Izvor: Blic, 16.Avg.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Da mi je da se ponovo nasmejem
Da mi je da se ponovo nasmejem
Poznati sarajevski umetnik i ugledni intelektualac Edin Numankadić izlagao je u Beogradu 1992. godine, u Salonu Muzeja savremene umetnosti, pred sam rat, i prvi je likovni stvaralac iz BiH koji, nakon deset godina, predstavlja svoje radove ovde, u Kulturnom centru Beograda. Izložba slika Edina Numankadića pod nazivom 'Zapisi', ugovorena je prilikom gostovanja KCB-a na ovogodišnjem međunarodnom festivalu 'Sarajevska zima' u Sarajevu. Numankadić >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << je član Udruženja umjetnika BiH, a svoja dela predstavljao je na brojnim izložbama u Jugoslaviji, SAD, Francuskoj, Poljskoj, Italiji, Češkoj, Velikoj Britaniji i Južnoj Koreji. Najnovije radove pokazao je i u Ljubljani, Zagrebu, Parizu i Bolonji.
Kako su tekli vaš pojedinačni život i karijera, u međuvremenu?
- Prvo i osnovno, neprirodno je prekinuta jedna prirodna komunikacija i sretan sam da sam ponovo u Beogradu i da ću sa starim prijateljima obići muzeje i galerije. Cijeli rat bio sam u Sarajevu i svedok sam nečega što je jako tragično, hvala Bogu da je prošlo, al’ nesumnjivo da je to iskustvo promijenilo kompletan moj život i da je uz svu tu tragičnu dimenziju, naporom nas kreativaca, zapravo, stvorilo nešto jedinstveno, a to je taj duhovni otpor Sarajeva u opsadi. Pravili smo izložbe, koncerte, pozorišne predstave i sretan sam da sam kao saučesnik i svjedok mogao doprinijeti angažmanom humanijem življenju. Pre rata, bili smo normalni ljudi bez tog dramatičnog iskustva i, u jednom momentu, ono je bačeno pred vas i tri godine ustajete iz kreveta - ne znate da li ćete naveče leć. Takva presija stvara intenzivan život u kome nema laži i varke, i svaka stvar koju radiš dobija na ozbiljnosti. Sve što smo radili, radili smo sa strašću, sa odanošću, sa ljubavlju, ali, mislim da je jako važna u svemu tome ta moralna dimenzija - da ja nikome nisam nanio zlo. To mi je davalo snage kao i nešto što je ostvareno kroz svjedoke postojanja, kroz izložbe i djela koja govore o teškom trenutku, u kojem je čovjek pokušavao umjetnošću misliti svijet i život, postavljati pitanja i nadvaladati ono što je bilo strašno. To je ostavilo velike posledice na svakog od nas, ali sreća da smo imali umjetnost i intelektualni potencijal koji je pomogao u artikulisanju i objašnjavanju svega toga. U to vreme bavili ste se, izuzetno, instalacijom. Da li je i taj medij prouzrokovan novonastalom situacijom?
- U tim momentima, bilo je pitanje naći nešto za jest, naći vodu, skuhati... sanjati o bojama bilo je nemoguće. Imao sam pred sobom samo neke predmete, uspomene, deliće privatne istorije sopstvenog identiteta, i počeo sam, kao nadrealisti, praviti te asamblaže, igrat se, uzimat humanitarnu pomoć, neke suvenire, stavljajući ih u čudnovat odnos. Zahvaljujući tome, uspio sam stvoriti stvari koje su neka vrsta mog intimnog ambijenta. Svaka ta stvar natopljena je poezijom. Takve dimenzije niste napuštali u ime nekog 'rečitijeg' angažmana?
- Ne vjerujem u taj angažman u umjetnosti. Kad pogledate istoriju umjetnosti, dvije-tri stvari su ostale: Pikasova 'Gernika', Gojino 'Strijeljanje'... Duboko sam uvjeren da je važnija privatna, intimna, preživljena, iskustvena dimenzija kroz koju, zapravo, možeš kao individua govoriti o svemu. Puno mi je pomogao Valter Benjamin, koji kaže: 'Važne stvari se rade lijevom rukom, ne desnom'. E, to je meni bio izazov u ratu; težina i tragičnost trenutka sa patetikom je blizu nečemu što može da izmakne kontroli, a ja sam upravo pošao linijom kroz malu ironiju i humor, poetičnost, kamerno da govorim o tom užasu. Znate šta, ja nisam vjerovao sam sebi, to iskustvo, sve što je bilo... Nisam ja intelektualac čiji je posao da to artikuliše, ima političara, sociologa... Kome da ja vjerujem? Jedino sam vjerovao umjetnicima. Čitao sam, recimo, ljude koji su imali velika iskušenja, kao što je Kafka, kao što je Sioran, Benjamin, tražeći potvrdu, identifikaciju sa nečim što sam osjećao. Te reči počeo sam pisati na predmetima, kutijama, a kasnije i na papirima koje slikam kao palimpseste, uništavajući semantiku, sa željom da to ostane jedna vrsta tajne. Zašto? Zato jer mislim da je to neizrecivo i nemoguće razumjeti.
Kakva su vaša očekivanja od ponovnog kontakta sa beogradskom publikom? - Nadam se da će posjetioci prepoznati nešto od mog iskustva, koje je, istovremeno, i moje opterećenje i moja radost. Ova djela nisu nastala ni iz ravnodušnosti ni radi estetike, već iz duboke egzistencijalne drame.
Kakav je vaš utisak - da li je loše za nama?
- Opredelio sam se još ‘68. za bavljenje umjetnošću a ne politikom, međutim, ta se politika cijeli život bavi nama. To pribježište u umjetnost je želja da čovjek ostvari individualni odnos spram života i svijeta. Nisam ravnodušan na ljudsku patnju, bilo čiju na zemaljskoj kugli, i u tom smislu bio sam i politički angažovan u okviru SDP BiH, u humanitarnoj organizaciji 'Naša djeca Sarajeva', trudeći se da doprinesem lakšem preživljavanju. Šta se to nama, zapravo, dogodilo i zbog čega?
- To treba pustiti vremenu, ništa se neće moći sakriti, ali mi očito da smo svjedoci, kao ljudi koji žive na graničnim područjima. To ne opravdava nikoga i ne umanjuje odgovornost za sve što se desilo. Kao socijalno biće osjećam sve probleme, ali nemam ja odgovora, mislim da svak treba da se zamisli nad sobom, nad životom, šta je mogao da učini, ali, ako me već to pitate... Šta je meni pomoglo? Mislim da je to književnost, koju sam i studirao. Poznavao sam Andrića, Oskara Daviča, Voju Dimitrijevića, Micu Todorović... Sjećam se rečenice Danila Kiša u 'Peščaniku': 'Uvek ću biti na strani manjine, nevinih.' Romantičarski poriv u odbrani elementarnih prava i sloboda - to je nešto što je temelj. Tu se pokazuje čovječnost. Da li ste vi slikar apstraktnog ekspresionizma?
- Slikarstvo nikada nisam shvatao kao profesiju već kao duhovnu avanturu. Našu generaciju nije zanimala komercijala, već nas je interesovalo - proširivati granice slobode, interesovao nas je duh vremena, živeti bez kompleksa i provincijalnog odnosa u svijetu, u nekoj duhovnosti koja je svetski, evropski trenutak. Radio sam i druge bliske poslove, radi sopstvene oslobođenosti. Ali, ako za nečim žalim danas - žalim što nikada nisam imao dovoljno vremena da se sasvim posvetim nečemu. Bez te samoće iz koje zriju stvari, nema ničega. Primetili ste da se ljudi ponovo smeju...
- Da, ali iskreno, tolko sam se nagledao teških stvari u Bosni, da taj osmjeh ipak nema onu neposrednost. Da mi je da se opet nasmejem onako bezazleno kao dijete, al’ izgleda da to više nikada neću moći. Ljubica Jelisavac
