Izvor: Blic, 16.Jun.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Glumac koji cepa drva u Lici
Glumac koji cepa drva u Lici
Igor Galo, glumac koji je igrao u šezdesetak hrvatskih i jugoslovenskih filmova i TV serija (među kojima su posebno zapažene njegove uloge u filmovima 'Imam 2 mame i 2 tate', 'Maškarada', 'Akcija stadion', 'Most' i 'Valter brani Sarajevo' i TV seriji 'Nepokoreni grad'), te u više stranih filmova i koprodukcija (među kojima je najveći uspeh postigao u filmu 'Željezni križ' slavnog Sema Pekinpoa), u poslednjih desetak godina mnogo se više bavio >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << zaštitom ljudskih prava i humanitarnom delatnošću te snimanjem video spotova, nego glumom. Sa suprugom Mirjanom u Puli je osnovao humanitarnu organizaciju HOMO i nebrojeno puta krstario bespućima Like da bi pomogao usamljenim starcima, da bi im doneo hranu, odeću i lekove, ohrabrio ih, a neretko im i iscepao drva. U gotovo nemogućim uslovima uspeo je u malom istarskom mestu Oprtlju da pokrene prvu međunarodnu smotru filmova o Istri i vezanih za Istru, koja će ovog leta biti održana po peti put.
Nakon dolaska hadezeovske vlasti, igrali ste samo u jednom filmu ('Zlatne godine' mladog režisera Davora Žmegača). Zašto samo u jednom filmu?
Nisam se previše trudio da dobijem neku ulogu, a nitko mi je nije ni nudio, valjda i zbog mog otvorenog neslaganja sa politikom nove vlasti, te angažiranja u zaštiti ljudskih prava. Moja supruga i ja već smo se 1991. i 1992. godine počeli boriti protiv nacionalne i vjerske diskriminacije, što u ono vrijeme nije bilo lako. Jednom ste izjavili da vas je ono što se događalo nakon 1991. godine podsećalo na film Dušana Vukotića 'Akcija stadion' o događajima iz 1941. godine, u kojem ste igrali mladića koji nije pristao na razdvajanje po nacionalnoj osnovi.
Mislim da film 'Akcija stadion' nije samo film o prošlosti Zagreba i Hrvatske, nego i film o budućnosti. Priča iz ilegalnog Zagreba 1941-1945. godine (ubistva, razdvajanja ljudi na nacionalnoj osnovi, istjerivanje iz stanova i slično), ponovila se 1991. godine! Paralela je neminovna. Direktna. Često sam mislio o tome da je Zagreb 1941. godine odreagirao na nepravdu, zlo, nacionalizam, fašizam, mnogo hrabrije i jasnije, nego 1991. godine. Jeste li poželeli da se film 'Akcija stadion' prikaže na Hrvatskoj televiziji, da ljude podseti na ono što se u Zagrebu dogodilo pre pedeset godina?
Kada su me 1995. godine napali da umjesto da snimam filmove o 'nama pobjednicima' idem u Liku da tamo pomažem nekim starcima, odgovorio sam da ću se vratiti u Zagreb i tražiti suradnike za nove projekte kada nova vlast omogući da se u kinima i na televiziji prikaže Vukotićev film 'Akcija stadion' i kada se jasno i efikasno odredi prema domaćem fašizmu i svakom obliku nacionalne i rasne diskriminacije! To se, naravno, nije dogodilo.
Pre pet godina organizovali ste u istarskom Oprtlju međunarodnu filmsku smotru koja se od tada održava svake godine. Kako ste došli na tu ideju i kako uspevate da je realizujete?
Na ideju sam došao kada sam vidio u šta su se pretvorili i kako izgledaju filmski festivali u Puli. Iako skromnih mogućnosti, općina Oprtalj je objeručke prihvatila tu ideju, a pomogli su mi prijatelji. Pomogli su mi Marta Drury iz San Franciska, zaljubljenica u film, sami Oprtalj, te Rade Šerbedžija svojim dolaskom i sudjelovanjem, ali i novcem. Kakav ćete program imati na ovogodišnjoj filmskoj smotri?
Na ovogodišnju sam smotru pozvao Nikolu Lorencina, filmskog režisera i profesora na Filmskoj akademiji u Beogradu, koji ima cijeli opus filmova o Istri. Radi se o veoma zanimljivim dokumentarnim filmovima. Mislili smo da ćemo te filmove prikazati na prošlogodišnjoj smotri, ali su nam planove pokvarili napadi NATO. Veoma oštro ste reagovali na napade NATO na Jugoslaviju.
Oni su me užasnuli. Smatrao sam i smatram da je to bila anticivilizacijski čin, veliki promašaj i poraz svjetske politike. Supruga i ja smo te napade javno osuđivali, ali smo zbog medijske blokade teško prodirali u javnost. Znali ste što znače razaranja i gubitak ljudskih života. U to ste se uverili obilazeći razorenu Liku i druge krajeve u Hrvatskoj. Posebno vas je šokiralo razaranje kulturnih spomenika i institucija kulture.
Mislim da je razaranje kulturnih muzeja, škola, spomenika... bilo strašno, a o tome se uglavnom ne govori. U nekim je mjestima nakon 'Oluje' sve to satrto do temelja, na primjer u Srbu i Donjem Lapcu (u Lici). Uništene su škole, biblioteke, muzeji, kina. Pocijepana kino-platna i razbijeni projektori. To znači da se nije radilo o nekoj spontanoj reakciji, bijesu i osveti, već o smišljenom, planiranom uništenju svih kulturnih spomenika i institucija. Netko je sve to morao smisliti. Kako u zabačenim selima Like tamošnji ljudi reaguju kada vas vide? Da li im kao poznata filmska i TV faca delujete nestvarno u toj sredini?
Oni su toliko preokupirani svojim brigama da ne mogu ni pretpostaviti da im je u posjetu došao 'onaj glumac'. A i inače su nepovjerljivi prema posjetiocima dok vas ne upoznaju. Kada smo nakon 'Oluje' dolazili u lička sela, obično ne bismo zatekli nikoga. I ono malo ljudi što je ostalo ili se vratilo, sakrilo bi se čim čuje zvuk automobila. Tek bi se kasnije, nakon poziva i uvjeravanja da dolazimo s dobrom namjerom da im nosimo namirnice (ulje, šećer, brašno, kavu, lijekove itd.), počeli oprezno pojavljivati. O tim bi se doživljajima mogli napisati romani. Mira Babić
