Izvor: Blic, 17.Maj.2003, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Deca melanholije
Deca melanholije
Dramski pisac Slobodan Šnajder, čije su drame devedesetih godina izvođene (a nekoliko njih imalo i praizvedbe) u Nemačkoj, Austriji, Danskoj, Irskoj, Poljskoj, Francuskoj, Norveškoj, ali ne i u Hrvatskoj, konačno je doživeo izvođenje dveju svojih drama i kod kuće. U Zagrebačkom kazalištu mladih (Zekaemu), u kojem je ravnatelj, njegova drama 'Kamov smrtopis' (u režiji Branka Brezovca), premijerno izvedena pre dva meseca, doživela je ovacije publike, >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << koja je nastavila da hrli na sve izvedbe, a jednako tako i gotovo unisone pohvale pozorišne kritike. Slično se, ovih dana, dogodilo i sa njegovom 'Nevjestom od vjetra' (u kojoj se bavi sudbinom zagrebačke glumice Geme Boić, koja je početkom prošlog veka napravila veliku karijeru u Beču i Nemačkoj, ali se 1914. godine, u svojoj 32. godini ubila), koja je postavljena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (u režiji Ivice Boban, a sa Almom Pricom u glavnoj ulozi). Publika je ovacijama pozdravila sjajnu predstavu, ali i povratak Slobodana Šnajdera na scenu centralnog nacionalnog teatra, na kojoj je neki njegov komad poslednji put izveden pred 23 godine! Uskoro bi se premijera 'Nevjeste od vjetra' trebala održati i u beogradskom Narodnom pozorištu.
Sa Šnajderom smo za 'Blic' razgovarali pred njegov put u Beograd, gdje režiser Boris Miljković, sa glumicom Marijom Vicković u ulozi Geme Boić, i ostalom ekipom Narodnog pozorišta obavlja poslednje probe pred izvedbu.
'Nevjestu od vjetra' ste pisali u vreme kada ste 'lutali po evropskim zemljama između raznih kultura i jezika'. Jeste li očekivali da će jednog dana biti izvedena i u Zagrebu?
- Pa, jesam, bez obzira što je bilo teško i što se to tada činilo nemogućim. Da nije bilo tako možda bih i ja potražio izlaz koji je potražila Gema Boić. Imao sam čak u vidu i glumicu za koju sam mislio da bi trebala igrati tu ulogu. No, mislim da je sadašnji izbor Alme Price, u režiji Ivice Boban, apsolutno pravi izbor i da je ogroman učinak Alme Price u toj predstavi. Što ne znači da ne bismo jednog dana možda mogli vidjeti Miru Furlan u ulozi Geme Boić.
Kada upozoravate na razliku između melanholije i 'toliko ozloglašene nostalgije', mislite li i na Miru Furlan?
- Bez daljnjega je Mira Furlan, sa kojom sam u gotovo svakodnevnoj e-mail vezi, Saturnovo dijete, dijete melanholije, kao što je to bila i Gema Boić, kao što je to i Alma Prica, što se vidi i iz prve izgovorene rečenice. Saturnovu ćete djecu, ako ste 'srodna duša', lako prepoznati. Kod njih postoji jaka sklonost ka slobodi, što, naravno, ima svoju cijenu, koju su skloni platiti samo malobrojni.
A zašto je nostalgija 'ozloglašena'?
- Zato što se misli da nostalgija krivotvori bivše stanje kao dobro, a da ono nije bilo dobro. Nostalgija je, dakle, problem koji se čita kao politički problem restauracije. Ispada sad tako (smeh) da smo mi, tzv. ljevičari odjedanput u ulozi restauratora, odnosno kustosa, čuvara, da se mi jedini brinemo za čuvanje produktivnog dijela tradicije. Dakle, posve obrnuto od onoga što bismo trebali biti – oni koji ruše kipove, ikone, idole i vrijednosti. Ali kako to čine svi ostali, na sve strane (smeh), onda je naš posao možda obrnut, da probamo vidjeti što je uopće ostalo. Pa je, recimo, i karijera Geme Boić neki trag koji je ta hrvatska glumica ostavila u njemačkoj kulturi, mnogo većoj i bogatijoj od naše.
U čemu je značaj izvođenja te drame u Zagrebu?
- Njenom hrvatskom izvedbom dogodilo se nešto veoma rijetko u kulturi kao što je naša, koja brzo i rado zaboravlja. Dogodila se faktično jedna repatrijacija. Doduše, repatrijacija glumice koja je glumila prije sto godina, a ne, na žalost, repatrijacija Mire Furlan. A ima dosta sličnosti u sudbini Mire Furlan i Geme Boić. Nadajmo se da će Mira Furlan biti bolje sreće od Geme Boić.
Što očekujete od beogradske predstave?
- Očekujem da će biti drugačija od zagrebačke i tome se jako radujem. Sa velikom radošću očekujem i mogućnost usporedbe interpretacija Alme Price i Marije Vicković u istoj ulozi. Obje se predstave, naravno, izvode na istom jeziku, a ja uvijek ističem da su Beograd, Novi Sad i Sarajevo jedini veliki gradovi na kugli zemaljskoj u čijim teatrima moje drame ne treba prevoditi. A to je dosta važno, budući da svaki prijevod na neki način predstavlja gubitak.
Radi se o vašem povratku i u jedan od tih gradova, jer ni u njima dugo nije postavljena ni jedna vaša drama.
- Da, diskontinuitet imam i sa njima, a ne samo sa Zagrebom. Prošlo je mnogo godina i u Beogradu će Gemu vjerojatno gledati mlađi svijet, koji nema pojma tko sam ja, koji ne zna ništa o mojim dramama, što se, naravno, ne može zamjeriti. Pa i veoma mlada Marija Vicković, koja igra Gemu Boić, ima možda samo neku primisao na temu Šnajder. Mira Babić-Šuvar
