Izvor: Politika, 04.Nov.2012, 10:22 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Isplati li se sanjati?
Pročitao sam sve tekstove u ovoj rubrici i većina u meni izaziva samo tugu. Tugu, jer u njima prepoznajem sebe kroz nekoliko godina. Tek mi je dvadeset i jedna, prije dvije godine došao sam u Prag kao stipendista Češke vlade, sada tu studiram i, sve u svemu, smatram sebe jako srećnom osobom.
Ovaj grad je prelijep, zemlja je uređena, sve funkcioniše kako treba, od državnog aparata do gradskog prevoza. Ništa spektakularno, naravno, ali kada dolazite sa naših prostora, sve što >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << radi kako treba fascinira vas i izgleda vam kao bajka. Šalterska službenica nije se izgalamila na mene zbog svakog pitanja koje se tiče nostrifikacije diploma. Gradski prevoz je pouzdan, dobro organizovan i prilično jeftin (barem za studente). Studentska služba na fakultetu zapravo pomaže studentima! Možete li da vjerujete? Moj brat koji studira u Beogradu i dalje ne može.
I onda se pitam, iz kakve to zemlje dolazim kada mi je čudno ako ljudi rade svoj posao, posao za koji su plaćeni, sa osmijehom i osjećajem da je i sa druge strane tog šalterskog stakla zapravo ljudsko biće?
Da, da, moj život je idila, ispunio sam taj srpski san već sa devetnaest godina – otišao sam iz svoje Otadžbine. Čemu onda tuga na početku ovog teksta? Jer ne znam da li još uvijek vjerujem da mogu promijeniti svijet. Vidite, ja sam pomalo čudan... Volim svoju zemlju. Ne mogu da zamislim svoj život bilo gdje drugo. Volim ja i da putujem, da upoznajem nove ljude, nove kulture, da naučim i novi jezik i provedem mjesece ili godine na nekom novom mjestu, prepunom stvari koje čekaju da budu otkrivene. Ali ni za šta na svijetu ne bih mijenjao osjećaj povratka kući, u svoj dom, u svoju Otadžbinu. Istina, naši ljudi su često nevaspitani, prosti, jedini način zarade vidimo u prevari, naše sredine su često malograđanske, imamo mnogo sitnih duša, skloni smo spletkarenju, ogovaranju, izdajama...Tu su samo neke od naših čestih mana. Ali uprkos tome, ja taj narod volim više od svega. Izlizano je reći da imamo široku dušu, ali zaista imamo široku dušu! Nigdje se ne veseli kao kod nas, nigdje vam se neće tako od srca obradovati kao u kafani, onoj pravoj, našoj, nigdje se čovjek ne može tako odmoriti... Barem ja ne mogu.
Zli jezici će reći da i nismo ni za šta drugo do za lumpovanje i provod. Nije istina. Postigli su Srbi mnogo toga, imamo mi slavnu istoriju baš kao i slavne savremenike, ali tužno je što imamo sredinu koja to prečesto ne zna da cijeni. Tu opet dolazi ono naše spletkarenje, ta ljubomora sitnih duša koju nikako da shvatim. „Kad nemaju talenta da grade, imaju jezik da ruše“, reče jedan naš pisac...
Ali sam ja uvijek imao neku vjeru da to mogu promijeniti. Ne sam, naravno. Znam mnogo mladih, obrazovanih i hrabrih ljudi koji dijele moja razmišljanja i koji su spremni da se bore. Ipak, ta naša vjera, ta ubjeđenost da možemo promijeniti svijet mijenjajući sebe, da je sve samo nas čekalo, sve više i više kopni. Jer svaki put kada mi nešto damo Otadžbini, kada se neko od nas vrati sa željom da promjeni nešto, kada odbijajući da se odreknemo svog državljanstva tražimo pomoć od naše države, nailazimo samo na psovke, osude, pokušaje prevare i taj zastrašujući državni aparat koji kao da je pravljen sa ciljem da nas sve odbije od Matice.
Skoro svi tekstovi u ovoj rubrici govore baš o tome, a opet se ništa ne mijenja.
Ne bih previše da dužim, sve to već znate. Moje pitanje za sve vas koji ovo čitate je prosto – isplati li se sanjati neku bolju Srbiju i za nju se boriti? Jesam li lud ja jer mislim da zaslužujemo bolje, ili su ludi svi oni koji se sa ovakvom državom prećutno slažu?
M. S. Prag, Češka Republika
...........
NAPOMENA: Molimo vas da imate u vidu da nije dozvoljeno prenositi tekstove sa rubrike bez prethodnog pisanog odobrenja autora i Politike Online jer se time dvostruko krše autorska prava. Nepoštovanje ove zabrane proizvešće zakonske posledice. Redakcija.
objavljeno: 04.11.2012.
