Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 09.Sep.2011, 03:41   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Osamnaest godina od zločina nad Srbima u Medačkom džepu

BEOGRAD -

U Crkvi svetog Marka u Beogradu danas je služen parastos srpskim žrtvama stradalim u napadu hrvatske vojske na Medački džep, kod Gospića, 1993. godine. Parastosu su prisustvovali članovi Udruženja porodica nestalih i poginulih lica u Krajini "Suza", kao i predstavnici Dokumentacionog centra Veritas.

Prema podacima Dokumentacionog centra "Veritas", tada je ubijeno 88 osoba, od kojih 46 vojnika, šest policajaca i 36 civila.

Među ubijenim civilima >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << je 26 osoba starijih od 60 godina, od toga 17 žena.

Do sada su pronađeni posmrtni ostaci 84 žrtve, s tim što osam nije identifikovano, dok se još traga za četiri nestale osobe.

Hrvatska vojska je 9. septembra 1993. godine iznenada oko šest časova ujutro napala srpska podvelebitska sela Medačkog džepa, koja su se 18 meseci nalazila pod zaštitom UN.

Do 17. septembra, kada je hrvatska vojska bila prisiljena da se povuče, sela Čitluk, Počitelj i Divoselo su opljačkana, a zatim sravnjena po sistemu "spržena zemlja".

Komandant UN u Hrvatskoj, francuski general Žan Kot tada je izjavio: "Nisam našao znakova života, ni ljudi ni životinja u nekoliko sela kroz koja smo prošli. Razaranje je potpuno, sistematsko i namerno".

Hrvatska vojska je po završetku akcije srpskoj strani predala 52 leša.

Pripadnici Unprofora su iz direktne borbe izvukli još 18 leševa, od kojih je većina bila izmasakrirana i zapaljena, a tek 2000. je pronađeno još 11 leševa skrivenih u septičkoj jami u nekada srpskom delu Gospića, od koji je šest identifikovano DNK metodom.

Predsednik "Veritasa" Savo Štrbac podseća da hrvatska strana nije ispoštovala sporazum sklopljen uz posredovanje međunarodne zajednice, da se do 15. septembra povuče sa okupiranih teritorija na liniju razdvajanja, a kontrolu Medačkog džepa prepusti Unproforu.

Tragedija "Medačkog džepa" odvijala se pred očima kanadskih vojnika iz sastava Unprofora koji dva dana nisu mogli da preuzmu kontrolu nad područjem jer bi svaki put naišli na vatru hrvatskih vojnika.

Kako nisu mogli ni da ostanu pasivni posmatrači zločina, Kanađani su se upustili u okršaj sa hrvatskim snagama, što je tek tri godine kasnije obelodanio novinar dnevnika "Otava sitizen" Dejvid Puglis.

U vreme suđenja hrvatskim generalima, "Hronika herald" je objavio da su Kanađani imali četiri ranjena vojnika, a Hrvati 26 ranjenih i poginulih.

Hrvatski oficir Davor Domazet Lošo je na suđenju za zločine u Medačkom džepu tvrdio da se ova bitka nikada nije dogodila i da je kanadska jedinica umesto Hrvata možda pobila srpske vojnike.

Pukovnik Dzim Kalvin, tadašnji komandant kanadskih vojnika, nazvao je tvrdnje Domazeta "pokušajem prekrajanja istorije" i naveo da su njegovi ljudi tačno znali gde se nalaze hrvatske snage kada je bitka pocela.

Odbor kanadskog parlamenta je 1998. sproveo istragu, a 2002. godine odlikovano je preko 800 pripadnika 2. bataljona za "izuzetno služenje kanadskih snaga u vreme sukoba pod direktnom paljbom".

Na osnovu istrage koju je vodilo do 2004. godine, Tužilaštvo Haškog tribunala je podiglo optužnice po komandnoj odgovornosti protiv načelnika Generalštaba Hrvatske vojske generala Janka Bobetka, komandanta vojnog područja Gospić, generala Rahima Ademija i komandanta Devete gardijske brigade, generala Mirka Norca.

Istraga protiv generala Petra Stipetića je obustavljena, prema tvrdnji glavne tužiteljke Haškog tribunala, zato što je uspeo da dokaže "paralelnu liniju komandovanja".

Bobetku zbog bolesti optužnica nije ni uručena, a od izručenja Hagu spasla ga je smrt u aprilu 2003. godine. Do suđenja pred Haškim tribunalom nije ni došlo pošto je 2005. predmet prebačen u nadležnost hrvatskog pravosuđa.

Na suđenju se čulo da su počinjeni monstruozni zločini i iživljavanje nad srpskim stanovništvom: nabijanje žene na kolac, odsecanje glave, bacanje žena u sopstvene kuće koje su zatim spaljivane, gađanje nožem retardiranog mladića koji je onda obešen naglavačke.

Uprkos tome, 30. maja 2008. general Ademi je oslobođen svih optužbi, dok je Norac optužen za nesprečavanje, podržavanje i ohrabrivanje na ubistvo samo četiri civila, ubijanje jednog i mučenje jednog ratnog zarobljenika i pljačkanje imovine.

Osuđen je na po pet godina zatvora, odnosno jedinstvenu kaznu od sedam godina. Vrhovni sud Hrvatske je 11. marta 2010. generalu Ademiju potvrdio oslobađajuću presudu, a Norcu kaznu smanjio na šest godina zatvora.

Kanadski listovi primetili su u vreme suđenja da je kaznu izbegao bivši premijer Kosova Agim Čeku koji je tada ratovao na strani Hrvata.

Predsednik "Veritasa" Savo Štrbac je u izjavi Tanjugu ove presude ocenio kao "sramno poigravanje s pravdom" i potvrdu uobičajene primene dvostrukih aršina - jednim koji važe za Srbe, a drugim za Hrvate ukazavši da su, između ostalog, i one doprinele tome da su srpska sela Medačkog džepa opustela i šikarom obrasla, jer se od oko 600 prognanih na ognjišta vratilo jedva desetak Srba.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...