Izvor: RTS, 17.Feb.2023, 20:02
Odgovor Zoranu Gavriloviću (BIRODI): Slučaj Rolingstonsi i njegovi simptomi
Biro za društvena istraživanja (BIRODI) zatražio je da Državna revizorska institucija (DRI) sprovede vanrednu kontrolu poslovanja Radio-televizije Srbije (RTS) u vezi sa "navodima" da je direktor Javnog servisa Dragan Bujošević, o trošku RTS-a, išao na koncert grupe Rolingstons u Beču. BIRODI je saopštio da je 18. decembra prošle godine uputio zahtev RTS-u za slobodan pristup informacijama od javnog značaja u vezi sa navodnim odlaskom Bujoševića na taj koncert i ugovora po >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << kom je novinaru Ivanu Radovanoviću isplaćen honorar od 234.000 dinara za tekst o koncertu. O "navodima" na koje se BIRODI i njegov direktor Zoran Gavrilović pozivaju iznoseći ove optužbe, za RTS piše Ivan Radovanović.
Da
nismo, kao društvo, toliko duboko zaglavljeni u nečemu što najviše liči na kloaku
i puno je lažnih vesti, poluinformacija, hiper produkcije rijaliti skandala (političkih,
društvenih, ne samo televizijskih), verovatno bi se moj odnos prema Zoranu Gavriloviću zadržao na čistoj sprdnji, bez ikakve želje da sve
to produbljujem i dajem mu bilo kakav drugi smisao van tog služenja izazivanju opravdanog
podsmeha.
Gavrilović
je samo simptom, bolest je i nastala i razvila se daleko od njega, ali poslednji događaji
(njegovo insistiranje da na osnovu moje izmišljene šale dobije odgovore
od RTS-a), prosto naređuju da se simptom
razmotri sa svih strana, da se ustanovi kako funkcioniše, šta napada, čime se hrani...
Pri
tom, ne nadam se da je moguće naći lek, ali možda mogu bar da doprinesem elementarnoj
prevenciji, prepoznavanju simptoma, i uputim, ako ni na šta drugo, na onu elementarnu
društvenu higijenu. Kada naletiš na simptom, gledaj da ti je dezinfekciono sredstvo
pri ruci, i upotrebi ga.
Zašto
je to važno. Na Gavrilovića sam prvi put naleteo, čuo za njega, kada je, pre nekoliko
godina, gromoglasno obznanio "istraživanje" koje pokazuje da su glasači SNS-a većinom
deo društvenog taloga, neobrazovani, stari, ljudi sa margine, oni bez zuba i bez
para, beda jedna neviđena.
To
me je nateralo da se smejem i da objavim tekst o njemu i istraživanju, ne bi li se
i drugi tome malo nasmejali.
Za
neupućene - da bi bilo jasno o kakvoj neumesnoj podvali sa takvim i sličnim "istraživanjima"
je reč - sastav biračkog tela je, u svakoj zemlji, manje više konstanta koja se ne
menja ni lako ni brzo.
Dakle,
ako u Srbiji postoji nekih 11 odsto ljudi sa nezavršenom srednjom školom, dvadesetak
odsto onih sa srednjom školom, 11 odsto sa fakultetskom diplomom, i ako svi oni imaju
biračko pravo, ako ga većina njih i ostvaruje, jasno je da će ti odnosi da budu sadržani
u svakom izbornom rezultatu, i glasovima svake stranke.
Na
parlamentarnim izborima u decembru 2000. godine, čuveni DOS dobio je više od dva
miliona četiri stotine hiljada glasova. I ne treba biti mnogo mudar pa znati da nije
za DOS glasalo dva i po miliona akademika, fakultetski obrazovanih, dovoljno bogatih,
lepo obučenih, sa 32 bela zuba u glavi, pošto takvih, u Srbiji ima mnogo, mnogo
manje.
Glasali
su isti oni koji su kasnije glasali i za SNS. I nepismeni i polupismeni, i krezubi,
siromašni, bogati, obrazovani, zubati...
Glasali
su i glasaju na svakim izborima na osnovu nekih očekivanja i neke ponude, a ne na
osnovu svog obrazovanja, što je, suštinski, trvdio Gavrilović.
Ceo
taj slučaj, i tekst kojim sam tim povodom napisao, Gavrilović je iskoristio
ne bi li se predstavio kao žrtva, i tu, ustvari, i počinje priča o simptomu.
Zato
što simptom, kada ga uhvatiš u lošem poslu, odmah počinje da kuka kako su svi protiv
njega, kako je progonjen, kako je žrtva "režima", samo dobro pod udarom zla, prefinjenost
raščerečena grubošću, svetlo koje jede mrak.
Tako
je i Gavrilović zakukako kako je "medijski streljan". Streljao ga, jednim tekstom,
ja lično.
No,
to nije kraj. Iz ove vrste događaja simptom crpi energiju za nastavak svog posla,
koji se, opet, svodi na besomučnu samopromociju, sve pod parolom borbe za pravdu,
ne mareći ni za činjenice, ni za ljude, ni za rezultat takvog angažmana.
On
čeprka po stvarnosti, vadeći iz nje sve što može da dokaže njegovu tezu, u konkretnom
slučaju, onu po kojoj je ovo jedan logor, kojim upravlja diktator, i u kojem je svaka
sloboda ugašena, a svi koji se tome protive ugurani u gasne komore i sada samo čekaju
kada će neko da pusti plin.
I
tako svaki dan, javno da ne može da bude javnije, u gomili medija, uz stalnu zamerku
onima koji ga nisu shvatili ozbiljno i objavili njegove tvrdnje. Takvi su neprijatelji
slobode i demokratije, i simptom onda nastavlja da ih žigoše, sve tvrdeći da time
čini bogougodno delo.
U
svemu tome simptom se predstavlja kao neprikosnoveni stručnjak. On je deo neke virtuelne
elite, zna više od drugih, bolji je od drugih, jedini sposoban da prepozna, i njegova
reč je, po pravilu, poslednja. Kada kaže, svi ostali ima da ćute i klimaju glavama,
inače sledi kazna.
Sam
Gavrilović, primera radi, tvrdi da je sociolog istraživač, član WAPOR-a (svetska
asocijacija istraživača javnog mnjenja), specijalizovan za monitoring televizija i
njihovih programa.
Ono
što ne kaže je da se član WAPOR-a postaje tako što se uplati pedesetak dolara (svaki
čitalac i ja možemo to da budemo), i da se sam, i jedini prijavio za to da bude "national representative" (nacionalni predstavnik) ove organizacije.
Ne
kaže ni da se njegov monitoring svodi na gledanje Dnevnika i par drugih emisija nacionalnih
televizija, a da istraživanja obavlja preko internet platforme "Tvoj stav", kao i
da BIRODI "tim", čine on i jedna projekt menadžerka.
I
tako izgleda svaki simptom, kada pogledaš malo dublje. Praznina nakićena frazama,
izmišljenim titulama, pozivima na nepostojeće, a veliko delo. Zasenjivanje prostotom,
u svom najlukrativnijem obliku.
Korist
koju simptom ima od toga je višestruka. On postaje poznat, "cenjen", rasprostranjen
je diljem medijskog prostora, CV mu je pun izveštaja, naslova, slika, gostovanja,
i on već stoji u redu za neku sinekuru (kada se zla vlast promeni), za grant neke
od nevladinih organizacija, a računa da bi i orden bio sasvim suvisla nagrada.
Možda
i jeste, pošto je on idealni partner. Lenji mediji, isti takvi novinari, sve daju
da im se takvi jave i popune inače bedno prazan prostor.
Simptom
je idealan za grandiozne naslove, hedove, gostovanja, intervjue... Kada žele nešto
da dokažu, mediji se obrate simptomu. Kada simptom hoće nešto da oposli, otrči u
medije. Simbioza je sjajan način suživota, čak i kada organizmi parazitiraju jedan
na drugom.
Šta
on priča, zašto priča, koliko je tačno to što priča, uopšte nije važno. Simptom
se ne proverava, zato što i nije cilj nikada bio da se saopšti nešto tačno, nego
samo ono što će da zveči.
I
što više zveči, to bolje. Zato je simptom toliko tražen. Šupljina daje najbolji zvuk.
To
što nas je zvonjava odavno zaglušila, što bolest traje i uznapredovala je, nikoga
nije briga. Šta više, i začudo, broj onih kojima, pa i po cenu sopstvenog fatalnog
razboljevanja, sve to savršeno odgovara, sve je veći.
To
je, prosto, ljudska priroda. Ako nemaš ništa dobro da kažeš o sebi, zašto ne bi nešto
loše, o drugima. Lakše je. Ako vidiš, na drugome, deo prljavštine koje te je celog
prekrila, pa zar to nije razlog da upreš prstom i razlasiš, taman da tebe slučajno
neko ne zagleda, ili omiriše.
Simptom
je način da se opravdaš, sakriješ, nađeš izgovor, otkriješ onog ko je kriv za sve
tvoje neuspehe, i onda u nekom prividnom miru nastaviš da živiš sam sa sobom. I
sutra će biti tu i simptoma i krivaca, pa ćeš moći ispočetka.
To
što od komarca praviš magarca, lažeš, izmišljaš, neće te sprečiti, jer, matrica se
ponavlja: ako te i uhvate, ispašćeš "nevina žrtva", pa ćeš opet imati koga da kriviš.
Gavrilović
je sve to bukvalno apsolvirao. I kada se desilo, posle silnog njegovog zapomaganja
nad činjenicom da pišem, ponekad, za RTS, da sednem za kompjuter, otvorim lažni nalog
i sam mu, iz čistog zezanja, pošaljem pismo protiv sebe, njegovoj sreći nikakvog kraja
nije bilo.
I
bez obzira što sam se potrudio da u svakom podatku preteram, on je sve to kupio,
srećan što ima nove "dokaze" sa svoje stare teze o medijskom zločincu, onom koji
ga je streljao.
Naravno.
Simptom ne operiše podacima, ne zanimaju ga, on operiše famom. Važno je da se nešto
čuje, pronese, nije važno šta. Kao kada su mi rekli da je RTS poslao sto ljudi u
Katar, a Al Džazira samo četiri. Zamisli!? A što je Al Džazira katarska televizija,
i u Dohi joj je centrala, nema veze.
Tako
je bilo i u ovom slučaju. Napisao sam Gavriloviću da sam, za jedan
tekst, dobio od RTS-a 234.000 dinara.
I na stranu to što nikada nisam dinara naplatio od RTS-a, što ne neplaćujem ni Informeru,
svako, ako mu je toliko stalo do istine i pravde, morao bi nad ovim podatkom da
se zapita.
Na
televiziji na kojoj mnogi nemaju ni sto hiljada dinara platu, na kojoj su honorari
za tekstove mali, neko dobije dve hiljade evra za tekst? I nema demonstracija, nisu
upali besni radnici u Bujoševićevu kancelariju? Teško.
Kao
što se Gavrilović nije zapitao ni nad mojom tvrdnjom da nam je RTS platio avionske
karte prve klase do Beča, jer ne postoji prva klasa na letovima do Beča, često nema
ni biznis klase, zato što su ti letovi vrlo kratki.
I
sve ostalo sam namerno preterao, a on je kupio, čak i kada je postojao evidentni
dokaz za suprotno. U tekstu sa koncerta lepo sam napisao da smo stajali na terenu
(najjeftinije ulaznice), a u prijavi protiv samog sebe, upućenoj danima posle objavljivanja
teksta, da nam je RTS platio karte za svečanu ložu. I nikom ništa? Bar da je, nesrećni
Gavrilović, probao da taj nesklad u činjenicama nekako zabašuri. Bujošević i ja prodali
skupe karte za ložu i kupili viršle. Na primer.
Ništa
slično, nego gomila tvitova, dojava novinarima, tvrdnji da je on, Gavrilović, borac
za slobodu i pravdu, pitanja kako RTS troši narodne pare...
Na
kraju, i objava čitave gluposti
na Birodijevom sajtu, i moj tekst
u Informeru. Sve sam lepo objasnio. Kako
sam se sprdao.
Zaboravio
sam samo da je simptom uporan. Aspirin, i kada te tera da se smeješ, nije dovoljan.
Lek moraš da uzimaš svakog dana, i to neki jak.
Inače,
nastradao si. Pošto Gavrilović neće da stane i prizna da je ispao, u najmanju ruku,
nasamaren. Ne. On je žrtva, on poštuje zakon, on traži podatke o putu u Beč, bez
obzira što sam ja sve izmislio.
Pa
dobro. Da mu udovoljim, a nadam se da će i RTS.
1.
Nikada ni dinara nisam uzeo od RTS-a za neki tekst, ili bilo šta drugo. Objavio sam
gomilu tekstova, i čitavu jednu knjigu na sajtu RTS-a, ali, kako pišem samo kada hoću
i šta hoću, i ne želim nikakvu obavezu u bilo kojoj redakciji, računao sam da nije
fer da uzimam pare za nešto što je moj izbor, moja želja, često i moj način da ostanem
u formi, kada je o pisanju reč.
2.
U Beč me niko nije poslao, pa ni RTS. Dovoljno sam mator da mogu sam da odlučim gde
i kada ću da putujem. I sa kim. U ovom slučaju sa čovekom s kojim se družim od
1984. godine i koji mi je kum, da ne pričam kako volimo slične stvari, pa i Stonse.
3.
Pošto sam sam odlučio da putujem, sam sam i platio taj put. Mojim kolima (crni "mercedes" ML, ovo navodim zbog hejtera, neka ih, Bog da ih poživi, kupiću još bolji, zbog njih
bar).
4.
Troškove smo Bujošević i ja odokativno podelili, više zbog one ulične pristojnosti
(on sa Karaburme, ja iz Paviljona), nego neke potrebe ili običaja. Ja platio benzin,
on hotel, ja karte, on... U kafanama smo plaćali kako se ko mašio za džep, nemam
evidenciju o tome ko je koliko platio, niti me je to interesovalo (ni Bujoševića),
ali jeste sve bilo iz naših džepova, ni dinara nije dao RTS.
Toliko.
I znam da Gavriloviću neće biti dovoljno. Kako da bude, gde on da bude nasankan,
zbog svega što radi, u kom svemiru je njegova krivica za bilo šta moguća?
Nešto
će već da izmisli, neki član nekog zakona, neku autokratiju, moju ženu (Olivera
Zekić, predsednica REM-a), povezana lica, medijski linč, diktatora, zaveru, zlo koje
ga je napalo.
I
neka. Mogu čak sve to i da razumem, kao što razumem simptom, i način na koji funkcioniše.
Baviti se drugima je mnogo korisnije, lepše i lakše nego baviti se sobom.
Opet,
zbog kloake koju simptomi stvaraju, nemam nameru da o simptomima ćutim, pa ću, vrlo
rado, svaki put da ih obeležim.
Čak
i kada se njima, i drugima, čini da im dajem na značaju, i da im je to dobra prilika
da se za njih čuje, da izigravaju žrtve.
Tačno
je sve to, ali alternativa je da im prepustimo sam medijski prostor i da se udavimo
u smradu.
A
to nije prihvatljivo. Da ne pričam o prijatnom osećaju kada od korisnog idiota napraviš
beskorisnog. Neprocenjivo, verujte mi.
Pogledaj vesti o: Gavrilovići