Izvor: Danas, 09.Okt.2014, 13:52 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Srbi su glasali za komuniste
Lako se moglo dogoditi da sukob Srba i hrvatske vlasti započne u općinama s desne strane rijeke Kupe, tridesetak kilometara od Zagreba.
Branko Mamula: SLUČAJ JUGOSLAVIJA (20)
Branko Mamula je rođen 1921. godine u Slavskom Polju, opština Vrginmost, na Kordunu u Hrvatskoj. Učesnik je NOR od 1941 do 1945. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Autor je knjiga: Mornarice na velikim i malim morima, Suvremeni svijet i naša odbrana i Odbrana malih zemalja, koje su prevođene >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << na nekoliko svjetskih jezika. Umirovljen je 1988. godine. Knjigu Slučaj Jugoslavija objavio je 2000, a mi predstavljamo najzanimljivije delove iz 2. dopunjenog izdanja, koje su izdali Dan Graf i Club Plus.
Osobno sam bio uvjeren da to ovisi od ishoda sukoba Obradovića i Dakića. Propaganda SDS-a postavila je Dakića na pijedestal zaštitnika i vođe Srba, a Obradovića prikazala kao Tuđmanovog i Boljkovčevog čovjeka - izdajnika Srba. Stvarna razlika među njima očitovala se u dva principijelna i dijametralno suprotstavljena stava o mogućem rješavanju položaj Srba u Hrvatskoj. Jedan, pregovori i politička sredstva, borba za zaštitu ljudskih građanskih i nacionalnih prava Srba, a oružje upotrebiti tek kao krajnje sredstvo ukoliko sve drugo propadne. Drugi, sasvim suprotan - oružjem dokazati da se vlast HDZ-a ne može nametnuti Srbima i prisiliti Tuđmana na pregovore. Očekivalo se učešće Srbije u naoružavanju, neposrednom pritisku na Tuđmana i angažiranje Predsjedništva SFRJ - Jović je bio predsjednik.
Jure Bilić je uočio neodgovarajući stav rukovodstva SKH-SDP u sukobu Srba i nove hrvatske vlasti, pa se zalagao da se s Račanom uspostavi suradnja i zahtijeva aktivno sudjelovanje u rješavanju sukoba. Kao svi prisutni i Bilić je smatrao da je to obaveza SKH-SDP - Srbi su glasali za komuniste i nisu imali druge partije osim nacionalističkog SDS-a. Obećao je da će se lično založiti u rukovodstvu SKH-SDP, vjerovao je da se razgovorima može iznaći i bojao se da unutar SKH-SDP ne dođe do cijepanja na nacionalnoj osnovi.
Bio sam uvjeren da se strategija bivših komunista Hrvatske bitno izmijenila. Ulazak SKH-SDP u državne organe vladajućeg HDZ-a značilo je prihvaćanje hrvatskog nacionalističkog programa. Kritika surovog nastupa ekstremista HDZ-a od početka je bilo razbijanje Jugoslavije i stvaranje samostalne suverene države Hrvata. U tom programu nije bilo mjesta za Srbe, a time je nestala spona Srba sa SKH-SDP. Verbalizam i kozmetika tu više ništa nisu mogle izmijeniti.
Poslije susreta u SUBNOR-u Hrvatske u Zagrebu, general Kadijević je, po dogovoru, poslao trojicu aktivnih generala da nam pomognu. U Karlovac su stigli general-pukovnici Mićo Ćušić, Simeon Bunčič, Anton Tus - prva garnitura JNA. Sreli smo se u Domu Armije da se dogovorimo, podijelimo obaveze i krenemo na sastanke koji su bili u pripremi po regijama. Prije nego sam uspio da im saopćim bilo što o cilju i programu susreta, jedan za drugim tražili su da ih oslobodim zadatka s kojim ih je upoznao general Kadijević, prije njihovog odlaska iz Beograda. Motivi su bili različiti: general Ćušić, da takav posao treba da rade umirovljeni generali; general Bunčić, da se ne slaže sa stavom prema Račanu i SKH-SDP; general Tus, da se ne slaže s političkom akcijom koju poduzimamo u Hrvatskoj i da u njoj neće sudjelovati. Shvatio sam da je svaki saopćio svoje prave razloge. O njima je bilo bespredmetno raspravljati u Karlovcu. Javio sam Kadijeviću da to on učini i izvuče potrebne zaključke. Uznemiravajući indikatori stanja u samom vrhu Armije: od oportunizma, različitih političkih stavova do otkazivanja poslušnosti i prelaska na drugu stranu.
I na kraju, na političkoj i društvenoj sceni 1990/91. nije bilo partija, udruženja i organizacija koje bi, pred neposrednim napadom HDZ-a, zaštitile Srbe i sve druge građane Hrvatske čije su ljudske slobode i građanska prava bili ugroženi. Nacionalistički zanos na jednoj strani, iznenađenost, oportunizam i strah na drugoj, ogolili su politički život i međuljudske odnose, prepustili ih hrvatskim i srpskim nacionalistima da ih artikuliraju, organiziraju i njima manipuliraju shodno svojim ciljevima.
Ljevica snosi odgovornost za nacionalističku dominaciju u Hrvatskoj. Ona se nije založila na udruživanju demokratskih snaga u otporu nacionalističkoj euforiji, velikosrpskim i velikohrvatskim strategijama - razbijanju Jugoslavije i međunacionalnom ratu. Nije se smjelo dogoditi da ljudi, građani i narodi ostanu samo pred jednim izborom - nacionalističkim. Svaki rizik je bio isplativ, neuporedivo manji od onoga što se dogodilo od 1990. do 1995. i što se dalje događa. Ljevica je pretrpjela poraz i zadugo nestala kao ozbiljan činilac političkog života i društvenih odnosa u Hrvatskoj.
Nastavlja se
