Izvor: SEEbiz.eu, 14.Maj.2018, 08:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Preminuo Borislav Mikelić
BEOGRAD - Borislav Mikelić, bivši i posljednji premijer tzv. Republike Srpske Krajine, preminuo je u Beogradu u 79. godini života.
Predsjednik Vlade tzv. Republike Srpske Krajine bio je od 21. 4. 1994. do 27. 7. 1995. Dugi niz godina je bio i generalni direktor "Gavrilovića" iz Petrinje.
Rođen je 13. rujna 1939. godine u Dobrilju pored Kostajnice u BiH. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, njegova >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << je familija stradala, u Jasenovcu, a i u direktnim likvidacijama. Mikelić je tako odrastao u sirotištima u Sloveniji i Hrvatskoj. Stekao je zvanje grafičkoga inženjera. Radio je kao ručni slagar, tehnički rukovoditelj, predsjednik Skupštine općine Petrinje, direktor mesne industrije Gavrilović i predsjednik Uprave nogometnog kluba petrinjske Mladosti i tada je klub ostvario svoj najveći uspjeh u povijesti - plasman u Drugu saveznu ligu.
Iz Petrinje Mikelić odlazi u siječnju 1991. godine, pred izbijanje rata, nakon nikada razjašnjene prometne nezgode, i udomljuje se u Beogradu, u poduzeću Progres kojim je šefovao Mirko Marjanović. Odmah dobija stan kod Partizanovog stadiona i to, po vlastitom iskazu, od MUP-a Srbije, koji će kasnije prodati i skrasiti se u Molerovoj ulici kod Slavije. U Beogradu se politički angažirao kroz generalsku stranku SKJ – Pokret za Jugoslaviju i tijesno surađivao s Mirom Marković i Slobodanom Miloševićem, koga je zvao "šef" i kod koga je, kako se svako malo hvalio, odlazio kad god je htio.
U isto vrijeme bio je angažiran u upravi FK Partizan. Mediji su zabilježili da je tokom 1993. godine uspio podići veliki štedni ulog kod Dafiment banke kao jedan od rijetkih iz kruga povlaštenih kome je to uspjelo.
U vrijeme pripremnih razgovora vezanih za Plan Z-4 sa američkim ambasadorom u Hrvatskoj Peterom Galbraithom, Mikelić je izbegavao susrete po Miloševićevom naređenju, ali nije odoleo da Galbraitha po završetku tih razgovora, koje je ovaj vodio sa Milanom Babićem, ne presretne i ne posvađa se s njim u vezi s nekim naftnim aranžmanom. Mikeliću je nafta bila mnogo važnija od političke sudbine Srba u Hrvatskoj, a najvažnije mu je bilo što od njega traži Milošević. Nakon propasti RSK koju je dočekao u Beogradu, Mikelić se angažirao kao njen "stečajni upravitelj" i to kroz "Komitet za zaštitu prava i interesa raseljenih lica i povratak u zavičaj".
Najslađi posao izveo je sa JUL-skom uzdanicom Draganom Čičićem, Drvoplast iz Kraljeva: pokrali su, u suradnji sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i Goranom Hadžićem, ogromne količine najkvalitetnije hrastovine iz Istočne Slavonije i s Banije, Korduna i Like; Čičić je to onda izvozio u Italiju, a ostali su se ozbiljno ugrađivali, jer je drvo ionako bilo besplatno.
Zbog navodne umiješanosti u ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića uhićen je 2003. u akciji Sablja. Policija je sumnjala da je jedan od ključnih ljudi koji su povezivali tzv. zemunski klan, koji je izvršio egzekuciju Đinđića, s poslovnim krugovima iz Republike Srpske koje se držalo podupirateljima tog atentata. Proveo je 45 dana u samici a u pritvoru ukupno tri mjeseca, te je odlukom Vrhovnog suda Srbije pušten na slobodu. Sam je tvrdio kako nema nikakve veze s atentatom na Đinđića. Zatražio je i naknadu štete.
Sliedeće, 2004. zatražio je reviziju sudskog postupka kojim je u Hrvatskoj u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora. Udovoljeno mu je 2011. Sisačko Županijsko državno odvjetništvo provelo je izvide te potom obavijestilo sud da nisu pronađeni dokazi protiv Mikelića. Stoga je predloženo da se postupak protiv njega obustavi. Za zločine koji su se njemu stavljali na teret u međuvremenu je osuđen tadašnji zapovjednik petrinjskog garnizona bivše JNA Slobodan Tarbuk.
