Izvor: Blic, 26.Maj.2003, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Glumci jedu kruh sa sedam kora.
Glumci jedu kruh sa sedam kora.
Glumci žive od laskanjaMustafa Nadarević, jedan od najistaknutijih hrvatskih glumaca, prvi put zaigrao je na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu još kao student Akademije i u tom pozorištu ostao do danas. Osim u teatru, igrao je i u stotinjak TV serija i igranih filmova (među ostalim i glavnu ulogu u filmu 'Gospoda Glembajevi' Antuna Vrdoljaka). Dobitnik je više pozorišnih i filmskih nagrada i priznanja. No, Nadarević nije samo >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << glumac, već i režiser i pisac scenarija. Režirao je i tako zahtevne predstave kao što su 'Let iznad kukavičjeg gnezda' i 'Predstava Hamleta iz sela Mrduša Donja'. Sada u zagrebačkom 'Kerempuhu' priprema 'Balkanskog špijuna' Dušana Kovačevića, što je bio i neposredni povod ovom razgovoru za 'Blic'.
Kako ste se odlučili za režiju Kovačevićevog 'Balkanskog špijuna'?
- Nakon izvođenja 'Balkanskog špijuna' u Sloveniji (u Đurićevoj režiji, a sa Kavacom u glavnoj ulozi), mislio sam da bi bilo interesantno tu predstavu raditi i u Zagrebu, iako još uvijek živimo u nekim ludim vremenima, pa, eto, već neki ovdje govore: 'Zašto to radite, Kovačević nije naš pisac' itd. No, kada bismo tako razmišljali, onda bi nam i Čehov i Dostojevski bili mrski pisci, ili recimo, Šekspir, jer Englezi nisu baš brzo glasali za samostalnost Hrvatske (smeh).
Ko će igrati glavnu ulogu?
- Kada sam sastavljao ekipu bio sam na velikoj muci - tko da igra ulogu koju je tako sjajno igrao pokojni Bata Stojković. Mislio sam da je glupo da ja to igram i da se uopće uspoređujem s tako velikim glumcem, pa je u meni proradila turska lukavost, te sam tu ulogu dodijelio ženi, glumici Elizabeti Kukić, supruzi Fadila Hadžića. Siguran sam da će biti odlična. Znao sam da je velika glumica, ali sada, upoznavajući je bolje na probama, mislim da je gromada hrvatskog glumišta u tom fahu, komediji, i sretan sam što surađujemo.
Ne režirate baš često.
- Režiram samo onda kada me neka predstava jako interesira. A Duško Kovačević mi je dao kart blanš da mogu raditi to što želim i kako želim. Nadam se da ću se dohvatiti još nekih njegovih tekstova, ako budem imao vremena i mogućnosti, jer je on veliki pisac.
Je li teže biti režiser ili glumac?
- Ako se kaže haran režiser i haran glumac, dakle, vrijedan režiser i vrijedan glumac, onaj koji se u potpunosti predaje svom poslu, mislim da je ipak teže biti glumac, ali i da režiser mora biti glumac u sebi. Režiser se daje u toku rada na predstavi, teže mu je sve to usmjeriti, postaviti, ali kada završi predstavu on odlazi, a glumci ostaju sami. I svako veče iznova se daju, smiju, plaču, krvare. Znam po sebi koliko stradavam na ulogama, koliko me svaka obuzima. Već bih davno pukao da sam igrao previše, da sam išao iz uloge u ulogu. Mislim da je posao glumca strašno težak.
I slabo je plaćen. O penzijama da se i ne govori.
- Pa, znate, davno, nakon onog rata, u vrijeme Tita, mi smo imali plaće kao rudari. Nije slučajno na onoj prvoj novčanici bila slika rudara Alije Sirotanovića. On je u međuvremenu umro, a sirotanovići su ostali – zovu se glumci i jedu kruh sa sedam kora. Mislim u prvom redu na velike glumce, ne bilo kakve, već one najveće, koji kod nas u Hrvatskoj, na primjer, odlaze u penziju sa 250, 300, 350 evra, uz neki mali dodatak (za razliku od Slovenije, gdje odlaze sa više od 1.500 evra). Ti najveći kada odu u penziju žive najmizernije. I zapravo žive od pohvala, pa i laskanja. To im je neka satisfakcija i neki život. No, što ćemo, to smo izabrali. A možda baš ta tuga i ta muka daju neke rezultate.
Je li istina da se pripremate da radite i neki film?
- Da, želio bih napraviti jedan lagan jeftin film. Već sam ranije napisao neke scenarije. Sada ganjam novac za taj film. Nadam se da ću u tome uspjeti. No, u svakom ću slučaju snimiti film. Od takvih sam ljudi. Ako bude dobar, onda ću nastaviti da radim i taj posao, a ako ne bude, neću, jer je grehota o sebi misliti da jesi nešto što nisi.
Jednom ste izjavili da biste, da imate novaca, s nekoliko umjetničkih istomišljenika osnovali glumačku školu ili akademiju.
- To još uvijek mislim. Zašto Hrvatska ne bi imala barem dvije kazališne akademije, ako ne i više, kao što ih imaju, recimo, i Srbija i Crna Gora i BiH. A naravno da se ta ideja ne može realizirati bez novca... I ja sam sada (smeh), u ovoj ludoj euforiji koja je zahvatila Hrvatsku, također igrao lutriju, ispunjavao listiće, čak s nekim kolegama kupovao listiće po pola, i morao im potpisati da ću lovu, ako je dobijem, dati za film i za teatar. Nisam, dakle, kao ostali igrači lutrije, trebao razmišljati (smeh) što ću s tolikim novcima, jer je glavni zgoditak šesnaest miliona kuna. I u meni je bila luda nada da ću ih dobiti. Iako me, da sam ih dobio, više ne bi bilo - sigurno bih od stresa umro! Tako su se te moje sanje propale, neće biti ni teatra, ni filma, ni vikendice, a bogami - ni akademije.
Mira Babić-Šuvar
