Izvor: Politika, 22.Nov.2013, 18:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Huk sa stadiona
„Kol'ko ćemo?”, upita ulični prodavac pereca jednu stariju gospođu, koja je zastala pred ulazom u Pionirsku Dolinu, omiljeno izletište Sarajlija nedeljom.
Baka pogleda unuka i upita: „A koliko je Džaja dao danas golova?”
Dvogodišnji dječak, dignu uz osmijeh tri prsta u vis skrenuvši pogled sa bake na čiku.
„Znači tri”, obrati se baka prodavcu, koji nevoljno pruži perece uz komentar:„ Mali, bolje bi ti bilo da navijaš za Saraj'vo”.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << />Nekih godina kasnije, srijeda uveče, pada mrak, a iz Grundingovog radio prijemnika dopire najava za direktan prenos utakmice Kupa Evropskih šampiona. Stanica prvog programa radio Beograda se na momente gubi, neki strani jezik pokušava da je sa vremena na vrijeme nadjača.
„Dobro veče sa našeg najvećeg stadiona”, začuje se glas Jordana Ivanovića. „Celog dana pristižu reke navijača iz najudaljenijih krajeva naše zemlje...„, ide dalje prenos, a dječak koji sluša sklapa oči i pokušava da se zamisli u toj rijeci koja ga nosi na stadion.
Huk navijača sa tribina „na koje ni igla više ne može da stane” nadjačava reportera koji najavljuje tim.
Utakmica počinje, a glasno, dugo „Zveeeezda”, odjekuje sobom.
Dječakovo tijelo drhti i on pokušava da svu svoju energiju prenese na teren, da pomogne svojima.
„Šansa!”, odjednom uzviknu reporter, a u sobi nastaje trenutak dug kao godina, napregnuto isčekivanje, i onda se začuje uzdah punog stadiona, pa potvrda reportera koji ponavlja i detaljno opisuje situaciju koja se dogodila.
Malo kasnije opet šansa i „Gol, gol, gol !”, pa pauza u kojoj se samo čuje gromoglasan huk navijačkog oduševljenja.
Slijedi skakanje po sobi od kojeg mora da je ludio komšija ispod.
Nekoliko godina kasnije taj isti, sad mladić, je na severu Marakane, sa šalom oko vrata, u nevjerici da se nalazi na licu mjesta i promuklim glasom bodri Zvezdu protiv Glazgov Randžersa na putu u finale.
U jednom trenutku Robi uzima loptu i namješta je da izvede slobodan udarac, a mladić već zna da će to biti gol. Zna, jer toliko smo jaki. I lopta, kao da ju je vodio onom istom snagom kojom je nekad pokušavao sa daljine da je uzaludno unese u protivničku mrežu iz svoje sobe u Sarajevu, sad ulazi u gornji desni ugao gola. A on nema više glasa da vrišti, samo skače dok ne izgubi dah.
A onda, kao da je nekom bilo krivo što je jedan tim nenadano uspio da se vine na krov svijeta, pa je odlučio da prekine tu čaroliju. Iz sad mu neprijateljskog rodnog grada isti mladić pakuje omanju tašnu sa najnužnijim stvarima i sprema se da spasava živu glavu od pomahnitalih bivših prijatelja.
Prvo na šta misli su dvije video kasete na kojima su zapisani najradosniji trenuci: utakmica protiv Bajerna i finale u Bariju. Ako ga uhvate sa „dokaznim materijalom” proglasiće ga četnikom i onda zna se. Ali, tako nešto samo tako ostaviti...to ne može. Tako nešto se nosi sa sobom, u grob.
Godine prolaze. Ovdje, negdje daleko, ne znaju za mladićev prvi život.
Ne znaju ni za taj tim, a i taj sport im se čini stranim. A kad se desi ponekad da mladić izgubi snagu, on se sjeti svih tih dana i ona mu se vrati kao da je hvata iz sjećanja, doletjelu iz one stare sobe, neke srijede, neke utakmice koja kao da još traje sve dok u ušima odjekuje huk sa tribina i ono glasno, dugo „Zveeeezda”.
Nik Kostić, Kanada
objavljeno: 22.11.2013
