Izvor: Politika, 30.Apr.2010, 00:28 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Hajka na glavnog analitičara
Teško da je iko od onih koji ga znaju mogao biti naročito iznenađen kada je Dejan Jović prihvatio ponudu predsednika Ive Josipovića da bude spoljni saradnik u njegovom uredu
Sredinom osamdesetih Dejan Jović je bio mlad junoša hrvatskoga novinarstva i politike. Još je išao u srednju školu i pripadao ekipi bliskoj Stipi Šuvaru, zagrebačkih novinara, pisaca i profesora, sve dvostruko i trostruko starijih od sebe, koja će pod naletima nacionalizma potonuti skupa sa svojim >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << mentorom, a Jović će se, u vrijeme dolaska Franje Tuđmana, naći u onome društvenom i intelektualnom sloju ljudi, diskvalificiranih i izopćenih iz dva razloga, oba dovoljna da čovjek završi u leprozoriju, ludnici ili grobu. Prvi se ticao njegovih nepokajanih političkih i ideoloških pozicija, a drugi činjenice da je klerofašistička vlast u njemu vidjela Srbina, i to onoga najneprihvatljivijega, jugoslavenskog tipa.
Ali umjesto da pristane na vlastitu sudbinu i pretvori se u jednoga od tisuća unutarnjih emigranata i simboličkih zatočenika savjesti, Dejan Jović se bacio na nauke. U Londonu je doktorirao politologiju, danas predaje na Odjeljenju za politologiju Univerziteta Stirling, povremeni je stručni konsultant Ministarstva inostranih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, dakle, čovjek takve karijere s kakvom bi komotno mogao reći da doživotno ne želi znati ni za Hrvatsku, ni za Zagreb. A imao bi svako emocionalno i moralno pravo na tako nešto, jer Jović je, na ovaj ili onaj način, iz Hrvatske – protjeran.
I umjesto da joj okrene leđa i ostavi je za sobom, on nakon Tuđmanove smrti provodi svoju resocijalizaciju: gradi paralelnu karijeru na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka, objavljuje kolumne u hrvatskim novinama i – sve u svemu – ponaša se poput kakvoga idealnog, uvijek dobronamjernog patriota. Pa teško da je iko od onih koji ga znaju mogao biti naročito iznenađen kada je prihvatio ponudu predsjednika Ive Josipovića da bude vanjski saradnik u njegovom uredu, sa zvanjem glavnoga analitičara.
Nakon što je premijerki Jadranki Kosor propao pokušaj da animira javnost u provođenju Josipovićevog opoziva, jer se u Sarajevu, pred tamošnjim parlamentom, nedvosmisleno, odredio prema Tuđmanovoj politici u BiH, te da tako provede neku vrstu unutarinstitucionalnog državnog udara, na lijevo orijentiranog i antifašističkog predsjednika, koji je vrlo ozbiljno namjerio miriti se sa komšijama, Kosorova je nasrnula preko državne televizije i pisanih medija koje kontrolira, te preko policije i dragovoljačkih udruženja. U istome onom ustašoidnom duhu, u kakvome su bile vođene slične kampanje u devedesetima, pokrenula je široku hajku protiv Dejana Jovića, optuživši ga, za početak, da je pisao Josipovićev sarajevski govor. Ali to, naravno, niti je dovoljno, niti ispunjava smisao i svrhu tuđmanovske rekonkiste, koja je povedena nakon Sanaderovog odlaska: Jovića je Jadranka Kosor optužila i da je ideolog treće Jugoslavije i špijun britanskih obavještajnih službi, da se srami Hrvatske pa u svojoj biografiji piše kako je rođen u bivšoj Jugoslaviji, te da je – strašnog li grijeha – negdje izjavio ili napisao da su hrvatski i srpski isti jezici. To nije izgovoreno, ali naravno da premijerka i njezine službe podrazumijevaju da svi mi znamo i da u njegovome imenu i prezimenu to čujemo, kako je Dejan Jović još i – Srbin.
Hajka koju Kosor vodi protiv Jovića dosad je najjasnija potvrda da Hrvatsku nastoji vratiti, koliko je god u njezinoj moći, na iste ideološke pozicije na kojima je bila u vremenima Tuđmana i Šuška. I što je još neugodnije, u obračunima s neprijateljima primjenjuju se iste metode. Ono što Tuđmanovoj duhovnoj kćerki – kako Kosorova samu sebe naziva u sentimentalnim intervjuima po ženskim magazinima – ne odgovara u toj njezinoj rekonstrukciji ideala i prakse iz devedesetih jest činjenica da Ivo Josipović ima ogromnu popularnost i podršku javnosti, te da je, iz različitih razloga, teško animirati bilo koga, osim onih koji već jesu ustaše, da se nadignu protiv Srba i njihovih jataka. Ono što joj, opet, ide u korist i što je dovelo do neke vrste terora i straha na javnoj sceni, jest to da danas nema ni Sorosa, ni međunarodnih posmatrača, koji bi, recimo, primijetili da Jadranka Kosor dijeli otkaze onima koji su se na HTV-u bavili stanom što ga je devedesetih dobila tako što su falangisti iz njega istjerali stvarne vlasnike, inače Srbe, ili da na urednička mjesta postavlja istaknute članove svoga stranačkog podmlatka. Valjda će, na kraju, neko iz Brisela to ipak primijetiti.
Miljenko Jergović
[objavljeno: 30/04/2010]
