Izvor: NoviMagazin.rs, 04.Mar.2016, 15:47 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Damir Imamović: Protiv čistoće sevdaha
Sevdah, i sve oko njega, izaziva pažnju javnosti kao malo šta u kulturnoj historiji Balkana. Kao da postoji neka prinuda da se odlučimo šta je to najvažnije kod sevdaha: identitet kojeg on potvrđuje ili negira, poetika koju dijeli sa drugim vrstama južnoslavenske usmenosti, muzičko naslijeđe otomanske sfere i njena kasnija harmonizacija, ili nešto sasvim drugo.
Iz pozicije izvođača takve odluke možda su najteže i najneprirodnije. Odlučiti se za samo jedan aspekt ove >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << sinkretičke umjetnosti kao ishodište beskrajno je nezahvalno, netačno i uskraćuje tolike mogućnosti. Čak mi je po prvi put palo na pamet da bi se sevdah mogao definirati putem njegovog odnosa prema slobodi upravo kada su tražili od mene “da se izjasnim”. A meni je upravo to neizjašnjavanje, to da mogu piti sa svih izvora koje sevdah drži aktivnim, omogućilo da osjetim slobodu koju nudi sevdah kao zanat.
Svodeći sevdah na neku neuhvatljivu tugaljivost, generacije konzervativaca pokušavale su pacificirati pobunjenu strast za životom. Svako novo buđenje interesa za tradicionalne forme smatralo se konzervativnim i cjelokupna estetika sevdaha upregnuta je u nedotupavo “slavljenje prošlih vremena”. Prebrojavali su se turcizmi i feudalne titule u tekstovima: jedni su ih brisali, a drugi dopisivali i gdje im nije mjesto. Međutim, uloga samog sevdaha pokazala se znatno kompleksnijom. Bila je to istovremeno i pjesma onih koje je konzervativno društvo unesrećilo oduzevši im pravo izbora, ali i orijentalne (često shvaćeno kao isključivo muslimanske) kulture izgubljene u zapadnom svijetu nakon propasti Otomanske imperije. Bila je ona i muzikom građanske inteligencije koja je možda u “starim vremenima” vidjela predkapitalističku idilu nezaraženu alijenacijom koju je donijela industrijalizacija. I svaki od tih kolektiva i individua u pjesmi su vidjeli oslobođenje vlastitih težnji. U svakom od tih slučajeva sevdah se pokazao inkluzivnim u identitarnom smislu. Beskrajno iscrpljivanje u tome šta sve sevdah nije prikriva činjenicu da oni koji se tom iscrpljivanju odaju obično ne znaju reći mnogo o svemu onome što je on bio, jeste ili može biti.
Pogledajte samo sevdalijske snimke na prvim pločama firme Gramophone snimanim u Sarajevu 1907. i 1908. godine. Šarolika je to družina “čudnih” imena od kojih većina, iz ovog ili onog razloga, ne bi našla mjesta u etnički očišćenim historijama: od izuzetnog Roma s Gorice u Sarajevu Saliha Kahrimanovića, terceta Mustafe Sudžuke i Merkuša (Alkalaja!? Još uvijek ne znamo pouzdano), dostojanstvenog Sirri efendije Abdagića, preko šabačkog violiniste Vase Stankovića Andolije, do jevrejskih pjevačica Sidde Musaffije i drugih članica društva La Gloria. Pjevali su muzičari tog vremena na bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku, na ladinu, na turskom, njemačkom, ruskom... Posebno upada u oči broj muzičara i pjevača koji su pjevali sevdah a bili su Romi i Jevreji. Cjelokupna ta kultura nastavlja postojati sve do 1940-ih i biva potpuno zbrisana u Drugom svjetskom ratu.
Melodije, harmonizacije, repertoar i načini izvođenja prijeratnih muzičara ostali su upisani u tijelu sevdaha, a sami ljudi zaboravljeni su. Našom (i bosanskom i srpskom i hrvatskom) tradicionalnom muzikom nastavili su vladati malograđanski nazori koji nisu mogli spriječiti drugačije da se pojavi, ali su mogli isključiti ga iz historije. I to su nastavili činiti sve do danas.
Danas kada interes za tradicionalnim formama ponovo buja, hajde da smognemo snage i prestanemo govoriti o “izvornosti” u muzici?! Osnovna metafora romantizma suštinski je higijeničarska. Metafora “izvora” nekako nas uvijek navede u asocijativni niz “čišćenja” i “prljanja”. Nemoguće je proglasiti svoju tradiciju “čistom” bez da, istovremeno, ne pokušavate biti dobra domaćica koja će je “očistiti” od onoga što donosi stranac: onoga što je uvijek prljavo. To da mnoge važne stvari južnoslavenske kulture ne bismo ni imali da ih “stranci” nisu sačuvali je za posebne priče. Za sada, pogledajte samo kako još uvijek govorimo o “prljavim ciganima”, našim “najbližim strancima” kada je muzika u pitanju. Da ih nije bilo, ne bismo imali pola onoga što danas smatramo vrijednim u našim lokalnim tradicijama, a još uvijek kad govorimo o nekome od njih kažemo, čak i kad ga hvalimo, “’bem mu mater cigansku”.
Izvođačka praksa neprestano je pokazivala da nema slađe pjesme od “komšijske”, a sve više nacionalno onesviješćena akademija nastavila je proizvoditi razlike. Izmislili smo priču o radio stanicama kao mediju koji kreće iz vakuuma i čiji pjevači repertoar crpe “sa izvora”, a zapravo je većina repertoara došla iz kafana, pozornica kulturnih društava i gramofonskih ploča od prije Drugog svjetskog rata. Od živih ljudi, ne od apstraktnog narodnog bića.
A upravo živih ljudi se recepcija tradicionalne kulture uvijek najviše bojala. Oni su bili pijanice; nisu skrivali napaljenost ni stidili se seksualnosti; družili su se s Ciganima ili su (ne dao bog!) i sami bili Cigani. Mi pristojni, bijeli i evropski nastrojeni uvijek smo se stidjeli. Secirali smo tu tradicionalnu kulturu uvažavajući je po tome koliko podsjeća na škotske balade ili njemački Lied. Jesmo li danas išta pametniji?
Biografija
Rođen 1978. u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, u porodici legendarnog majstora sevdaha Zaima Imamovića i basiste, autora, pjevača i producenta Nedžada Imamovića, Damir od djetinjstva uči o estetici ove tradicionalne umjetnosti. Od 2005. godine počinje sa solo nastupima (vokal i gitara), nakon čega formira svoj prvi Trio sa kojim snima dva zapažena albuma. Slijede i nastupi sa Bojanom Zulfikarpašićem, Ericom Vloeimansom, Jadrankom Stojaković, snimanja s Vlatkom Stefanovskim, Hüsnü Şenlendirici-jem, Frenkiem, kao i nastupi u prestižnim svjetskim dvoranama kao što su Concertgebouw (Amsterdam), Kennedy Centre (Washington DC), Kolarac (Beograd), BKC (Sarajevo), Cankarjev dom (Ljubljana), CRR (Istanbul)…
