Izvor: Danas, 26.Okt.2015, 12:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Sport kao legitimizacija nezavisnosti
Već od samog početka borbe za otcepljenje od SFRJ, nova hrvatska vlast sa Tuđmanom na čelu uvidela je važnu ulogu sporta u procesu legitimizacije nezavisnosti.
Tako je već u leto 1990. godine, nekoliko meseci nakon osvajanja vlasti, organizacija Evropskog prvenstva u atletici u Splitu iskorišćena za snažnu promociju nezavisne države, uprkos činjenici da je Hrvatska u tom trenutku još uvek bila članica nekadašnje federacije. Stadion u Splitu bio je okićen hrvatskim >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << zastavama sa šahovnicom, uz vidljivo odsustvo simbola SFRJ, dok je Tuđman isticao kako je ova manifestacija "prava prilika da se Hrvatska prikaže svetu", da "pokaže demokratsku zrelost" i potcrta članstvo Hrvatske u "dobrom, starom, evropskom civilizacijskom toku" (Brentin: 5). Nekoliko meseci kasnije, 16. oktobra 1990. godine, organizovana je grandiozna proslava vraćanja statue bana Josipa Jelačića, simbola hrvatske nacije, na centralni gradski trg u Zagrebu. Samo dan kasnije, odigran je i fudbalski meč između reprezentacije Hrvatske i nacionalnog tima SAD, koji se računa kao prva međunarodna utakmica koju je odigrala nezavisna Hrvatska, mada je u tom trenutku još uvek bila članica SFRJ. Zanimljivo je da je istog dana igrana i utakmica mlade reprezentacije SFRJ, u kojoj su nastupile buduće velike zvezde hrvatskog fudbala Zvonimir Boban, Robert Jarni, Davor Šuker i Robert Prosinečki. Tom prilikom je hrvatski tim prvi put nastupio u dresovima dizajniranim na osnovu grba sa šahovnicom, a meč je viđen kao "neizbrisivi znak međunarodnog priznanja Hrvatske u demokratskom svetu".
Korišćenje sporta u svrhu legitimizacije i promovisanja mlade nacije bilo je veoma zastupljeno u Hrvatskoj ranih devedesetih godina, a u tome su veliku ulogu imali navijači, i to, kako je pokazano ranije, i kao borci u ratu. Nakon maksimirskih događanja, stekavši politički i nacionalni legitimitet, navijači različitih hrvatskih klubova bili su među prvima koji su stupili u redove hrvatske vojske u nastajanju u trenucima kada su 1991. godine počeli sukobi na teritoriji Hrvatske (Vrcan and Lalić 1999). "LJubav" između hrvatskog predsednika i navijača, a posebno onih koji su podržavali Dinamo, međutim, nije trajala dugo. Iako je konflikt počeo, kako kaže Vrcan, kao porodična svađa unutar iste hrvatske nacionalističke ideološke formacije kojoj su pripadali i Tuđman i BBB (Vrcan 2002: 61), stvari su se veoma brzo otele kontroli i eskalirale u otvoreni sukob, koji je doveo do pomalo bizarne situacije da predsednik jedne države komunicira sa potkulturnom grupom, koja je po definiciji marginalna, bar u političkom smislu.
"Rat za ime", dakle, izbio je kao rezultat Tuđmanovog nastojanja da, kao i u svim ostalim sferama, očisti sve stvarne ili navodne tragove komunističke prošlosti. Tako se i ime Dinamo hrvatskom predsedniku učinilo kao jedan od upravo takvih nepoželjnih tragova. Isprva je ime promenjeno u prilično nemoguću složenicu HAŠK Građanski, koja je trebalo da u sebi ujedini dva najpopularnija zagrebačka kluba pre Drugog svetskog rata. S obzirom da ovaj naziv nije naišao na pozitivan odziv u javnosti, vrlo brzo je odlučeno da nekadašnji Dinamo ponese latinsko ime države - Croatia. Tuđman je svoju odluku obrazložio na sledeći način: "Postoji Dinamo u Moskvi, Kijevu, Minsku, Tbilisiju, Bukureštu, Drezdenu, Tirani i Pančevu. Ali ne i u Zagrebu", dodajući da "njegov" klub ne može nositi ime koje se vezuje za "staljinizam, boljševizam i represiju".
Nastavlja se
