Izvor: Blic, 09.Dec.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Deset godina bio sam bez biografije
Deset godina bio sam bez biografije
Lordan Zafranović, filmski režiser scenarist, koji je 1991. godine napustio Hrvatsku, odnevši sa sobom još nezavršeni film 'Zalazak stoljeća - testament', celo je desetljeće bio, kako kaže, 'čovek bez biografije'. Njegovi su filmovi u Hrvatskoj gurnuti u duboke bunkere, nije ih se moglo videti ni u bioskopima ni na televiziji. Protiv njega je, kao i još nekolicine poznatih 'disidenata' iz vremena vladavine Franje Tuđmana vođena velika >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << medijska hajka.
Od 50-tak njegovih igranih i dokumentarnih filmova najviše su napadani 'Okupacija u 26 slika', 'Pad Italije', 'Krv i pepeo Jasenovca', te celovečernji dokumentarni film 'Zalazak stoljeća - testament', koji je 1993. završio u Pragu, a koji je zagrebačka publika ovih dana mogla da vidi po prvi put. Prikazivanje filma u zagrebačkoj Kinoteci organizovao je ovdašnji Adria Art Artist. Ta je firma, u povodu 35-te godišnjice Lordanovog rada na filmu, priredila i retrospektivu njegovih filmova, u sklopu koje je u Hrvatskoj po prvi put prikazan i njegov češki film 'Lakrimoza - osveta je moja' (snimljen 1995. godine). To je bio povod za Lordanovu kraću posetu Zagrebu, a koju smo iskoristili i za razgovor za 'Blic'. Kako se osećate nakon konačnog prikazivanja vaših filmova u Zagrebu?
- To je za mene jedan dosta značajan trenutak, s obzirom da sam iz ove sredine dugo izbivao, i fizički i umetnički. Drago mi je da se moji filmovi mogu normalno gledati, a nadam se i normalno analizirati, mada mi se čini da je za to još rano. Posebno kada je reč o filmu 'Zalazak stoljeća - testament', koji sam počeo snimati za vreme suđenja ustaškom ministru unutrašnjih poslova Artukoviću u Zagrebu 1986. godine i završio 1993. godine u Pragu, a koji su neki moji kritičari ovde u Hrvatskoj proglasili 'zločinačkim' i 'izdajničkim'. Godinama ste se uzaludno borili da se taj film prikaže u Hrvatskoj. Čak ste pisali i Tuđmanu.
- Nakon što mi na pisma nisu odgovorili tadašnji ministar kulture i predsednik Vlade, pisao sam Tuđmanu. Odgovorila mi je neka njegova činovnica - da predsednik ne odlučuje o prikazivanju i neprikazivanju filmova, no da predlaže da mu dostavim film da ga pogleda u užem krugu svojih suradnika. Odgovorio sam da sam film radio za široku publiku, a ne za neku usku grupu ljudi. Nakon toga više nisam dobio nikakav odgovor.
Kako je 'Testament' prošao u svetu?
- Prošao je veoma dobro. Poziv je stigao i od Centra Simona Vizentala, pa je film prikazan u Vizentalovom centru u Los Anđelesu, gde je nakon projekcije održana trosatna rasprava o filmu i njegovoj temi. Žao mi je što sličnu raspravu nisam doživio u Hrvatskoj. Izjavili ste da taj film smatrate svojim najznačajnijim delom. Da li ste zato 1991. godine sa nezavršenim filmskim materijalom napustili Hrvatsku?
- Morao sam otići da bih spasio film, kojem je prijetila opasnost da bude uništen. Montažu sam radio na Hrvatskoj televiziji, koja je bila koproducent filma, a kada je za glavnog direktora kuće došao (hadezeovac) Hrvoje Hitrec, zabranio je daljni rad na tom filmu. Budući da sam bio i producent filma, uzeo sam negativ i svojim automobilom, 4. oktobra 1991. godine prešao granicu sa Slovenijom. Mislite da bi i ljudi iz medija trebali odgovarati u Hagu?
- Svakako. Ako bi Haški sud napravio neki redoslijed - kako je sve počelo i tko je kriv za strašno zlo i masovne zločine, onda bi se na prvom mjestu trebali naći neki ljudi iz medija. Doživio sam tu atmosferu 1990. i posebno 1991. godine, prije nego sam napustio Hrvatsku. U stanovima se gledala televizija, a u skloništa za vrijeme uzbune nosili tranzistori. Sa ekrana i iz etara treštala su histerična upozorenja da odasvud vreba opasnost od Srba. Neprekidno je u ljude napumpavana mržnja, tako da je pravo čudo da nisu jurili da ubiju prvog Srbina za koga znaju, da sve nije eskaliralo u još veći terorizam. Jeste li se i sami osećali fizički ugroženim i da li je imala problema i vaša porodica?
- Da, osjećao sam se i fizički ugroženim pa sam otišao i zbog toga, a ne samo spašavanja 'Testamenta'. Sjećam se jednog prizora iz skloništa za vrijeme zračne uzbune. Neki tip, koji se sav tresao i koji me gledao sa mržnjom u očima, počeo je vikati da sam ja kriv, jer sam napravio 'Okupaciju u 26 slika' i da me treba maknuti, ubiti! Napadi su bili tako surovi da su u Splitu mojim roditeljima susjedi razbili stakla na prozorima, da su prosto živi izolirani, te da je zbog svega toga otac 1993. godine i umro. Je li vam žao što ste se toliko bavili agresivnim nacionalizmom, što se niste orijentisali na neke 'lakše' teme? - Ne, nije mi žao, iako sam svjestan da bi mi u životu bilo lakše. No, mislim da svatko mora poći najprije od sebe, od svoje sredine. Kada sam pripremao film o Jasenovcu i ušao u tamošnje arhive, shvatio sam do čega dovodi taj agresivni nacionalizam, uz koji su obavezno veže primitivizam. I ja nisam radio ništa drugo nego sam gledao u svoju unutrašnjost: od čega sam sastavljen, tko su mi preci, gdje se i na koji način ratovalo, zbog čega se ubijalo, tko je izmišljao najmonstruoznije vrste smrti. Tu savjest ne može izbjeći nitko tko se bavi umjetnošću, historijom i medijima. Strahovi od nacionalizma koje sam osjećao i upozoravao do čega on može dovesti, na žalost su se obistinili. Podsećujete li druge gradove bivše zajedničke države i kako vas tamo primaju?
- Bio sam u Beogradu 1998. godine i tamo su me dočekali kao i uvijek - veoma srdačno. Ignorirali su me samo državni mediji. Bio sam i u Ljubljani i Sarajevu. I tamo su me primili kao u stara vremena. Kada će se u Beogradu održati retrospektiva vaših filmova?
- Mislim da će to biti otprilike za dva mjeseca, u februaru iduće godine. Retrospektiva bi se trebala održati u Centru 'Sava'.
Mira Babić
