći da reše vitalne probleme u elitnim jedinicama, koje su se otuđile, imaju svoje himne, svoja autonomna pravila i vrednosni sistem izvan državnih regula. Nije ovde reč samo o prebijanju premijerovog brata, nego o uspostavljenoj tradiciji takve vrste. Zbog toga nije dovoljno precizna parola o snazi, koju često koriste visoki činovnici, da „niko nije jači od države”. Na koga se to odnosi? Da li na one koji atakuju na državu „u ime naroda”, ili je u pitanju neka latentna mračna sila, koju je država već uočila, a građani ne.
Uz vrlo slab otpor najavljenim merama vlade za punjenje budžeta, pokazalo se da su penzionerske organizacije u Srbiji (PUPS, Udruženje penzionera) jedinstvene u svetu. Izjasnile su se protiv penzionera koje (formalno) zastupaju, i podržale drastične mere protiv svojih članova. Razlog za tako sramotan, perverzni stav može biti samo jedan: čuvanje pozicija njihovih rukovodstava. PUPS je u sunovratu, ali njegov predsednik je na državnom krmilu, i to je jedan od apsurda koji nas drži u dugom, teškom bunilu.
Može li se o svemu ovome govoriti javno? Može, naravno, ali sve je više ezopovskog jezika, a sve manje prostora. Čuveni teoretičar medija Maršal Makluan, rekao je da cenzura u stvari ne postoji, i da se o svemu može govoriti. Osvajanje slobode zavisi od sposobnosti da se ona osvoji. Niko je ne udeljuje, pa ni voljena vlast. Ali, autocenzura je proizvod opravdanog straha. Sarapin problem je već apsolviran, a i Olja Bećković je ostala bez mogućnosti da radi. Nadam se, samo privremeno, mada, ko bi ga znao. Garsija Markes, novinar, misli da informativna klaustrofobija izaziva buntovni refleks, jer nema drugog izlaza. Dakle, ovde nije reč o strahu autora, dobro poznajem i Olju i Sarapu, nego o brizi činovnika koji ih „uređuju”. Odmah se tu otvaraju mesta za novinarske suklate, priučene apologete i servilne obožavaoce.
Na taj način je cenzura, u vidu iracionalne autocenzure, spuštena na najniži mogući nivo, na kome o slobodi medija odlučuju neuki i nepismeni, jer samo tako umeju da pokažu svoju podobnost i odanost. Pritom, to niko od njih ne traži, bar ne u obliku zahteva za klasičnim gašenjem novinarskog jezika. Ali oni uporno nude to što imaju, i koriste klimu kako bi što bolje unovčili svoju beznačajnost.
U ovde ovlaš opisanom ambijentu, premijer dobija priznanja iz inostranstva za svoje reformske poduhvate, ali se čini da nema dovoljno dobru podršku svoje stranke i koalicionih ortaka. Njegovi pobočni saradnici su bez snage da dovrše, čak i da započnu svoje poslove, i to je već dovoljno širok prostor da premijer stalno dokazuje kako sve mora da uradi sam.
On to naravno ne može, jer to ne može niko, ali sam je stvarao takav sistem. Mada se, i pored nekih indikatora koji se nude putem istraživanja i utisaka, ne mogu složiti sa stavom da je u Srbiji reč o nekoj vrsti „plebiscitarne tiranije”. To jest, postojanja onog hibrida, koji jakoj ličnosti daje pravo na svevlašće „po volji naroda”.
Takav sistem apsolutne vlasti, nastao na temeljima ljubavi većine, u suštini je neodrživ, jer je obožavanje vođe u Srbiji teško odredivo osećanje. Ako nam uskoro ne bude znatno bolje, emocije će se ugasiti brže no što su planule. Dakle, ako je ovo u Srbiji neka vrsta željenog despotizma, taj sistem je dostojan svakog sažaljenja.
U svemu što izaziva nesanicu i depresiju, saznali smo da je naša Marijana Milosavljević poklonila teško oboleloj prijateljici bubreg. Božanski dar, vest zbog koje vredi živeti.
Ljubodrag Stojadinović
objavljeno: 06.10.2014.









