Intervju Aleksandar Kavčić: Ljudi u Srbiji su izgubili volju da se bore

Izvor: NoviMagazin.rs, 02.Jul.2020, 12:24

Intervju Aleksandar Kavčić: Ljudi u Srbiji su izgubili volju da se bore

Jasno je da su nam birači poručili da ne treba samo da rušimo vlast već i da treba da znamo šta ćemo sa državom i društvom dan posle.

Razgovarao: Milan Mišić

Da li biste, da ste u Americi uspeli kao Aleksandar Kavčić (51), postali profesor Karnegi Melona, jednog od elitnih američkih univerziteta, u svom doktoratu definisali algoritam koji je ubrzao tok informatičke revolucije i tim patentom (uz još sedam) finansijski se obezbedili za ceo život, >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << imali srećnu petočlanu porodicu i veliku kuću u elitnom delu Ostina (Teksas) i odlučili da to dobar deo godine zanemarite da biste pokušali da nešto promenite na političkoj sceni Srbije, na kojoj se posle minulih izbora čini da se ništa ne može promeniti?

Kavčić je bio sedmi na izbornoj listi Suverenisti, koja nije uspela da preskoči cenzus, ali u intervjuu za Novi magazin iznosi uverenje da borbu treba nastaviti uprkos tome što su ljudi u Srbiji “izgubili volju da se bore”.

*Šta vas je, kao vrhunskog profesionalca u svojoj oblasti, navelo da zaronite u ne baš bistre vode srpske politike.

Moj primarni motiv je filantropski rad u oblasti obrazovanja, pre svega zato što mislim da je ova zemlja potpuno izgubila kompas, da smo mi jedan narod koji je, kako to meni izgleda, “ubijen u pojam”, pa je jedini način da se izvučemo iz krize u koju smo dospeli – da grunemo resurse u obrazovanje.

Srbija danas je sve manje zemljoradnička zemlja, sela nam se prazne, postajemo urbano društvo, pa ako kao takvi želimo da budemo konkurentni, moramo da imamo industriju čiji će proizvodi moći da se izvoze, a za to je potrebno imati obrazovanu naciju.

Već na prvim koracima u filantropskom radu naišao sam, međutim, na otpor koji nisam očekivao, otpor ljudi koji su na pozicijama vlasti, dakle onih koji upravljaju, da bi mi se potom indirektno stavilo do znanja da se i u ovakvim inicijativama uvek neko pita “a koliko sam ja dobar”. Shvativši da taj način razmišljanja preovladava u strukturama koje upravljaju ovom zemljom, došao sam do zaključka da je jedini način da se čovek bavi obrazovanjem, poboljšanjem obrazovnog sistema, ulazak u politiku.

Ne sa ambicijom da isplivam kao vođa – politika se u Srbiji doživljava prevashodno kao borba za vlast, borba da se dođe do nekog vrha da bi se “vladalo” na prost feudalni način. Zaboravlja se na aktivizam: da je cilj bavljenja politikom promena, uvođenje u društvo nekih novih ideja koje mogu da ga pomere u nekom dobrom smeru. Ako se čovek politikom ne bavi tako, onda je bolje da se ne bavi.

*Zašto ste se opredelili za pokret Dosta je bilo, odnosno za listu Suverenisti?

Srbija je kao zemlja potpuno izgubila svoju privredu. Mi smo nekad ponosno sami gradili puteve, mostove, hidro i termo elektrane, pa i jednu nuklearnu, podmornice, avione… Danas gotovo da ničega od toga nema. Za sve nam treba nekakav stranac, bilo da je to Međunarodni monetarni fond, strateški partner ili strani investitor, strani ambasador, a ovih dana i strani lekari. Sve smo, dakle, prepustili uticaju stranaca, pa u takvom kontekstu i te kako ima smisla biti suverenista, boriti se da Srbija i srpska privreda ne budu u potpunosti zavisne, da nam drugi ne diktiraju uslove pod kojima će se naši ljudi zapošljavati gotovo isključivo u fabrikama u kojoj su samo jeftina radna snaga.

Mi se borimo da naša privreda, uprkos tome što smo mala zemlja, suvereno upravlja svojim resursima. Naš suverenizam je pre svega ekonomski. Mnogi, na primer, govore o poljoprivredi kao grani u kojoj možemo mnogo više nego sad. Ako se oko toga usaglasimo, onda ćemo štititi tu granu privrede, moramo da ulažemo i u mašine, opremu, traktore, kombajne, moramo ulagati i u domaće seme, u sisteme navodnjavanja, zaštite od grada, u celokupan ekosistem poljoprivrede, što uključuje i stočarstvo, prerađivačku industriju… To se čini carinama, poreskim olakšicama i slično.

Nije moguće niti svrsishodno zaštititi svaku granu privrede, ali one koje su od nacionalnog interesa moramo. Moramo u određenoj meri biti privrženi principima suverenizma jer, ako ne budemo, sve ćemo rasprodati

*Kako ocenjujete izborni proces i njegov rezultat?

Prvi je utisak velika razočaranost biračkog tela koje je, po mom mišljenju, potpuno diglo ruke od politike ne samo zbog ove vlasti nego i zbog prethodnih. Ljude je zahvatila apatija, izgubili su volju da se bore, a bojim se da ne nalaze više ni ideju za koju da se bore.

Svesni smo da najverovatnije 60 odsto birača ovoga puta nije izašlo na izbore, i u takvim okolnostima prvo što treba uraditi jeste da se građanstvo malo osvesti i shvati da ukoliko se ne bori, neće imati za šta da se izbori. Nama treba da bude jasno da nam biračko telo poručuje da ne treba samo srušiti vlast već i da treba da znamo šta ćemo dan posle. Birači nam jasno govore da ne žele da učestvuju u obaranju vlasti da bismo ponovo imali novi ne peti nego šesti oktobar, koji je metafora za neznanje šta uraditi sa državom, sa ovim društvom onog momenta kada se vlast promeni.

Birači su se u ovakvim okolnostima odlučili za bojkot. Znajući to, vladajuća stranka je sve svoje ubeđivačke i podmićivačke resurse usmerila na to da poveća izlaznost. U tome je, kako vidimo, u jednoj meri uspela, ali je dobila i rezultat koji nije želela: Skupštinu bez opozicije, čak i one “poželjne”, koju je vlast i stvorila.

*A rezultat sopstvene liste?

Mislim da rezultat Suverenista nije realan. Prema istraživanjima uoči izbora bili smo između 3 i 4 odsto, ali nas je napumpavanje izlaznosti potopilo, kao i, uostalom, neke druge stranke koje su realno mogle da budu iznad cenzusa. A ostvariti značajniji rezultat iznad cenzusa u ovakvim okolnostima za Dosta je bilo nije bilo moguće, pre svega zbog nedostupnosti medija. Podsetiću vas da smo mi jedina stranka koja se bori za promenu sistema i političke svesti ljudi u Srbiji.

*Lider vaše liste Saša Radulović često je tokom kampanje u negativnoj konotaciji pominjao Nemačku. Može li Srbija da se razvija bez dobrih odnosa i svestrane saradnje s najvećom evropskom ekonomijom i politički najuticajnijom državom EU?

Očekivati da će Nemačka biti zemlja koja će nas da razvija i koja će ovde da doprinese prosperitetu, po mom mišljenju je utopija. U poslednjih 20 godina Srbija je zemlja koja se ne odvaja od začelja Evrope. Mi smo po BDP-u po glavi stanovnika treći ili četvrti odozdo i odatle se već dve decenije ne pomeramo. Vlast se hvali procentima rasta, ali to liči na tim koji je 20 godina na začelju tabele, ali se hvali kako je podigao procenat šuteva na gol.

Iluzorno je očekivati da će jedan gigant kao što je Nemačka uložiti svoje resurse ovde da bi nas podigao, da bi nas obrazovao i time nas naučio kako da mu budemo konkurencija. Jedini koji nešto mogu da urade na ovim prostorima smo mi. Zbog toga moramo da shvatimo da samo Srbija nema alternativu, a ne da se busamo u prsa kako EU nema alternativu. Moramo da shvatimo da je Nemačka u suštini samo jedna globalistička sila.

Treba i da prestanemo da se dičimo podacima da najveću razmenu imamo sa EU, odnosno s Nemačkom, treba da shvatimo da smo kolonija i da je dosad svaka kolonija imala najveću razmenu baš sa svojim kolonizatorom.

*Kakav je vaš odnos prema evropskom putu Srbije?

To je zabluda. Moje je mišljenje da Srbija nikad neće ući u EU. Prošlo je 20 godina tog putovanja i ja mislim da ćemo, kao i Turska, u jednom momentu od toga dići ruke. Za nas će biti dobro kada shvatimo da nam taj Deda Mraz neće doneti poklone.

*Ali, nije li to i rezultat nespremnosti da se reformišemo i u organizaciji države i društva dostignemo evropske standarde, pre svega u vladavini prava.

Mi sebe moramo svestrano da reformišemo, ali ne zato da bismo zadovoljili EU ili Nemačku.

*Zar to što EU traži od nas nije u našem interesu?

Pogledajmo šta to traže od nas. Stalno nam poturaju neke šargarepice na koje se mi hvatamo. Tako smo imali predaju predsednika Miloševića Hagu, što nam je bio uslov da ostanemo na evropskom putu. Pa zatim ostale haške optuženike, među kojima i generale. Morali smo, zatim, da obezbedimo i održavanje gej parada, kao nešto takođe bitno za ostanak na evropskom putu. Doneli smo razne zakone kojima cilj nije poboljšanje našeg sistema nego zaštita evropskih korporacija. Zbog nekih od tih zakona mi, na primer, ne možemo da uvozimo američke automobile. A na kraju uslov će biti predaja Kosova, za šta ćemo opet dobiti samo “ostanak na evropskom putu”.

*Kako biste rešili problem Kosova?

Ja mislim da Srbija ima legitiman nacionalni interes na Kosovu, legitiman zbog teritorije, ljudi, kulturne baštine, ulaganja koje je imala, infrastrukture i sličnog. Postoje pritisci na Srbiju da se odrekne Kosova. Da Kosovo nije legalno i zvanično deo Srbije, ti pritisci ne bi postojali.

Kako zadovoljiti interese velikih sila i naš interes da Kosovo ostane deo Republika Srbije? Za to postoji nekoliko modela: recimo model Hongkonga, koji je teritorija Kine, ali pritom ima drugi sistem, jezik, svoju zastavu pod kojom se takmiči na Olimpijadama, ali nije u Ujedinjenim nacijama niti ima svoju vojsku.

Sličan primer su Portoriko i Farska ostrva. Postoje, dakle, rešenja kojima bi Kosovo imalo svoj poseban identitet, ali i ostalo deo Srbije. Ovo je inače i stav Dosta je bilo, a moje lično mišljenje je da bi neko od ovih rešenja, prilagođeno našim okolnostima, moglo da bude kompromis prihvatljiv svima, uključujući tu i velike sile i njihove interese.

*Uočili ste da se u analizama učeničkih PISA testova navodi da su oko tri odsto roditelja u Srbiji među 10 odsto najbogatijih roditelja na svetu. To znači da, s obzirom da nam je prosečna plata 500 evra, imamo drastične ekonomske i socijalne nejednakosti. Kako smo stigli do toga?

Dotle smo stigli sveopštom krađom. Ne samo da Srbija ima taj sloj ljudi koji su prilično imućni nego su oni to postali u okolnostima kada nama BDP stagnira. Ako BDP stagnira, a nejednakosti u društvu rastu, to znači da se neko bogati na račun nekog drugog. Ko se obogatio – pa jasno je da su to oni koji su na vlasti ili su joj bliski. Zato je ovde osnovni cilj borbe za vlast lov na plen koji ona donosi. A takvu vlast sve upadljivije podržava EU.

*Kao Amerikanac, kako doživljavate ovo što se događa u SAD i što liči na višestruku krizu: zdravstvenu, ekonomsku, društvenu, pa i političku?

Amerika je zemlja u kojoj radnička klasa ili, da je preciznije nazovemo dužnička klasa, veoma brzo na svom stomaku oseti šta se dešava u ekonomiji: to što se u roku od pet-šest nedelja nezaposlenost popne sa tri na skoro 20 odsto, kada 40 miliona ljudi ostane bez posla… Neki pritom misle da je ovu krizu izazvao Tramp, a neki prstom upiru na njegove protivnike.

Ja u ovom trenutku ne znam ko se tu bori protiv koga jer su nezadovoljne i pristalice republikanaca i pristalice demokrata: i jedni i drugi svoje nezadovoljstvo izražavaju na ulicama. Vandalizam je, naravno, nešto što treba osuditi, mada je to način da se stavi do znanja koliko je situacija ozbiljna.

U ovoj krizi se prepliću i interesi velikih banaka i multinacionalnih korporacija. Sve se događa i u vreme kada Kina jača, kada multinacionalne kompanije imaju interes da i dalje sarađuju s njom jer im proizvodnja u Kini i prodaja u Americi obezbeđuju ogromne profite.

Sa druge strane, mnogi su u Americi svesni da će nastavljanje tim putem – izmeštanja proizvodnje u Kinu – dugoročno oslabiti Ameriku. Ovo je prvi uočio Tramp, a ja mislim da će se ovom stavu, ako se useli u Belu kuću, prikloniti i predsednički kandidat demokrata.

Nastavak na NoviMagazin.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta NoviMagazin.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta NoviMagazin.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.