Izvor: Blic, 06.Feb.2004, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Doba nevinosti
Doba nevinosti
Igor Mirković, TV-novinar i dokumentarista, rođen je u Zagrebu 1964. godine. Diplomirao je politologiju na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Od 1989. godine radio je kao televizijski novinar i urednik. Autor je brojnih dokumentarnih emisija i političkih magazina.
Za dokumentarne televizijske reportaže dobio je više domaćih i međunarodnih nagrada. U najužem je kreativnom timu Motovunskog festivala. Od 1998. godine režira dokumentarne filmove. >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Film 'Novo, novo vrijeme' (priča o političkoj borbi u prvim parlamentarnim izborima nakon smrti Franje Tuđmana), koji je radio zajedno sa Rajkom Grlićem, bio je jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u proteklih deset godina. Njegov najnoviji (97 minuta) film 'Sretno dijete', koji se bavi rađanjem i usponom muzičkog novog talasa na prostorima bivše Jugoslavije krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, izazvao je ogromno zanimanje javnosti. Uvršten je i u program beogradskog FEST-a. Iz obimnog materijala koji je sakupio u pripremi filma, a nije ga iskoristio da ne bi 'opteretio film', Mirković je priredio knjigu eseja pod istim naslovom ('Sretno dijete'), koja je promovisana istog dana kada je održana i zagrebačka premijera filma. Zašto ste obuhvatili samo razdoblje od 1977. do 1982. godine?
- U razgovoru s junacima mog filma, s muzičarima novog vala, učinilo mi se da svi oni misle kako te godine završava period nevinosti, u kojem su stvarali muziku bez predumišljaja – i ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da su sve ključne pjesme zagrebačke nastale u tom intervalu. Kako je to film o vremenu nevinosti, htio sam ga završiti prije negoli se pretvori u nešto drugo. Premda sam tom odlukuom ispustio desetke zanimljivih i važnih grupa koje će se pojaviti poslije. Zbog čega naglašavate da je film muzički, a ne dokumentarni?
- Zato što nije objektivan, nego posve subjektivan. On govori o jednom bivšem tinejdžeru i njegovoj fascinaciji Azrom, Električnim orgazmom, Filmom, Haustorom, Idolima… on nije dokumentaristički prikaz povijesti tih grupa, i čini mi se da više podsjeća na filmove kao što su 'Američki grafiti', negoli na 'BBC-ovu povijest rocka'.
Jesu li poznati beogradski rokeri novoga vala odmah prihvatili saradnju na filmu?
- Da, i to je bilo ključno da se film uopće dogodi. Njihove kolege u Zagrebu uglavnom su bile dobro informirane i o projektu i o mom ranijem radu i prije negoli sam ih kontaktirao, pa sam nekako od početka podrazumijevao da ću ih imati u projektu. U Beogradu tog predznanja nije bilo i prilično sam strepio kako će reagirati kada ih nazove nepoznat čovjek i kaže im: 'Dobar dan, ja sam o vama naumio snimati film, ali to ne mogu platiti'. Ipak, naišao sam na puno dobre volje i to je bilo presudno. Zašto je 'ključni lik' u filmu Branimir Johnny Štulić odbio saradnju?
- On je, kao što je svim fanovima rock muzike poznato, danas drukčiji čovjek negoli je bio. Odlučio je ne komunicirati sa svojom prošlošću, pogotovo sa njezinim zagrebačkim dijelom. Zato ga nije zanimao ni ovaj film, a kako poštujem njegov izbor, nisam ga htio prisiljavati. Očekujete li da će film i u Beogradu izazvati tolike emocije i nostalgiju kao što ih je izazvao u Zagrebu?
- Jako me zanima kako će funkcionirati u Beogradu, jer u njemu ima jedna zamka – pomalo je zagrebocentričan. Ja se to ne bojim priznati, jer iza te odluke ne stoje nečasni motivi – htio sam ispričati priču o odrastanju u Zagrebu, pa je tu moj grad mnogo više zastupljen od rock scena u Beogradu, Rijeci ili Ljubljani. Ali upravo zato me jako zanima kako će ga gledati ljudi koji su odrasli u Beogradu. Prije zagrebačke premijere u šali ste rekli da će to biti 'pravi nalet novog vala'. Čini se da ste pogodili, jer je 'izazvao val nostalgije vršnjaka'. Nije li ta nostalgija ipak šira od generacijske?
- Sve što se ovih dana događa s tim filmom, zbunjuje i mene. Prekrasan je osjećaj kada ljudi vole tvoj film, ali na trenutke to poprima razmjere s kojima se nije lako nositi. Upravo zbog toga, ne usuđujem se suviše baviti analizom svih tih događaja, radije puštam da se sve razvija svojim tokom. Možete li uporediti zarade 'junaka' vašeg filma sa zaradama nekih današnjih razvikanih pevača sa ovih prostora?
- Maks Juričić, gitarist grupe Film, istakao je zanimljivu poantu da nitko od muzičara njegove generacije nije nikada kupio razglas ili kombi, nego su ih uvijek iznajmljivali, i tako je ostalo sve do danas. Novca je bilo dovoljno za slatki život, ponekad i neumjerenije trošenje, ali sve su to bila sitna zadovoljstva. To je bilo vrijeme kada se uspjeh nije mjerio novcem – dizajner Mirko Ilić će reći 'nitko nije fermao rulju s lovom' – i zato volim to vrijeme. Mira Babić-Šuvar
