Tara – Krupanj – Tekeriš – Majur – Beograd (četvrti deo)

Izvor: BeautifulSerbia.info, 13.Sep.2011, 22:02   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Tara – Krupanj – Tekeriš – Majur – Beograd (četvrti deo)

Tara - Krupanj - Tekeriš - Majur - Beograd (avgust 2009.) Piše: Slobodan Boba Ogrizović
Putopis 'Put do Tare (treći deo)' možete pročitati ovde>>>
Posle punih osam dana na Tari (a lako bi se dalo ostati i osamdeset osam), došlo je vreme da se vratimo kući. Ali kuda? Festival u Guči isključio je Ibarsku magistralu kao mogućnost, a Debelim brdom smo se provozali već nekoliko puta. Pre par godina smo probali i drinsku varijantu, via Loznica, i odatle (uz skok do Tršića), preko Sremske Mitrovice, došli do Beograda. A ove godine, u dolasku, put nas je vodio preko Valjeva, Osečine, Pecke, Ljubovije i Bajine Bašte. (Ako vam ova silna mesta prave geografski problem u glavi, nije loše da malo uzmete kartu Srbije u ruke, ne bi li se koliko-toliko obnovila davna školska znanja...)
I tako, uz naš porodični 'moto' da je putovanje od/do željene destinacije podjednako važan deo odmora, i da nema smisla ići putem kojim ste već išli ako postoji još toliko drugih, neprovoženih - odlučili smo se za pravac Tara - Ljubovija - Mačkov kamen - Krupanj - Tekeriš - Šabac - Majur - Hrtkovci - Beograd.

View Larger Map




Ovakve (za)obilaznice su vam jedinstvena prilika da vidite pojedine, divne delove naše zemlje, do kojih možda nikada i ne biste drugačije došli osim ovako, u tranzitu. Sa druge strane, stotinu kilometara vožnje (viška) po našim putevima mogu lako da vas odvrate od takvih ideja, ali nešto, ponekad, mora i da se žrtvuje (gume, amortizeri, poluosovine, živci...).
Putovanje je počelo spustom niz Taru do Bajine Bašte, odakle se može baciti još poneki pogled na tarske pejzaže, kao i na dolinu rečice Rače gde se udobno smestio istoimeni manastir. Čisto da nas vrati u surovu stvarnost, jedan fino raspoloženi vozač, valjda u žurbi, pretičući autobus preko pune linije, naterao nas je da dobro zakočimo, i blagovremeno nas podsetio da, kad vozite, zaboravite na pejzaže, već da sva čula fokusirate na asfalt pred vama.
Drina nas je dole već spremno čekala da zajedno vijugamo kroz Podrinje. Pošto smo za sobom ostavili i Taru, i Bajinu Baštu i odvajanje za Debelo Brdo, stigli smo do regiona sela Bačevci, gde smo primetili lokalne domaćine kako beru kupine sa svojih plantaža pored Drine. Posle kratkih konsultacija sa decom, stadosmo i mi, ne bismo li i sami ubrali koje kilo. Domaćin, Raka Todorović, ljubazno nas je pustio u kupine (džinovske!) i dao nam na poklon i jednu gajbicu da je sami napunimo. Pričao nam je kako su nekada obale Drine bile peščane, i kakvo je uživanje bilo kupati se u reci, pričao nam je kako se nekada po 7-8 puta više zarađivalo od kupina, pa kako (osim nas) ovde naiđu i druga poznata lica (kao Jovan Memedović, poznati TV putopisac, ili putosnimatelj?) i na kraju - pozvao nas da ponovo svratimo kada budemo prolazili. Naravno da hoćemo.
Tih dana su sa svih strana najavljivani poljoprivredni štrajkovi, pa tako i zbog ponuđene otkupne cene za kupine od 10-12 din/kg! Valjda i zbog takve cene, Raka je bio spreman da nas pusti da beremo dok nam ne dosadi i da sve to uzmemo besplatno (!) Naravno da bi nam kupine presele pod takvim uslovima, pa smo našli (ne zelenašku, već obostrano korektnu) otkupnu cenu. Ipak, moram da primetim da baš nigde usput ne postoji nikakvo obaveštenje, tabla ili kakva tezga gde bi kupine mogle da se kupe? Ne? (zato se i zovu kupi-ne). A verujem da bi se našlo puno vozača-kupaca koji bi po dobrim cenama kupovali voće. Da ne ispadne baš da pridikujem, ali - valjda bi otišlo dnevno 10-20 kg po 100 dinara? Tim tempom, za desetak dana, dobili biste isti rezultat kao da ste prodali 2000 kg po otkupnoj ceni?
Pošto smo prošli Ljuboviju, kao i granični prelaz za Bosnu, tj. Republiku Srpsku, tj. Bratunac, stigli smo i do skretanja za Soko Grad, u podnožju Sokolske planine. Ako još niste, obavezno obiđite manastir posvećen vladici Nikolaju Velimiroviću, a možete i odšetati do vidikovca iznad manastira na kome se nalazi čak 12 metara visok i preko dve tone težak pozlaćeni krst!
Negde kod seoske crkve u selu Gračanica, put za Soko Grad odvaja se desno, a vi levo nastavljate ka prvom današnjem etapnom cilju (Tour de Serbie) - ka Mačkovom Kamenu. Da biste stigli do tamo, računajte na vožnju duž osam kilometara makadamskog puta, solidnog stanja. Jedino ako baš pada (ili je skoro padala) jaka kiša, nemojte ići ovuda - već bolje idite naokolo, preko Loznice, a Mačkovom Kamenu priđite iz pravca Krupnja. Uglavnom, kada opet osetite asfalt pod gumama, ostaje vam još malo vožnje do skretanja (na levo) ka vašem cilju. U blizini je i ski-centar 'Mačkov Kamen', sa motelom i sa oko 30 ležajeva.
A Mačkov Kamen je 915 metara visok vrh planine Jagodnje, mesto gde su vođene rovovske borbe tokom septembra 1914. između Prve srpske i šeste austrougarske armije (malo 'š' je znak nepoštovanja, a ne pravopisne greške - prim.aut.) u toku Prvog svetskog rata, jedna od brojnih bitaka tokom junačkog otpora Srbije na Drini. Danas se na ovoj koti nalazi spomen-kapela, na mestu gde je samo u jednom danu (22.9.1914.) izginulo 2000 vojnika (800 naših).
A na ulaznoj kapiji stoji:
'Neznani brate, kad putem naiđeš,
Za jedan časak zastani u hodu,
I svrati ovde, gde spavaju žrtve,
Iz ispolinske borbe za slobodu.
Poklon`se svetoj kosturnici njinoj,
I opomen`se zatvarajuć`vrata,
Da Pravo znači više nego Sila,
i da je David survô Golijata!
(stihovi V. Ilića Mlađeg)

Bitka se odvijala posle velike srpske pobede na Ceru (o tome ćemo malo kasnije) i bila je deo nove, još jače ofanzive Austrougarske na Srbiju. Mačkov Kamen je tako stalno prelazio u ruke čas jednoj, čas drugoj strani, a ovdašnje borbe zabeležene su u vojnim knjigama kao jedne od najogorčenijih i najkrvavijih ikada. Ovde je u borbama poginulo čak 115 srpskih oficira (i ranjeno 176 - među kojima i princ Đorđe Karađorđević). U skoro dvonedeljnim borbama oko Mačkovog Kamena, i jedna i druga vojska je imala po, otprilike, 15.000 duša izbačenih iz stroja (poginulih, ranjenih)! Drugi izvor kaže da su Srbi imali blizu 7000 izbačenih iz stroja... Obe cifre su, svakako, tragične.

Pored spomenika se i dan danas mogu videti obrisi rovova odakle su vojnici odbijali napadače. Kosti izginulih nalaze se u spomen-kosturnici u obližnjem Krupnju. Slava im!
A možda bi zbog nekih pripadnika našega naroda vredelo da su kosti ostale i dalje razbacane oko spomenika na Mačkovom Kamenu, jer bi im to (možda, ali samo možda) pomoglo da shvate koliko je sveto i krvlju natopljeno ovo mesto? Nažalost, celim mestom caruje đubre, od prepunjenog bureta-kante i njegove okoline, pa do obližnjih staza kroz šumu koje služe kao ostava za plastične flaše i konzerve ili kao lokalni toalet. I sad, umesto da se plaćaju bilbordi po Beogradu ('95 godina od Cerske bitke') bolje da su te pare date za (stalno) čišćenje okolnog terena, za izgradnju potrebnog broja toaleta, ili čak i nekog malog restorana u blizini čiji bi se vlasnik starao o celom ovom mestu. A valjda bi i Loznica, Ljubovija i Krupanj mogle zajednički da nađu jednog vojnika na civilnom služenju vojnog roka koji bi ovde dežurao preko dana, čistio, delio možda nekakve prospekte o Mačkovom Kamenu, čuvao spomenik?
Osim posete ovom spomeniku na vrhu Jagodnje (a kažu da je ovde nekada bilo puno jagodica, odatle i ime), možete posle u šumi da navalite na branje šumskih kupina, ili zrelih džanarika sa obližnjeg drveća. A možete i da malo prošetate - na nešto manje od kilometra hoda zemljanim putem (možete i kolima) doći ćete do jedne šumske uzvišice odakle se otvara divan pogled na dolinu Drine, na srpske i bosanske planine, od Ljubovije pa sve do Bajine Bašte. Vidi se i parčence sâme reke Drine. Na vidikovcu smo videli i par izletnika kako raspaljuju roštilj, a bio je tu još i jedan slikar koji je malo slikao, a malo prodavao već naslikana dela.

Dalje se nastavlja spustom ka Krupnju. Ne skijaškim već asfaltnim - a put povremeno izgleda kao da su ga preoravale i naša i austrougarska artiljerija. Istina, rupe su zakrpljene, ali put je zaista vrlo loš. (Možda bi ipak bilo lakše da naglašavam samo kad je put dobar - jer se, izgleda, loš asfalt uglavnom podrazumeva?)
Posle nekoliko okuka, spustili smo se u Krupanj i uleteli u - vašar. Uglavnom, po glavnoj ulici su na sve strane bile postavljene tezge, uglavnom klasične buvljačke robe, poneka sa suvenirima, uz puno radoznalog (i potrošački nastrojenog) sveta, tako da smo se jedva probili do lokalne crkve i kosturnice izginulih ratnika sa Mačkovog Kamena.
Prošli smo dakle glavnom ulicom, ulicom prof. Arčibalda Rajsa, počasnog građanina Krupnja, gde se od 1994. nalazi i spomen česma. Ove godine obeležava se 80 godina od smrti ovog velikog srpskog prijatelja, prijatelje iskrenog, bez dlake na jeziku... 'Čujte Srbi' je (njegova) knjiga univerzalne vrednosti, a mnogi Rajsovi zaključci (o državi, partijama, narodu...) mogu se i danas skoro doslovno prepisati i potpisati.
Tu je odmah i spomen-crkva sa kosturnicom, posvećena herojima sa Mačkovog Kamena. Stara crkva, posvećena Vaznesenju gospodnjem nalazi se odmah pored svoje devedeset godina mlađe posestrime. Na severnoj strani crkve nalazi se ploča na kojoj piše da je crkvu 1904. godine posetio Kralj Petar Prvi Karađorđević. Znamenitost novije su neobični luster sačinjen od metaka, mačeva, bajoneta i granata i činjenica da je i sâma crkva zidana od kamena sa bojišta. Na samom ikonostasu postoje pukotine, a sâm Bog mora da ga je čuvao. Tako u drugom svetskom ratu crkva nije srušena zato što se avionska bomba zarila u zid oltara ali nije eksplodirala.
Bomba je kasnije demontirana, ali su Nemci, tokom kaznene ekspedicije, ponovo napunili bombu eksplozivom i aktivirali je. Nije to za njih bilo ništa lično - verovatno samo bolesna potreba da se zatvori onaj bombarderski radni nalog. Sva sreća, bila je to eksplozija manje snage, pa je tada stradao samo deo oltara i kosturnice.
Pored spomen-crkve, sa spoljne strane, desno, u dnu, nalazi se ulaz u kosturnicu, još jednom potresnom svedočanstvu o tom vremenu. Unutra se nalaze lobanje poginulih, po policama kosturnice, uz ikonu, grb Srbije i veliki natpis:
'Vile će se grabit u vjekove, da vam vjence dostojne sapletu!'
I sam Krupanj je doživeo groznu sudbinu tokom Drugog svetskog rata, kada su ga Nemci u svojoj kaznenoj ekspediciji, opkolili i potpuno spalili, a stanovništvo većinom poubijali. Od svih građevina iz perioda od pre tog rata, danas se može videti samo stara apoteka, nekadašnja vila, zgrada žuto-zelene boje u glavnoj krupanjskoj ulici.
Krupanj je gradić na nekoliko potoka i rečica - tu su Zmajevica, Bogoštica, Kržavica, Čađavica, Brštica i Likodra, a ugledali smo i veliki bazen, takođe blizu centra grada. Sâm Krupanj postoji već pet i po vekova, mada ima indicija da se ovde živelo još u antičko doba. U spisima Dubrovčana iz petnaestog veka, mesto se spominje kao Crupan.
Čekalo nas je tog dana još dosta vožnje (trebalo je ipak kad-tad stići i kući) pa se nismo više zadržavali u Krupnju, a ni na vašaru. Treba se ovde ponovo vratiti nekom drugom prilikom, da se vidi pošteno i grad a i još ponešto u okolini (Šljivova, Stolice, Radaljska banja, Dobropotočka crkva...) ali kad bude malo mirnije, bez vašara.
Put dalje, kroz Rađevinu, vodi do mesta Zavlaka, gde možete levo - ka Loznici, pravo - ka Šapcu i desno - ka Valjevu. Nastavili smo pravo, merkajući levo-desno šta bismo još mogli da vidimo. Inače, u celoj Valjevsko-Šabačkoj eparhiji, sve crkve i manastiri su, po glavnim putevima, zaista odlično obeleženi pa zato sigurno nećete promašiti nijedno skretanje na nekom svom, budućem, pravoslavnom hadžiluku po Mačvi, Rađevini i Pocerini...
Nekoliko kilometara posle Zavlake, putem ka Šapcu, nailazite na skretanje za Banju Badanju, kod Donje Badanje (a blizu je i Gornja). Banja se nalazi u dolini reke Cernice, i ima dva izvora hladne lekovite vode, sumporne i gvožđevite. Pa, ako vas muče reumatska ili ginekološka obolenja, artritis ili ako ste (daleko bilo) u post-traumatskom stanju, ovo je banja za vas. U kratkoj poseti možete videti uređen parkić, ambulantu, motel - stacionar i jednu džinovsku građevinu na ulazu u banju, za koju nismo uspeli da saznamo kakva će joj biti namena - dal` bolnička dal` hotelska - ili kombinovana.
Sa desne strane možete videti planinu Vlašić, a sa leve, čuveni Cer, najvišeg vrha od 687 metara, koji je verovatno od silnih artiljerijskih borbi, kao i druge srpske planine, izgubio koji decimetar ili metar visine. A sa desne strane će vam se ubrzo, u mestu Tekeriš, ukazati veličanstveni spomenik junacima iz Cerske bitke (16 - 19.8.1914), zbog kojeg bi vredelo doći od Beograda na jednodnevni izlet, pa makar ništa drugo ne videli tog dana. Pošto se parkirate pored spomen-kompleksa, obiđite polagano ovo mesto i obavezno posetite muzej posvećen Cerskoj bici (karta košta 150 dinara) a u prodavnici suvenira možete naći (i kupiti) lepu knjigu 'Cerska bitka' od Gorana Vilića.

Ukratko, Cerska bitka se odigrala na prostorima planine Cer između delova Druge srpske armije pod komandom generala Stepe Stepanovića i delova pete austrougarske armije, pod komandom generala Liberijusa fon Franka. Zahvaljujući nadljudskim naporima i odličnom komandovanju, srpske trupe su izvojevale prvu srpsku a ujedno i prvu savezničku pobedu u Prvom svetskom ratu.
Spomenik je podignut na Vidovdan 1928. godine, i na njemu, spomen-kosturnici koja izgleda kao pravi planinski kameni vis, sa prednje strane nalazi se veliki zlatno-crveni grb Srbije sa krunom i tekstom 'Vaša dela su besmrtna'. Na ovom mestu nalaze se, inače, zajedno posmrtni ostaci i srpskih i austrougarskih vojnika. A na postamentu spomenika nalazi se nekoliko spomen ploča: palim borcima - od oficira i ratnika rodoljuba podrinaca; vojvodi Stepi od udruženja podrinaca; vojvodi Putniku od udruženja rezervnih oficira i ratnika i 'čehoslovačkoj braći', vojnicima 28. praškog puka, koji su odbili da pucaju u Srbe i poginuli pevajući 'Hej Sloveni!' Brojni drugi južni sloveni (mnogo, teritorijalno i fizički, bliži od Čeha i Slovaka) nisu imali toliko moralnih dilema kada je trebalo pucati na srpsku vojsku, ni tada a ni u sledećih stotinjak godina.
Šezdeset godina kasnije, otvoren je i muzej 'Cerska Bitka', ispred kojeg su postavljene biste naših vojvoda, kreatora svih pobeda u Prvom svetskom ratu - Stepe Stepanovića, Živojina Mišića, Radomira Putnika i Petra Bojovića. Deo kompleksa je i spomen česma sa prednje strane, ka putu.

Puno je toga napisano o Cerskoj bici, a iz pomenute knjižice G. Vilića da pomenemo, podsećanja radi, par stvari:
Srpska vojska je odnela pobedu zahvaljujući umešnom upravljanju bitkom, uz izuzetno brzo i uspešno pregrupisavanje jedinica (Marš na Drinu; kada se videlo da glavni udar ide preko Drine, a ne preko Save i Dunava), a visok moral srpske vojske je bio ključni faktor u pobedi. Prisustvo najviših oficira u prvim redovima uz vojsku, i prisustvo Kralja Petra na okolnim položajima - doprineli su da svaki srpski vojnik u borbi dâ sve od sebe. A Austrougarska vrhovna komanda odlučila se za pravac preko Drine, jer se plašila srpske ofanzive na Bosnu i mogućnosti potpunog ustanka tamošnjeg življa, što se, ipak, pokazalo lošom odlukom, a loša ideja je bilo i komandovanje iz pozadine (general Poćorek iz Sarajeva, a general Frank iz Tuzle), ali to je već (bio) njihov problem.
Tokom obilaska muzeja, najteže, svakako, pada podsećanje na zločine koje su neprijateljski vojnici činili i pre, a naročito posle poraza od srpske vojske - prilikom povlačenja kroz srpska sela i mesta. Eto, zato i ne pišem nazive austrougarskih armija velikim slovom... Jedno su armije, a drugo krvoločne horde.
Inače, za vreme naše posete, dvojica tinejdžera (u pratnji, valjda ?, svoje majke, koja je to oduševljeno i fotografisala) popeli su se na vrh spomenika koristeći gromobransku traku sa zadnje strane istog. No comment. Isti su se upisali u knjigu utisaka, posle obilaska muzeja, jezgrovitim komentarima 'Ful fulova!' i 'Fenomenalno!' Pa ne znam šta da kažem - bilo je uvek 'šaljivdžija' na ekskurzijama, i sada i (u moje vreme) pre više decenija. Ali, opisana poseta sa pentranjem na spomenik, i bez želje za uopštavanjem, na jednom ovakvom mestu nacionalne tragedije i ponosa, možda ipak odslikava (uspešne) rezultate 'partijsko/anacionalne/TV/Internet/Facebook/SMS/itd' debilizacije koja se, nesmetano i neprimetno, već dugo odvija u Srbiji (i ne samo kod nas)?
Od Tekeriša, ako imate vremena, ili - još bolje - ako produžite putovanje na dva dana, možete skrenuti preko Cera ka Prnjavoru, da biste usput videli manastire Radovašnicu, Petkovicu i Čokešinu. Mi smo ipak nastavili dalje ka Šapcu, i usput naišli, u regionu sela Volujac i Bojić - na prave novokomponovane gastarbajterske spomenike - sa obe strane puta. Impozantne građevine, sa kičastim fasadama i ogradama, ponekad drečavih boja - izvukle su verovatno i poslednji evrocent domaćinima. Ali, ko žali novac kada imate kuću veću, širu, bogatije ukrašenu i, u svakom pogledu, velelepniju od komšije! Ova sela podsetila su nas na neka slična iz Istočne Srbije (kod Negotina, oko Požarevca...) gde se takođe nije štedelo na porodičnim kućama, namenjenih obično samo kratkotrajnom boravku tokom par nedelja godišnjih odmora...

Vozeći se kroz Pocerovinu, približili smo se Šapcu, u kasno popodne - naglašeno gladni. Ta glad je verovatno aktivirala baš onaj neistraženi deo mozga gde se smeštaju podaci od životnog značaja, pa sam se tako (kao kad Proki Pronalazaču zasvetli (štedljiva) sijalica) setio da sam nekada, negde pročitao da se pored Šapca u selu Majur, nalazi simpatičan etno-restoran koji je trebalo da bude nešto kao gastronomska kruna današnjeg putovanja. Posle sasvim malo lutanja, pronašli smo čuveni 'Čardak' koji se nalazi u glavnoj ulici sela Majur, sa leve strane kada idete ka zapadu, ka Bogatiću. Vlasnik restorana, Dragan Petrović Čađa, kako smo to kasnije saznali, 'ne ljubi' baš mnogo reklamu, pa zato ne postoji nijedna tabla (?) koja bi vas uputila ovamo. Zato ovu informaciju upišite u blokče ili u mobilni, pa kad naiđete ovamo da imate sve koordinate.
Restoran je otvoren 2005. godine, sav je u zelenilu, sa divnim stolovima na terasi, već pomenutog etno-stila, uz stare šarenice i vezene zidne draperije. Ima tu i zabave za decu, a sve to i ne bi bilo toliko bitno, da i hrana nije odlična. Cene - možda malo više - ali apsolutno primerene jelima, ukusu i količini. A da li ćete da probate 'Biftek Čardak', 'Stek Majur', 'Medaljone sa suvim šljivama', 'Gurmanski file' ili 'Pileći file u sosu od sira', naročito ako ste izgladneli posle celodnevnog izleta - to je najmanji problem.
Siti i odmorni, posle posete Čardaku, prošli smo putem kroz centar Šapca, pa preko mosta koji je pregazio ovde baš široku Savu, a zatim lagano kroz Platićevo i Hrtkovce, birajući usput na kojoj tezgi pored puta ćemo da pazarimo lubenice, dinje, paradajz i paprike. Za razliku od ranije pomenutih proizvođača voća iz Podrinja, ovde je njih puno shvatilo šta znači doći kupcu na noge (tj. automobilu na gume).
I pored gužve na putu, brzo smo stigli do autoputa, odakle nas je delilo još 56 kilometara do Beograda. A auto, posle svih rupa, krpljenih puteva, lošeg asfalta, makadama, kamenja, zemljanih i blatnjavih puteva po Tari i Srbiji koje smo prošli u poslednjih desetak dana, jednostavno - nije verovao gde se nalazi! Presrećan, razjurcao se autoputem, a ja sam ga jedva nekako kočio do Beograda. Eto, baš tako je bilo.
Sledi: Beograd – planina Tara, leto dvehiljadedeseto (peti deo)



Povezani tekstoviPutovanje Tara - Beograd, okolo-naokolo (drugi deo)Tara - Beograd, 2010. godine (šesti deo)BEOGRAD - TARA, jedno putovanje (prvi deo)Lepotica Tara u oktobruBanjska stena, planina TaraUžice, razglednica iz zapadne SrbijeBeograd - planina Tara, leto dvehiljadedeseto (peti deo)Put do Tare (treći deo)Kamena gora, najlepše selo SrbijeOvčarsko – Kablarska klisura

Nastavak na BeautifulSerbia.info...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta BeautifulSerbia.info. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta BeautifulSerbia.info. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.