Izvor: Blic, 03.Apr.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Bog nas lupa po glavi da se osvestimo
Bog nas lupa po glavi da se osvestimo
Cvetko Lainović kadar je u danu da nacrta desetine portreta. U jednom dahu. Neki ih prepoznaju kao grafit, drugi kao haiku zapis, poneki čak kao bogohuljenje. Belina njegovih slika, upravo izloženih u Galeriji ULUS, podseća na sneg, žegu, blesak iskona. A njega… - U jednom trenu svoje lice sam vidjeo potpuno bijelo. Ne od napora, što Crnogorci kažu 'pobijele mi oči', već u ludilu prezrenja boje. Kao kad muzičar prosjeti najfiniji >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << zvuk.
Izjašnjavate se kao pravoslavni slikar?
- Potičem iz veoma patrijarhalne porodice… Kad slikam glave, često imam potrebu, kakvu imaju žene kad nose šešir, da zaokružim oblik. Oreolom zatvaram lik i tako dobijem sveca. Tek tada shvatam da je moja početna, nejasna ideja bila da napravim Hrista ili Bogorodicu.
Utiče li religioznost na vaš rad?
- Trpim kao grješna duša i kad ne bih nalazio utjehu u Božjoj volji, davno bih visio! Nekad mi se čini da me je Bog sačuvao da bih stvarao njegove likove, da bih ljudima prenosio božansku bijelinu, kao čistotu koju ponekad uspem da dobijem, jer ja nijesam Pikaso, da bih to stalno mogao. Biti besmrtan znači imati sujetnu dušu.
Vredi li kad se kaže 'pomoz Bože'?
- Pomaže, ali mi to ne znamo. Trebalo bi još više da nas lupi po glavi da bismo se osvijestili. A ne da nam tobože govori da smo u pravu. Zato se dešava kao i svim grešnicima da, neopomenuti, srljamo dublje…
U čemu bi naš čovek trebalo da se osvesti?
- Bio griješan ili ne bio, čovjek mora da živi sa osjećanjem da je griješno biće, jer to je jedini način da se primiče duhovnosti. Što manje je u akciji, bliži je čistoti koju najbolje donosi samoća.
Kažete da se u samoći dobro živi, da se jedino tako bude svoj. Da li ste vi svoj?
- Nijesam, kad sam među ljudima. U dodiru s ljudima ne samo ja, već svi mi, gubimo dušu, a da toga nismo svjesni. Počne priča… riječi su smrt. Ako vam ja prenesem misli koje vi shvatite, to znači da ste ih već imali u sebi. Što znači da ja ništa nijesam učinio da se vi 'podignete'. Primjetio sam da bez obzira koliko ljudi bili u sukobu među sobom, kad se nađu pred slikom, makar djelić sukoba nestane. I samoća tako djeluje. I ćutanje. Najviše se vole oni koji ćute.
Znači ljudi mogu da se razumeju i ako ne razgovaraju?
- Mogu - pogledom. Isprobavao sam to na sinu kad je bio mali. Lagao je, a ja sam ga mjesecima samo gledao. Tek kad me je pitao zašto ga gledam, shvatio sam da sam uspjeo da mu prenesem misao: 'sine, ne laži'. Imalo je to više efekta nego da sam ga ubjeđivao. Na kraju krajeva, u čovjeku se od silnog ubjeđivanja uvek stvara otpor.
Uobičajeno je mišljenje da su umetnici Bogom dana bića. A vi kažete da su umetnici kažnjeni od Boga…
- Zakačio sam se s jednim meksičkim slikarem (koga je čak papa odlikovao, što me je dodatno uznemirilo, jer ni papu, ni katoličanstvo ne mogu da smislim!) koji je tvrdio da smo mi Bogom dani. Vriskao sam da to nije istina, već da smo mi samo neka vrsta Božje ruke: prenosimo ono što inače ne bismo mogli sami da nam se momak odozgo ne umješa. Ideje lebde svuda oko nas, ali nijesam ih stvorio ni ja, niti neko drugi. Ja, kao umjetnik, dobijam sposobnost da tu ideju uhvatim i spustim na zemlju. Naravno, nijesu sve ideje predodređene da budu oformljene.
Odakle vam onda ideja da malopre nacrtate, kako ste sami rekli, 'ženu pred udajom'?
- Zato što su žene od svoje dvanaeste do smrti, pred udajom. Samo je pitanje kome će da uskoče u postelju. Lijepi dio našeg života čine žene uz pomoć onog momka dolje.
Pobožni ste, a ne uvažavate katoličanstvo?
- Ne volim nikakvu organizaciju, jer podseća na životinje koje se udružuju da bi nekog napale. A katolička crkva je oduvijek bila politička organizacija. Sjetimo se samo Inkvizicije, zlodjela u Južnoj Americi, pa sadašnjeg pape koji se kobajagi izvinio Jevrejima - mada i oni kao i svi narodi imaju na duši dosta grijehova! - toliko podlo i nepošteno, jednim pisamcetom - za milione žrtava! To je cinično.
Imamo li i mi grehova na svojoj duši?
- Možemo naše grijehe prikrivati koliko hoćemo, ali imamo ih. Ima u nama nečeg surovog, bliski smo i ubistvu i samoubistvu.
Čime to objašnjavate?
- Između ostalog i klimom, i ovim našim brdima. U našim prekrsanim pejzažima ima toliko nakaradnih građevina, pa se sjetim tvrdnje naučnika da biljka osjeća, i zaključujem - možda je to blesavo, ali baš zato istinito: naša lijepa priroda se pobuni kad u svojoj sredini nikne odvratna zgrada. Njen bijes, ili pobuna, penje se gore i posle nekog vremena sruči nam se na glavu…
Mislite li da su umetnici elita društva kojoj je sve dopušteno?
- Moja individualnost nije ničim ugrožena. Slobodniji smo od drugih, jer naprosto nijesmo službenici.
Kažete da vas ništa ne pritiska. Ni politika?
- Za mene je politika glupost. Jedna od mojih blesavih ideja je i ta da se umjetnost stvara u zlu. Da potiče iz muke, iz onoga što oko nas ne valja. A mi smo tu Bogom dani, jer malo je toga kod nas u redu. Mi umjetnici prokuvamo to zlo od zle krvi i ružnog oblika ljudi. Kad me je sin jednom pitao zašto je delfin tako pametan, odgovorio sam mu: zato što ima jednostavan oblik tijela. A zašto su ljudi zli? Zato što imaju ruke, prste, nokte, nos… Sve je na čovjeku razbijeno i neskladno.
A šta ćemo s renesansnim idealom ljudske lepote?
- Idem čak dotle da tvrdim da nekoliko nakaradnih oblika mogu da čine sklad. Primer je slavni italijanski komičar Toto. Svaka njegova crta je bila ružna, a bio je lijep.
Završili ste studije u Zagrebu. Postali član Udruženja likovnih umetnika Crne Gore, a potom Udruženja likovnih umetnika Srbije. Prihvaćeni ste napolju. Pa čiji ste vi umetnik - srpski, crnogorski, evropski…?
- Mada me sad Crnogorci dosta svojataju, jer sam mnogo izlagao po svijetu, pa postao neko nazovi ime… ja sam svoj. Ne dijelim ljude prema pripadnosti nečemu. Ni svijet mi nije prepreka, jer govorim nekoliko jezika… Ne volim velike, tobože ozbiljne riječi. Više sam za trućanje. Sjećate se kako je Maksim Gorki govorio o Rusiji: 'Jedan sistem fraza zamenjuje se drugim sistemom fraza'. Meni je draži Egziperi. Kad Mali Princ pita pilota: 'Šta si rekao?', a ovaj mu odgovara: 'Ništa, rekao sam bilo šta.' To je suština naših riječi. U slici pak zadržavam pravo da ne smijem reći bilo šta. Jer, umjetnost je spas, spas ako joj dozvolimo da uđe u nas.
Ima li nam spasa?
- Mi živimo našu sudbinu. Kao što i Rusi žive svoju - da su nesrećni i veliki. Zato ih i volim, za razliku od blesavih Amerikanaca koji imaju svašta, a prazni su (pogledajte im samo filmove!). U karakteru smo, ipak, kao i svi Sloveni, skloni jadu. Mi smo u stanju nesreću da stvorimo i sebi i drugima. Naše je prokletstvo što ne možemo da živimo u radosti.
Verujete li u sudbinu?
- Veoma, mada ta riječ liči na horoskopske budalaštine. Uzmimo Holanđane. Divan narod, nekad veliki mornari, a nemaju skoro ništa, osim Rembranta, i to ih čini uzvišenima. Rusi pate, ali imaju Dostojevskog, Tolstoja... Dobar deo patnje i zaborave uz njih. Ja bih htio da i mi nađemo nešto veliko uz šta ćemo da se privijemo.
Šta bi to moglo biti?
- Jedino vizantijska umjetnost čiji smo naslednici. Osim francuskih slikara, italijanskog duha i kojekuda još po nečega, Zapad je prazan, prazan, prazan… MILENA MARJANOVIĆ
