Izvor: NoviMagazin.rs, 10.Jun.2016, 13:27 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Intervju Lordan Zafranović: Naš krik protiv zla nije dao efekta
Proslavljeni jugoslovenski režiser, učenik čuvene praške škole i novog talasa, objašnjava kako pravi filmove, koliko je važan scenario, zašto su za njegov rad presudni dokumentacija i istorijska građa, kako je istina o Jasenovcu delovala na njegovo stvaralaštvo, zašto je morao da napusti domovinu i postane državljanin Češke i zašto je nekada bilo lakše snimati filmove nego danas
Razgovarali: Nadežda Gaće, Mijat Lakićević i Jelka Jovanović
>> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << />
Već je decenijama veliki filmski režiser Lordan Zafranović izgnanik iz sopstvene domovine, živi u Češkoj, gde je dobio državljanstvo. Autor kultnih filmova “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije” i “Večernja zvona” ovih godina pokušava da snima i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali sa malo izgleda da će uspeti iako ima mnoštvo ideja, starih i novih. Razgovor ipak počinjemo temom koja i njega kopka, kako bi da ima novca kroz film prikazao, izrazio, raspad Jugoslavije?
“Bio bi to jedan tužan film, depresivan”, kaže Zafranović za Novi magazin: “Radio sam sada veliku seriju o Titu, razgovarao s tim starim ljudima, tako da sam se nakupio svjedočanstava o tome šta je zapravo bila Jugoslavija. Radio sam ga na mediteranski način, stavio sam more kao neprolaznu stvar, sve ostalo je bilo prolazno, tako sam dao historiju epohe koja je bila i nestala. Pod tim mediteranskim osvjetljenjem gledao sam na tu našu bivšu zemlju, imala je uspona i padova, učinilo mi se da se ponovila jedna rečenica mog profesora sa Akademije u Pragu kad sam ga pitao kako to da je devedesetih češki film, koji je bio veliki, vrh i u organizaciji i rezultatima, odjedanput pao. On je rekao da ono što je na vrhu sroza se u prašinu, pa onda se kreće iz početka. Tako i Jugoslavija sa aspekta filma, ali i svega drugog, vjerojatno da je bila na vrhu civilizacije i zato se srušila. Ta tvorevina više nije mogla egzistirati u obliku u kojem je bila.
Naravno, kad bih radio film o tome postavljao bih razna pitanja na koja bi istraživači donosili odgovore i na kraju bi i sam film odgovorio šta se zapravo desilo. Ovako, niti sam ja istoričar, niti sam filozof, niti se bavim tim spekulacijama nego samo analiziram dokumentaciju koja bi mogla biti relevantna za generacije koje će doći. Vrlo rijetko pravim filmove za vrijeme u kojem živim, uvijek mislim na gledaoca koji će to gledati kasnije, da vidi na koji način smo razmišljali, čemu smo se smijali, zašto plakali, šta su bile teme, kakve su nam bile opsesije, neki dokazi da smo bili misleći, ozbiljno shvatali sredinu u kojoj živimo, bili odgovorni ljudi. Zbog toga je film opasna umjetnost, nije kao teatar, ne nestaje kao bljesak, ostaje u kutiji i kad se izvadi iz nje, kad prođe svijetlo kroz njega on oživi. To su istine do kojih dođem. Ne tvrdim da su apsolutne, ali to je osobno iskustvo prožeto dokumentima u nastojanju da izađe u filmskoj formi.”
*Naravno, sam izbor sagovornika sugeriše stav. Šta vaše dugo iskustvo u Jugoslaviji govori o njoj?
Ja mogu govoriti kao razočarani umjetnik, birali smo teške teme za koje uopće nismo bili sigurni da će proći, a kada su prošle imali smo ogromne posljedice. Govorim, recimo, o temi Jasenovac, pa o temi koja je bila razlog moje emigracije – Artukoviću, pa ranije “Okupaciji u 26 slika”; to su filmovi koji su izazvali reakciju, što je normalno, ali razočaravajuće je što smo mi mislili, Mirko Kovač, Filip David i ja, ta klapa, mislili smo da radimo krik protiv tog zla, da se ne ponovi. Osjećali smo da se može ponoviti. Govorim sada o raspadu Jugoslavije, agresivnom nacionalizmu koji je i danas prisutan u svim sredinama. Kada se to ponovilo po istom scenariju po kojem smo radili i preko filma upozoravali što se može desiti, bili smo potpuno razočarani; naši filmovi nisu ostavili efekat, nisu proizveli boljitak. Oni su za mene kao autora postali problem, ni za koga više, ja sam morao otići iz vlastite zemlje, a onda i moja familija, svi su otišli k vragu, izopćen sam.
O tome se može pričati, možemo pričati o političkoj svijesti, o autorskoj svijesti, ali oni su analizirani politički, niko nije gledao formu, šta autor nudi, sve je bilo “za” ili “protiv” i svrstavano u političke pretince. Onda je došlo do tog meni i danas nejasnog obilježavanja kao kontroverznog autora. Šta to znači kontroverzno? To mi niko ne može objasniti, a nema članka u kojem me ne označavaju tako. Zašto? Zato što je tema kontroverzna?
*Da li ste krajem sedamdesetih kada ste pravili “Okupaciju” sa onom antologijskom scenom brutalnog ubijanja u autobusu bili svesni da se to može ponoviti ili ste samo hteli da se zna šta se dogodilo?
Gledajte, 71. godine je također bio nacionalizam koji je mirisao na zlo u Hrvatskoj i onda su ljudi kao Mirko Kovač, kao Filip David, kao ja, tražili temu koja može poslužiti kao upozorenje. I, naravno, kako ja cijelog života imam istu formu, polazim od ljepote i u ljepotu, svijetlo, uvlačim tamu – možete napraviti geometrijski prikaz filma iznutra – “Okupacija” počinje široko; lijepi grad, lijepi ljudi, fenomenalna široka muzika, sve ide lako, a onda je pomalo uvlači tamno, tamno, tamno i na kraju kad se više ne može razvijati pukne u sceni autobusa i nastane masakr. Ta scena je proizvela toliko šoka da se više nije moglo raspravljati o formi filma. Da li smo u tom smislu pretjerali i da li je taj kontrast tog strahovitog zločina koji se tamo zaista desio prejak, da li je trebalo od tog zla, od tog jakog vina napraviti malo bevande, to je sad veliko pitanje?
Interesantno je da smo zbog toga izgubili Oskara, imali smo strahovite šanse jer su Karl Malden, tada predsjednik Akademije, i Den Tana bili oduševljeni filmom, ali su zbog ženskog dijela Akademije tražili da se izbaci sedam minuta tog masakra, napravi maksimalno tri minuta i garantirali da će film dobiti Oskara. Ni Kovač niti ja nismo na to pristali i uvijek mislim šta bi bilo s mojim kasnijim djelom da je bilo tako? Međutim, nikada tu odluku nisam doveo u pitanje, bio bih nesretan da napravim kompromis, ne bih mogao sebe pogledati. Ja sam u filmu počeo kao dijete, film je za mene svetinja i nema rasprave o tome.
*Kažete da je film svedočanstvo za nove generacije, imate dva sjajna filma o Jasenovcu i Artukoviću koja su u bunkeru. Zašto film o Artukoviću ne može da se prikaže ni u Hrvatskoj ni u Beogradu?
Bio sam kod predsjednika Josipovića i premijera Milanovića, sticajem okolnosti znao sam ih i prije, rekao sam im povodom dizanja ruku u ustaški pozdrav “za dom spremni” po stadionima i da bi trebalo ljudima da prikažemo taj film. Ako ništa drugo, da ta mlada generacija vidi za šta diže ruke. Međutim, bio je tu i Radman, bivši komunista, ali plašili su se i jedan i drugi i treći da ne izgube birače. Film do danas nije prikazan širokoj publici, prikazan je na nekim mojim malim retrospektivama, za zatvoreni krug ljudi. Interesantno je da ni srpska televizija to nije prikazala, kao da postoji dogovor.
Taj film dovodi u pitanje sve, sumnje o kojima sam govorio, komunicira sa svim djelima koja sam napravio, otvara jednu ogromnu zločestu epohu NDH koja je analizirala do krajnje mjere koliko se moglo po dokumentima koji su prvi put viđeni, od rušenja židovske sinagoge, pa do još nekih scena koje niko nije ranije vidio. Bila je to civilizacijska potreba da se prikaže, znam da je bjesnio rat i da je bilo teško očekivati da se tada prikaže, ali ne vidim razloga da se danas ne prikaže. Čak sam pristao da bude i diskusija s ljudima oprečnih gledišta, samo da se prikaže, ali ništa.
*Za vas je bilo potresno suočavanje s Jasenovcem i Gradiškom. Je li to bio okidač za vaša dela?
To je bio okidač, mi smo još iz kino-kluba bili sjajna grupa eksperimentatora, nedavno je po Americi išla retrospektiva i čak se pominje da smo možda bili bolji i od francuskih eksperimentatora, bilo nas je pet-šest, odatle su korijeni, kasnije sam nastavio. Moj prvi igrani film je “Nedjelja”, moj diplomski rad, imao sam 22 godine, kasnije sam napravio “Valcer”, “Ave Mariju”, to su filmovi koji su obišli cijeli svijet. Onda sam došao do Jasenovca, od tog šoka desila se ta prekretnica da film stavim u funkciju dokumenta, tada je krenula “Okupacija” i svi filmovi koje sam radio. Imao sam sreću da sam se spojio sa izvrsnim književnikom Kovačem, imali smo ogromnu publiku, “Okupacija” je u Beogradu imala 700 hiljada gledalaca, u Zagrebu 300 hiljada, u Splitu skoro pola stanovništva, prodana je u masi zemalja, dobili smo četiri-pet honorara iz prodaje jer smo prije toga svojim honorarima učestvovali u produkciji.
*I svuda je scena iz autobusa trajala sedam minuta?
Svuda, sem što su vjerojatno u Rusiji nešto skratili. Film je obišao cijeli svijet, od Kine do Amerike, bio je to veliki uspjeh i trebalo je da nastavimo, pa smo napravili još dva filma; “Pad Italije” koji se događa u mojoj Maslinici, to su neka lična iskustva iz familije, pa “Večernja zvona” rađena po Kovačevom najboljem romanu “Vrata od utrobe”. Htjeli smo da nastavimo sa Simom Matavuljem, prekrasnom pričom “Kraljica ljepote”. Onda je došlo vrijeme koje je došlo, odbili su nas, Matavulj je srpski pisac, Kovač je srpski pisac, ja sam srbofil. Matavulja su izbacili iz lektire.
*Ali, recite nam kako je to vaše suočavanje sa Jasenovcem izgledalo?
Slučajno sam snimao neki dokumentarni film i kada sam ušao unutra bilo je zaista iznenađujuće, ne toliko ta masa ubijenih nego način na koji su ljudi ubijani; to me je potpuno izbacilo iz kolosijeka kao ljudsko biće. To je nešto najmizernije što ljudski stvor može napraviti, a onda sam shvatio da su to radili ljudi koji žive oko mene, moji susjedi. To je i danas tako. Vraćali smo se svi potreseni i da bismo izbacili iz sebe taj užas počeli smo u kombiju naglas pjevati arije iz nekih opera. I pjevali smo sve do Zagreba. Šok je trajao nekoliko dana i onda sam sebi rekao da moram napraviti film.
*Vaš otac je bio komunista...
Veliki socijalista, još dvadesetih je organizirao štrajk lučkih radnika u Splitu. Pitao sam ga kako nije pao za vrijeme Staljina i Tita 48, a on kaže: “Imao sam sriću, bija sam u Bariju u nekoj delegaciji i tamo smo posluživali rusku delegaciju. Bili su tako puni sebe da nije uopće bilo dileme Tito ili Staljin.”
*Živite u Češkoj, ali i dalje ste Dalmatinac.
Naravno, sad sam pisao dnevnik za Radio slobodna Evropa i rekao sam da je moja najveća tragedija da ću umrijeti kao Čeh. Ali, Češka nam je pružila sjajno školovanje, to je zemlja sa visokom stopom kulture, tamo je vrlo cijenjena filmska umjetnost, tamo su autori cijenjeni, za razliku od ovih naših divljih hordi. I ostao sam tamo, ali nisam mogao snimati dok nisam dobio državljanstvo. Sada pripremam snimanje “Karuza”.
*Splitska priča?
To je legenda koja se prepričava pola stoljeća u Splitu, ja se sjećam tog Karuza. On je umislio da je duh velikog Karuza ušao u njega i da bolje pjeva od Karuza, pjevao je po splitskim trgovima, dok ga netko od bogatuna nije uvjerio da je odista bolji od Karuza i da će dobiti poziv iz Metropolitena. I počela je organizacija i manipulacija, cili Split ga je ispraćao; obukli su ga kao Karuza u bijelo odjelo, bijeli šešir, bijele cipele, došao je brod veliki skoro kao Titanik i svih pet hiljada stanovnika ispratilo ga je kao da ide na okean. To je bila manipulacija, brod je krenuo oko Marjana, ljudi su trčali kao u stampedu pet kilometara da bi ga dočekali kobajagi u Njujorku, usput su mu dali pokvarene kamenice, on se usra i usran došao i vidija da je velika prijevara.
To je koska filma, ali on ima čitav niz radnji, dalmatinskih šala sa dosta surovosti. To mi je životni film koji moram napraviti, to mi je korak dalje od Felinija, a mislim da bi ta vrsta filma imala čak i komercijalni uspjeh.
*Čija je produkcija?
Za sada češka, pregovaramo sa Denijem de Vitom da napravimo ugovor i da nam distribucija bude velika.
*Surovost i manipulacija, da li je to naš mentalitet?
Mislim da je, na svojoj koži osjećam tu manipulaciju cijeli život, to da te koriste razne politike i odbace, čas si gore čas si dolje. Manipulacija umjetnikom je svakodnevna tema.
*Nama vas na području bivše Jugoslavije?
Ne, pokušao sam da se vratim u Hrvatsku, nije išlo. Sve je bilo organizirano da se maknemo, Grlić je otišao u Ameriku, ja u Pariz, pa Češku i mislim da je to bilo čišćenje terena za tu neku sivu masu autora koji danas rade. Zagrebačka akademija pravi neke filmove koji ni izdaleka nisu dosegli ono što smo mi radili.
*Mislite na češku školu?
Da, tu grupu autora. Prije dvije godine pozvao sam ih sve u Zagreb na moj jubilej i svi su došli osim Verzotija, koji je reka: “Lordane, ja bi doša, ali ne bih moga podnijeti da vas vidim stare. Hoću vas u uspomeni kad ste bili mladi i lipi!”. Bilo je to dobro organizirano, sedam dana su prikazivani filmovi, ne samo moji.
*Ko je sve bio?
Goran Marković, Pega Popović snimatelj, Srđan Karanović, doveli smo i Karpa Godinu, bio je naravno Grlić, Zalar snimatelj. Veliki češki krug, Kusturica nije doša jer su se svi svađali s njim osim mene.
*Ove godine ste nagradu “Ranko Munitić” dodelili Godini.
Da, njega strahovito cijene u Ljubljani, imali smo tamo i vrlo živu diskusiju na projekciji “Okupacije”.
*Razmišljate li da se udružite i nekako menjate te nove granice, pomerate ih?
Film je bio most, čini mi se da su manje koprodukcije to već uspjele, koliko vidim nema filma koji se na teritoriju bivše Jugoslavije ne radi koprodukcijski, a i tržište je tako veće. Kino se ukinuo, nije što je bio, ali dolaze srpski filmovi u Zagreb, hrvatski ovdje, filmadžije su prisiljene da budu zajedno zbog ekonomskih razloga. Film je medij koji upućuje jedne na druge, pogotovo kad se govori isti jezik, a jezik nije samo komunikacija.
*Iako ste građanin Češke, Split je vaše odrastanje, prošlost. Šta je za vas prošlost, sadašnjost, budućnost?
Šta je prošlost? Gomila nepoznatih stvari. Meni se čini da bismo mogli govoriti o vremenu u kojem živimo moramo uzimati teme iz provjerenih epoha, bez obzira koliko bolnih. To nisu historijski filmovi, to su savremeni filmovi sa milenijumskim temama, uzimamo ih zbog toga što su prepoznatljivi u dobu u kojem živimo. Historija je nama stvaraocima dosta važna, ona je izvor i korijen onoga u čemu živimo, onoga od čega smo napravljeni, zato ona na nas ostavlja strahovito veliki utjecaj. A što se više historije analizira, što si dublje u historiji, bliži si vremenu u kojem živiš. Znam kad istražujemo nešto – to nas provocira da tražimo dalje, neizmjerna je količina toga, u jednom trenutku moraš prekinuti istraživanje inače bi moglo trajati stoljećima. Recimo, “Okupacija” nema niti jedan kadar da nije skinut sa fotografije iz tog doba koje su u Muzeju, dokumentarni snimci na Stradunu organizirani su prema fotografijama; zbog toga taj film boli, ne može niko kazati da se to nije desilo. Ne mogu reći da nakon masakra u autobusu nisu digli tu zastavu na koju ova nova Hrvatska strahovito liči, ali to nisam izmislio ja, oni su snimili.
*Kako se osećate danas u Splitu i Zagrebu?
Prvi put sam doša kad je pobijedio Račan. Gledao sam Luku i sve mi se nekako smanjilo, valjda je to taj moj utisak uskosti. Bile su tamo te horde crnih košulja koje su sa automatima kružile po gradu, Split se pretvorio iz crvenog u crni grad, nema više ni jedne jedine crvene zvijezde na grobovima. Familije su preko noći skidale zvijezde i stavljale križeve. Još gore je cijelo novo brdo tih mladića koji su poginuli, a ja ne znam za što su ginuli.
*Koliko je bila važna uloga Katoličke crkve u svim zbivanjima?
Historija Katoličke crkve je historija zla, sve što je danas organizirano u Hrvatskoj organizira Katolička crkva, nitko me ne može razuvjeriti da nije tako, ali interesantno je koliko to zapravo odgovara narodu. Sjećam se kad sam završavao taj film o ustaškoj državi povodom Artukovića, prelazim preko Trga republike, vidim ogromnu masu ispred Katedrale, uđem da vidim šta se dešava, a kardinal Kuharić kaže: “Evo, Zafranović će sada da napravi velike laži o hrvatskom narodu!”. Nisam moga doći sebi, bilo je to dvije godine prije nego je počeo masakr, morao sam se skloniti, otići. Niti su vidjeli film niti su znali šta radim, sudili su unaprijed.
*Šta želite još da radite?
Ima jedan autor Simo Miličić sa Hvara, bio je jugoslavenski orijentiran, za vrijeme Kraljevine je bio ataše, ubijen je u Bariju 1944. pod misterioznim okolnostima. Ostavio je dvije knjige priča, sve jednu bolju od druge. Mediteran, zgusnuto sve iznutra, iza škura, u tami. Vani je svijetlo, unutar je tama, tama je i u dušama. Ti odnosi su fantastično napravljeni, adaptirao sam jednu od tih priča “Sestre”, dobili smo neka sredstva za pripremu, ali biće čudo ako prođemo na velikom konkursu. Da ne raspredam priču, riječ je o dvije rasne sestre na otoku gdje dolazi bogati emigrant iz Čilea da se oženi. To je film koji ne vraća na početke, odnose, strasti, ono što ta priroda nosi.
Ovdje u Beogradu predlagali smo dramu “Bizarno” Željka Hubača, zajedno smo je adaptirali, poslali smo je i prošle i ove godine Filmskom centru. Nismo prošli. Prosto ne mogu vjerovati koliko je to sve zagađeno, za mene je razočaravajuće da neko s tolikim iskustvom nakon toliko godina ponudi nešto i ne prođe. Nisu pustili ni Šijana, ni Markovića, ni Paskaljevića. Još su, kao da bi bili objektivni, zvali člana žirija iz Hrvatske, pisca Jergovića.
*Da li je lakše baviti se filmom danas ili u vreme kada ste vi najviše stvarali?
Bilo je bolje nekad, iako su producenti bili državni bili su jaki, recimo Jadran film. Na američkim narudžbama se školovala čitava jedna generacija organizatora, scenografa, pa i glumaca. Bilo je dovoljno da danas razgovaramo o temi, ja napišem na papiru, dođem kod direktora, on pročita, pita šta mi treba. Ja kažem – pisac iz Beograda. Onda bismo otišli na Vis da pišemo. Dobijemo rentakar da obiđemo mjesta gdje ćemo snimati. Onda dođu pisci koji čitaju naš scenario, daju primjedbe. Ja danas ne mogu doći do Beograda jer nema ko da plati kartu, hotel, možemo se “vidjeti” preko mejla. Nema producenta, koji je nekada bio jedan od glavnih autora, duša filma.
*A stanovišta umetničkih sloboda, tada je vladala jedna partija?
Imali smo mi zabranjivanih filmova, mnogo problema, ali smo stepenicu po stepenicu osvajali tu slobodu. Razgolitili smo partizanke, išli u radikalnije stvari, uvukli novu formu. Bilo je cenzure, “Pad Italije” je zbog Saveza boraca bio zabranjen sedam mjeseci, ali prije Pule smo uspjeli da ga vratimo. Imali smo zabranu filma o samoupravljanju, nikada nije ugledao svjetlo dana. Bila je stalna napetost između naših filmova i ideologije, ali kako je Tito stario ideologija je popuštala.
Danas te cenzurira lošiji jer ne želi da napraviš bolji film od njegovog. Ne znam kako je ovdje, ali priča mi kolega u Hrvatskoj: dvije godine su njih troje, pa u narednom krugu novih troje, pa se oni vrate i sve se vrti u jednom krugu, bez obzira na kvalitetu. Tu i tamo ubace nekog debitanta. I kaže mi taj kolega, čitaju scenarije i, pazi perverziju, odobravaju one koji garantiraju lošije filmove od njihovih! A oni imaju dosta nisku ravan. Hrvatska daje 500-600 hiljada po filmu i ko je tu lud? Oni kupe dio tehnike, kameru, kupe dva džipa, jedan za sebe drugi za ženu, dio para potroše na svoju kuću, potroše tako 350 hiljada, za ostatak skarabudže film koji se raspadne prije premijere.
Gaga, Cica, Bata, najtananiji instrumenti
*Razgovaramo uoči komemoracije Bati Živojinoviću, nedavno je preminuo Gaga Nikolić.
Sa Gagom sam radio “Ubistvo u noćnom vozu” po Kovaču. Kad sam završio Akademiju morao sam napustiti Zagreb, došao sam ovdje i sa Cicom Perovićem i Gagom Nikolićem radio taj televizijski film. David je bio dramaturg, a film je rađen za otvaranje Drugog programa Radio-televizije Beograd.
Bata Živojinović je igrao malu ulogu u “Padu Italije”, ali smo mi bili dosta dobri prijatelji. Pamtim da nije htio kaskadera za opasnu scenu sa kočijom, ošinuo je konje, kočija je pojurila i on je u posljednjem trenutku iskočio. Konji su završili u moru. To je bilo teško za vidjet, pogotovo kad su poslije ubijali te slomljene konje.
Cica, Gaga, Boris Dvornik, s njima svima sam radio, to su najbolji instrumenti, Stradivari, s njima možeš činiti šta hoćeš. Imaju raskošni dijapazon svega, samo trebaš izabrati šta hoćeš. Tako i Bata, on je čudo koliko je filmova napravio, koliko se dugo održao. Dok smo radili kineske filmove tamo i kad bismo rekli da smo iz bivše Jugoslavije, svi bi govorili “Valter, Valter”. On je zaista ostavio tamo dubok trag.
Nova tehnika bez nove estetike
*U novinarstvu se kaže da je nova tehnologija uništila klasičnu profesiju. Kako nova tehnologija utiče na film, posebno na stvaraoce kakav ste vi?
Ja sam iz one mehaničke kinematografije, ovo sada je elektronska. Mehanička je podrazumijevala materijal, traku, projektor, imala je veliku strukturu, kako moj brat Andrija kaže, mogao si opipati film, dati mu dušu. Nekada smo imali ograničene role, prvo na tri minuta, 12 je bila najduža i naši su kadrovi najviše toliko mogli trajati, ja sam bio pristalica da kadar traje toliko dugo da se pretvori u realno vrijeme, da je vrijeme snimanja i gledanja filma isto. Najveća mana i vrlina elektronike je što kadar može trajati koliko hoćeš, to koriste moderne filmadžije koje je poznaju strukturu filma i montažu, pa na momente prave vrlo dosadne filmove.
Film, ipak, nije umro, prebacio se na elektroniku i dobio je ono što je nekada bilo gotovo nemoguće – trikove – i to je najveća vrijednost elektronike. Danas možeš praviti snove, ali još niko nije iskoristio mogućnost da napravi dušu, da se u odnosima među likovima pravi nešto čudesno, nije stvorena nova estetika. Ne znači da se neće desiti neki veliki film koji će odrediti tu novu estetiku. Nekada je bio nijemi film, pa film sa zvukom, pa neorealizam, pa novi val, posle čega se još ništa novo nije desilo.
